Da je prošlog utorka Veselin Šljivančanin baš kao prije točno 23 godine banuo u vukovarsku bolnicu, nerijetkima u društvu koje bi zatekao zacijelo bi se svidjela "lijepa kapa" na njegovu tjemenu. Neki bi vjerojatno i zavapili: Gdje su majore, dođavola, ti tvoji tenkovi, zar ne vidiš da smo u okruženju?

Stasiti Brko bi im poručio da se ne boje i pohvalio im "obezbeđenje" uz napomenu da on takvo nije imao ni u ona ratna vremena. Oni bi mu odvratili: Ma nema veze, bitno je da nas čuva od istih šovinista. Ili barem onih koje je krakata JNA oficirčina onomad propustila propustiti kroz šake, budući da mnogih od tadašnjih "šovinista" danas više nema. Jer što Brkati nije riješio u ratu i poraću, sad rješava još neumoljiviji "mir". Tako da je prethodnog utorka u krugu bolnice ostalo malo onih koje bi trebalo prokazati, znatno manje nego onih koji bi prokazivali. Ipak, u nedostatku onih za prokazivanje pohvalili bi se uvođenjem ćirilice. Potom bi Brko uzvratio kako je on već davno ovdje uvodio ćirilicu, na svakoj kući, svakoj ruševini, na svemu što makar malo strši iz zemlje. I to danju, a ne pod okriljem noći poput kakvog ustrašenog sitnog lopova, bez časti, ponosa i korijena. Kako bi prekinuli nastali neugodni tajac, a u namjeri da ga nekako odobrovolje, zatečeni u prostoru bolnice spomenuli bi uznemirenom majoru kako njegove pomoćne postrojbe planiraju obeštetiti predstavljajući ih kao civilne žrtve rata. Ma kud moje junačine u civile, revoltirano bi zagrmila ljudeskara u sivomaslinastoj odori tako da odzvanja sve do Durmitora. I taman kad bi ga Sve Manji Jastreb ponudio kavom uz ispriku što je prije 23 godine poziv na "kafu" odbio, "avetinja" bi nestala, a majušni Jastreb se smanjio do te mjere da više ne bi bilo jasno radi li se uopće o Jastrebu ili nekoj drugoj ptici. Možda Kosu?

Upravo ova "civilna" perverzija koja bi tako isprovocirala Šljivančanina predstavlja provedbu koraka prema samo još jednom od sve manje neispunjenih ciljeva koji su trebali biti izvršeni u agresiji 1991. godine. No, sada drugim sredstvima, sporijom dinamikom i ovaj put isključivo od strane unutarnjih izvođača. Documenta, ta "savjest društva" kako joj tepa predsjednik (Hrvatske da ne bi bilo zabune), pa je još i odlikuje praveći se kako prvostupanjska presuda generalima Markaču i Gotovini nije oborena, već neko vrijeme sprema novi podmukao projekt. Radi se o inicijativi za nadoknadu štete civilnim žrtvama Domovinskog rata koju je predsjednik Josipović brže-bolje podupro naglašavajući kako se u iscijeđenom proračunu za tu namjenu obavezno mora naći sredstava. Pa tko bi ih drugi trebao obeštetiti, nego onaj tko je kriv. Ma ne valjda onaj protiv koga treba povući tužbu za genocid.

U sklopu priprema već su se lani počeli prikazivati spotovi sa civilnim žrtvama Hrvatima, čisto da bi se pridobile simpatije šire javnosti. A sad je na ovu temu počeo "pjevati" i već spomenuti Kos, ptić kojem je već poodavno otpalo Jastrebovo perje, samo što bi on u grotesknom pokušaju očuvanja vjerodostojnosti ceh ispostavio Srbiji – Srbiji protiv koje bi mu gazda i ministrica vanjskih poslova Pusić tako rado povukli tužbu, time izravno umanjujući njene izglede za uspjeh. U provedbi će naravno naglasak biti na civilnim žrtvama sa srpske strane kao što je uvijek slučaj kad je "naša savjest" u pitanju. Nisu bili civili? Dokažite, reći će tada. I zato registar agresora, odmetnika, pobunjenika ili "korektnim" novogovorom rečeno "teritorijalaca" (što podlo upućuje na obrambeni karakter njihova djelovanja) ne smije postojati.

Odnarođeni vlastodršci usuđuju se bolno snishodljivo, a sve poradi vlastite koristi, u ime drugih opraštati patnje i muke naroda kojim vladaju a koje sami nisu proživjeli. Od hrvatskih žrtava ultimativno se zahtijevaju i kroz korumpirani medijski i pravosudni aparat nameću zaborav i oprost dekretom. A kako bi se sve što prije zaboravilo i izjednačilo sve žrtve, nužno je izbrisati kontekst. Dakle, zločini se nisu dogodili u okviru podmuklog, dugo planiranog i pripremanog ratnog pohoda od strane velikosrpskih stratega već su za sve krivi apstraktni "konglomerati loših politika" i prateći izmišljeni "dogovori" u proturječju s činjenicama, slijedom događaja, dokumentima i elementarnim zdravim razumom.

Tada i na pojedinačnoj razini može nastupiti moralno neutralna "znanost" i "objektivno", skoro pa forenzički, utvrditi kako je za brutalno ubojstvo žrtve koja se ne može braniti "kriv" metak ispaljen iz puške. I tako "znanstveno" amnestirati onoga koji je žrtvu prokazao, onoga koji je poticao na ubojstvo (npr. novinar u tv prilogu), onoga koji je ubio, onoga koji mu je naredio da to učini, onoga koji je sve to isplanirao i pripremio ozračje u kojem se taj čin odigrao. A kad jednom ova Documentina inicijativa zaživi, i "teritorijalci" će, pardon civili, velikodušno poput Đure iz "Balkanskog špijuna" oprostiti onima koje su morali da (u)biju. I na takvoj perverznoj inverziji gradit će se "sretna budućnost". Radi se o dijaboličnom "pomirenju" kojemu je cilj posramiti žrtve i patnju im udvostručiti, poniziti heroje i herojstvo im učiniti uzaludnim, a krvnika lišiti suočavanja s istinom, "zabetonirati" mu savjest i zapravo ga potaknuti na novi pokušaj čim za to dođe pogodno vrijeme.

Oni koji bi gradili takav svijet vole isticati kako u njima nema mržnje. Možda i nema, ... ali nema ni ljubavi. U njima jednostavno nema ničeg. Ničeg osim osobnog interesa, sebičnosti i kukavičluka. I zato za mržnju optužuju one u čijim srcima stoluje apsolutna ljubav, dokazana u spremnosti na bezuvjetnu žrtvu – ne slučajnu, već svjesnu herojsku žrtvu za domovinu i bližnjeg. Nekad u Vukovaru i diljem Hrvatske i Herceg-Bosne, a danas u Šatoru!

 

Grgur S.

Share
0