Eto prošao je 8. studenoga, hrvatski dan odluke i konačno smo skinuli onu vlast koja je svojim protuhrvatskim nedjelima sramotila Hrvatsku. Navlačila joj luđačku košulju jugoslavenstva i pro-srpskoga postbolješevizma, udaljujući nas od Srednje Europe i Europe općenito.

A Srednjoj Europi i Mediteranu mi pripadamo, daleko od njihovih balkanizama, čak i zemljopisnoga Balkana. A sada je na hrvatskim političkim pobjednicima, nad kukuriku koalicijom i planom 21, da pokažu svijest, savjest i odgovornost za jedinu nam domovinu Hrvatsku. Da, odgovornost za budućnost Hrvatske, koja je sada isključivo u rukama HDZ-a i MOST-a! U rukama svakoga od njih, naših izabranika, sudbina je naša i sudbina je Države Hrvatske. To je trenutak koji se zbog toga imenuje povijesnim. Tražimo od naših izabranika da budu povijesno odgovorni. I ne tražimo mnogo, jer se radi o očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta.

Hrvatski mediji i hrvatski nacionalni identitet

A nešto o čemu se svakako treba voditi računa je upravo hrvatski nacionalni identitet, koji se mora prelamati u hrvatskim medijima. Dok se do danas, u medijima u Hrvatskoj, događa uglavnom nešto posve suprotno. Na našu veliku žalost, većinu medija koji se objelodanjuju u Hrvatskoj, ne možemo zvati hrvatskima, jer oni to uistinu nisu, već su, dapače, samo sredstva za razbijanje hrvatskoga identiteta i mentaliteta, što sve skupo plaćaju hrvatski čitatelji, slušatelji i gledatelji - televizijâ, radijâ, portala i raznih tiskovina. Iz te goleme skupine možemo izdvojiti tek nekoliko časnih iznimaka. A da bi se moglo težiti hrvatskome identitetu, ovo se medijsko stanje mora stubokom izmijeniti. Ali, za tu izmjenu trebamo biti pripravni već danas, kako bi se znalo ispravljati silinu devastacija koju su, posebice u prošlih petnaest godina, proizvodili kao hrvatski identitet. Koji se u pravilu svezivao s yugoslavenstvom! A yugoslavenstvo je, kako bi rekao Dalibor Brozović, rak-rana na hrvatskomu tijelu, kojega se moramo osloboditi - skalpelom.

Ponovimo, hrvatski nacionalni identitet podrazumijeva sustav vrijednosti što ih je tijekom trinaest stoljeća života i kulture izgrađivao cjelokupan hrvatski narod – od svojih početaka, stvaranja srednjovjekovne države preko njezine stoljetne obnove, sve do Domovinskoga rata i hrvatskih branitelja sa svim njihovim pravima.

Ali, danas se može jasno vidjeti, sve što su ekipe yugonostalgičara učinile po uredništvima televizijâ, portala, radiopostaja te u časopisima, tjednim i dnevnim listovima. Tako slobodno možemo reći, kako su zagadili život hrvatskim ljudima, a očituje se u iskrivaljavanju i omalovažavanju značajnih odrednica hrvatskoga identiteta. Sve su to radili tumačeći na svoj način zakonske i druge propise, dok ih je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, koje se brine o pitanjima javnih medija te koje financira ili sufinancira kreatore hrvatskih medija (u slici i zvuku), i značajnim je nositeljem i sukreatorom takvih hrvatskih medija. Kroz koje se ogleda hrvatski nacionalni, državni i kulturni identitet, kakvim ga oni prikazuju. Zato će trebati pripremiti potrebna, odmah u trenutku preuzimanja odgovornosti, zakonska rješenja za funkcioniranje institucija i za razrješenje (onemogućivanje) silnoga broja ideološko-stranačkih novoprimljenih suradnika u službe od općina, županija, gradova do ministarstava, Vlade i Sabora, koji su bili potpora u stvaranju ovakvoga medijskoga stanja!

A stanje medija u Hrvatskoj danas je ovakvo:

većina dnevnih i tjednih tiskovina je u rukama privatnoga kapitala pa se na njih ne može utjecati formalnim političkim odlukama.

Njihova uređivačka politika promiče nevažne i zabavne sadržaje senzacionalističkoga karaktera, sa stranicama natrpanim vijestima iz crne kronike (krađe, pljačke, ubojstva).

Zato dugoročno treba razmisliti o pokretanju - nacionalnoga dnevnika i nacionalnoga tjednika!

Javni mediji (HRT, Hina)

Ne treba trošiti vrijeme na prigovore oko uređivačke politike, nego se potruditi na temelju sadašnjih zakonskih okvira ustrojiti rad HRT-a, HR-a i Hine za potrebe hrvatske javnosti, a s ciljem da uz uravnoteženo i objektivno informiranje promiču hrvatski nacionalni identitet i kulturu.

 Ako su nepotpuna sadašnja zakonska rješenja za ozbiljne i korjenite promjene, već sad treba pripremiti nova zakonska rješenja (Zakon o HRT-u, Zakon o Hini, Zakon o elektroničkim medijima i Zakon o javnom informiranju) kako bi pravodobno bile učinjene promjene za realizaciju javne nacionalne medijske politike.

