“I obuěm’ši vsu grčiû i bulgariû bos’nu i rabaniû nalegoše na ězik hrvatski.“[1]

            Ovaj često navođeni zapis popa Martinca kazuje kako je krajem 15. stoljeća postojalo sasma uvrieženo poistovjećenje naroda i jezika. Uza sva super-računala, predstojeće nastanjivanje Marsa, manipulacije elektronima i uopće hiperpodatkovno ozračje, ovako jedno, prema današnjim mjerilima, “nazadno” shvaćanje sveudilj nedostaje akademskim, intelektualnim, političkim i inim vrhuškama.

            Izdani su pravopisi, počev od Gajeve Kratke osnove, preko t. zv. Bečkog književnog dogovora iz 1850. godine, Pravopisnog uputstva za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine SHS od 1929. godine, Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (“Novosadski” pravopis) te zaključno s važećim Hrvatskim pravopisom od 2013. godine.

            Pravopisi, dogovori, upute jesu ono što se u pravu naziva preporukom, smjernicom ili mišljenjem, ergo, neobvezujući pravni akti; kako komu drago.

            In summa: ako je neki narod, narod dok govori i piše određenim jezikom, onda je tom narodu (ili njegovim vlastodržcima), ako ništa, urođen nagon za samoodržanjem, a održati se može samo održi li vlastiti jezik. Promieni li se jezik, mienja se i narod. Nestaje li jezik, nestaje i narod.

            Nesreća nestajanja jezika/naroda je zajednička svim narodima Europe, samo što najbrže stradavaju manji narod, budući su njihovi jezici u galopirajućoj multi-kulti globalizaciji najugroženiji. U ovakvim okolnostima, uz demografske, gospodarske i ine nedaće, prieka je potreba jezično pitanje urediti onime, što predstavlja jedinu zbilju od 1945. godine, a to su zakoni. Posljednje takvo razdoblje bijaše od 14. kolovoza 1941. do 4. svibnja 1945. Zašto? Jer je u tom razdoblju na snazi bio zakon o jeziku.[2] Valja reći da se zakoni donose kako bi se uredilo određeno (poželjno) ponašanje, i nema neke prevelike razlike između toga da se život ljudi štiti kaznenim odredbama, odnosno sankcijama od toliko i toliko godina te da se na isti način (za)štiti jezik, ako je potrebno, također (novčanim) sankcijama.

            Cielu poviest, od popa Martinca do Matoša, hrvatski narod kuka radi podjarmljenja, a kad dobije vrhovništvo, slobodu i sve ostalo sanjano stoljećima – ništa. Hrvatski Ustav počinje: “Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda...” Nije ništa izraženo u ovih skoro tri desetljeća slobode, dakle, čak se ni prva rečenica Ustava ne poštuje… po pitanju se hrvatskog jezika nije učinilo ništa.

            Kako i u navođenom zakonu (čl. 1. st. 1.) o jeziku stoji: “Jezik, što ga govore Hrvati, jest po svom izvoru... osebujni jezik hrvatskog naroda, te nije iztovjetan ni s jednim drugim jezikom, niti je narječje bilo kojega drugog jezika, ili bilo s kojim drugim narodom zajedničkog jezika.”

            To je hrvatski zakon za hrvatski puk na hrvatskom jeziku. Ništa više, ništa manje. Pustimo režim i pustimo svjetonazor. U Francuskoj ni lijevi ni desni ne dovode u pitanje francuski jezik.

            S druge strane, izkaz se popa Martinca može naći i u riečima ministra Budaka: “Na duhu (jezika op. a.) se osniva i samobitnost jezična, na hrvatskom duhu hrvatska jezična samobitnost.”[3] Ako ništa, poveznica od kraja 15. do 20. stoljeća postoji, dakle Hrvati su hrvatstvo poimali hrvatskim jezikom. Zato se i napisalo: “Poglavnik je svojim činom od 14. kolovoza 1941. nanovo povezao ono, što je bilo silom prekinuto.”[4] Sad će tu mnogi graknuti jer se radi o izvorima “zločinačkih” razdoblja hrvatske poviesti, ali kao što su se nacistička mučenja i pokusi nad nevinima izkoristili za napredak (zapadne) medicine, očito se ravnajuć’ onom starom: u svakom zlu neko dobro, valjda se isto primieniti može i na shvaćanja položaja i značaj jezika hrvatskoga.

            “Nauka o jeziku utvrdila je u 19. stoljeću da je narodni jezik Srba i Hrvata jedan jezik...”[5] Očito je 1954. godine znanje o jezicima bilo toliko visoko, da se sa sigurnošću govorilo i o tom’ kako bijaše u 19. stoljeću. Nu, za početak, što je to nauka? Nie li znanost? Izuzev te jedne rieči, sve se ostalo razumie. Je li tomu tako jer to zaista jesu isti jezici? Ne znači li onda to da su i isti narod? Koji narod i čemu dva imena, dvije vjere, dva “jezika” i dva pisma za nešto sasma isto(vjetno)?

            S druge strane, polupismeni krvoloci iznimno antiintelektualno i neljudski nastrojeni, doniješe Zakon o jeziku. Ipak, ne može se čovjek ne čuditi što polupismeni krvolok piše: “Kako treba znanosti dati priliku, da i ova pitanja (jezična, op. a.) produbljuje, a znanosti nije ni u jednom kulturnom jeziku u tom dala za sva vremena posljednju riječ...”[6]

            Dakle, 1941. se kaže da znanosti treba dati priliku u iztraživanju jezičnih pitanja. 1954. se kaže da je nauka utvrdila, i to još u 19. stoljeću. Očito su gospoda novosadska imala pristup nemalom broju podataka prikupljenih tih ratnih i poratnih godina, jer, svakome je razumno da je Jugoslavija, nakon katastrofalnih posljedica najkrvavijeg i najvećeg rata u poviesti čovječanstva, upregnula svu raspoloživu silu znanstvenika (naučnika) kako bi iztraživali jezične prilike hrvatskosrbske ili srbskohrvatske u 19. stoljeću?! Utješiti se stoga može jedino jugoslavenskom naukom koja je historiji nauke dala obol neopovrgljivih i neprocjenjivih razmjera; naučna, kulturna, diplomatska, ekonomska i vojna velesila – čudo od države.

            Nikada u poviesti ne postojaše priekija potreba za zakonom o hrvatskom jeziku, nu za takvo je nešto potrebna suradnja kako znanstvenika tako i mudroslovaca. Sudbina je hrvatstva prepuštena hrvatskim pojedincima koji, smognu li snage, mogućnosti i sredstva, možda jednoga dana vrate tom izgubljenom narodu njegovo hrvatstvo i time ga iznova učine hrvatskim.

I.

            Regressus in infinitum bi označavao radnju opravdavanja ili obrazlaganja koja bi se morala ponoviti beskonačno puta. Najpoznatiji se primjer nalazi u mudroslovlju pri t. zv. kozmološkom dokazu Boga koji se dokazuje uzročnim sliedom, odnosno kako bi se prekinuo taj beskonačni niz, proizvoljno se zaustavlja na određenom mjestu, odnosno uzroku kojeg se označava Bogom iliti prima causa. Čini se da jezikoslovci i etnolozi imaju sličnu potežkoću. Proučava li se poviest hrvatskog naroda, proučava se poviest hrvatskog jezika. Time je stvar znatno olakšana. Nu, gdje će se povući crta i reći — to je hrvatski jezik?

            Razprostranjeno stajalište mnie da se jezik mienja. To obrazlaže učestalim promjenama družtvenim i čimbenicima mnogobrojnim. Prije razjašnjenja ove zablude valja razmotriti o kojem se jeziku uobće govori, jeziku s ciljem sporazumievanja (narodnom) ili „aristokratskom“ (književnom) jeziku.

            Razmatra li se jezik samo kao sredstvo priopćavanja ili uobće ono kako mislimo (jer izvan jezika nema mišljenja) onda jezik može biti sve: uzvik, znak, pokret tiela. Onda se ni ne mora govoriti o jeziku jer ako je to jedina svrha jezika, uobće nie bitno o ko'm se jeziku radi. Takvo razmišljanje opovrgavaju književnost, na svoj način, i pjesničtvo, na svoj.