Kad su u pitanju javni mediji, onda se treba usredotočiti na ustanovu Ministarstva kulture, kojoj su oni podložni. Zato kadrovski treba ekipirati ljude unutar Ministarstva, koji će provoditi javnu medijsku politiku.

Ključne pak osobe su ministar/ica kulture i njegov/njezin pomoćnik za javne medije.

Posebnu pozornost morat će se posvetiti javnim medijima, poput Hrvatske radiotelevizije i HINA-e, koji nažalost ne ispunjavaju svoju svrhu i poslanje te ne zadobivaju povjerenje hrvatske javnosti. Temeljna pogrješka svih medija je u tome da ne priznaju hrvatski nacionalni identitet i da ga krivo prezentiraju javnosti što se doživljava kao laž, što ona zapravo i jest.

Ne će se moći tolerirati da se jednom državotvornom listu koji se od svoga početka brine za promicanje hrvatskoga identiteta, novac potpore uskraćuje a da se taj novac daje onima koji promiču, primjerice, slavoserbske sveze i danas kada je Hrvatska dio Europske unije a ne na Balkanu, gdje joj je ponajmanje mjesto, i gdje su je diktaturama držali od 1918. do 1990. A upravo se to događa u medijskom prostoru kojim vladaju protuhrvatski medijski moćnici. Nikako se ne može dopustiti da se iz hrvatskoga državnoga proračuna podupiru oni projekti koji ne zagovaraju hrvatski identitet, nego dapače da rade usuprot njemu.

Za takvu protuhrvatsku rabotu školuju se na visokim učilištima, a usavršavaju po svojim medijima, i napreduju po nama teško razvidnim kriterijima. Primjerice, uz ustrojeni diplomatski studij javlja se sve veći broj yugoslavenskih tumača i predavača, koji pouzdano ne mogu zastupati hrvatske nacionalne interese, već politiku država regije i tako se razara školovanje za hrvatske vanjske poslove, koja se mora temeljiti isključivo na hrvatskim nacionalnim interesima, znači na hrvatskom nacionalnom identitetu, što se u ovom slučaju ne čini. Hrvatska se ne može danas upoznavati pod oznakom zapadnoga Balkana ili regije, pod tim novim oblicima yugoslavenskog nasilja nad hrvatskim nacionalnim, državnim i kulturnim identitetom.

Tijekom prošlih petnest godina hrvatski mediji su u ozbiljnim krizama, svode se na manipuliranje činjenicama, senzacije, privide istine, a rezultat je svega pad naklada, manja čitanost, slušanost i gledanost programa, što je dodatno i posljedica opće krize.

Jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske je zasigurno u temelju hrvatskog identiteta i svi koji rade protiv toga jedinstva rade o glavi Hrvatske. Temeljni uvjet napretka Hrvatske i Hrvata na svojoj zemlji je povezanost i jedinstvo domovinskih i iseljenih Hrvata.

Hrvatska u Europskoj uniji nije izgubila svoj nacionalni i kulturni identitet niti se odrekla svoga jezika i svojih običaja. Naprotiv, zagovaratelji iskrivljenoga hrvatskoga identiteta, posljednjih petnaest godina namjerice ne štite hrvatski jezik, kao 24. službeni i ravnopravni jezik Europske unije, već se i dalje bave uspoređivnjem i približavanjem hrvatskoga jezika s jezicima drugih naroda iz bivše prisilne državne zajednice. U svemu tome prednjače posebno odgajani novinari koje pretvaraju u velike regionalne pa i svjetske književnike, o kojima tek jedan za drugoga pišu panegirike! S druge strane, isti ti književni velikani, lijepe etikete neznalica, ognjištara, nacionalista, šovinista, ustaša, natražnjaka svih vrsta, svim hrvatskim ljudima, od onih koji se kreću Trgom kralja Tomislava do akademika kakvi su Dubravko Jelčić, Ivan Aralica ili Slobodan Novak. To je, priznat ćemo, neodrživo.

Etiketu koju nalijepe protuhrvatski mediji veoma je teško skinuti, odlijepiti i teško je danas živjeti pod tim znakom, ali zato naše sutra mora biti drukčije. Jer, na primjer, ne mogu antologije hrvatske književnosti ostati ovakve, kao udžbenici našoj djeci, kada znademo tko su im autori i kavi su im kriteriji odabira. Sve su to tragovi suprotni hrvatskim nacionalnim interesima i hrvatskom identitetu.

Stoga zaključimo: kako bi se vratili izgradnji hrvatskoga identiteta na pravim zasadama, i kako bi mediji mogli odigrati svoju primarnu ulogu u tom poslu, trebalo bi neodgodivo usmjeriti medijsku politiku u njezine zakonite okvire. Da bi se to moglo provesti, potebno je upravo javne medije na temelju adekvatnih zakonskih rješenja preuzeti u ruke, a već sada imati na raspolaganju dovoljan broj potrebnih ljudi za kadrovsko rješenje na nacionalnoj razini.

 

Stjepan Šešelj / Hrvatsko slovo

Share
0