            Uzet će se primjer Marulićeve Judite kao, može se reći, najstarijeg značajnijeg djela na hrvatskom jeziku.

„Libar

Marka Marula Splićanina

U kome se uzadrži historija svete udovice Judit

U versih harvacki složena…“[7]

            Pisano na latinici. Je li hrvatski jezik hrvatski jezik na glagoljici? Naravno. Hrvatski je hrvatski i na kineskom pismu, budući da je morfem samo zapis fonema. Toliko o pismu za sad.

            Čovjek koji ne zna latinske ili romanske jezike ne zna što znači libar. Tu također imamo istoriju (poviest) i versih (stihove). Što znači postojanje ovih tuđica?

            „Tuj historiju čtući, ulize mi u pamet da ju stumači naši jaziko, neka ju budu razumiti

i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke.“

            Marulićevo obrazloženje odabira harvackih versi leži u njegovoj namjeri da izpriča priču i onima koji nisu učeni, dakle koji ne znaju latinski. Hrvatski jezik, kao i svi narodnijezici, nisu jezici plemstva, svećenstva i obrazovanih. Iz tog razloga u narodnom jeziku nema pojmova poput stihova, poviesti i knjige, što je banalno, ali životno obrazloženje. Što će kmetu i seljaku pjesničtvo, poviest i knjiga, već za to rabi (ako već mora) latinske (ili pak talijanske onodobne) izraze, budući se staroslavenski (što je opet umjetan jezik „učenjaka“) više ne rabi. Zato i rabi izraz knjiga obraćajući se svomu dobrotvoru i meceni, ali za čitatelje, neuke, koristi libar, jer će to razumieti, a knjigu ne će.

            Nu, Judita nije namienjena kmetovima, već hrvatskoj aristokraciji (koja je nepismena, bila i ostala). U svako doba, puk, svjetina, narod, ili živopisno – raja – uviek pojednostavljuje i unizuje jezik. Svjetina jezik poima kao sredstvo sporazumievanja, kao oruđe, a kad se nešto želi napraviti, uglavnom se to napravi što brže i učinkovitije. U tom će smislu jezika, ne samo hrvatskog, već i ostalih jezika nestati u svakom slučaju, budući svatko danas ima pristup statusu književnika, znanstvenika, pjesnika ili mudroslovca... Kad bagra (napose zlonamjerna) uđe među ove, čija je izključiva zadaća i dužnost skrbiti o jeziku, njegovati ga i štititi, dolazi do rasula i rasapa ili pak nečeg perverznog što se srbskohrvatskim krstilo.

            Hrvatski je jezik u ono doba bio jezik nižih slojeva. Latinski je bio jezik učenih. Danas je književni jezik onaj kojim govore i pišu učeni, a izobličena i žargonizirana narječja, odnosno nesuvisli izričaj standardnog jezika (kojeg?) jesu jezik puka (nižeg sloja, ali ne gledano ekonomski, već duhovno).

            Razumie li obrazovan čovjek Marulića? Naravno. Ako se sa znanjem današnjeg hrvatskog može razumieti ondašnji, svakako se radi o jeziku hrvatskom.

            Poviestne su prilike dovele do književnosti na hrvatskom (prodor Turaka). Marulić je, inače, svoje mudroslovne spise pisao na latinskom. Tko hoće hrvatski tražiti ranije, naći će ga, samo će ga malko teže razumieti kao u slučaju Bašćanske ploče.

„AZ V’ IME OTCA I SNA I SVETAGO DUHA AZ’

OPAT’ DR’ŽIHA PISAH SE O LEDNINE JUŽE

DA Z’V'NIMR KRAL’ HR’VAT’SKIV’

DNI SVOE V’ SVETUJU LUCIJU“[8]

            Ovo se razumie, ali teže, nu ipak se razumie. To je stari hrvatski jezik na starom hrvatskom pismu.

            Sve već znano i poznato. Potežkoće se jezika koje uslieđuju nakon Marulića, odnosno promjene jezika od Bašćanske ploče do Marulića, mogu dosliedno prenieti do danas.

            Određena skupina ljudi govori određeni jezik. Taj je jezik utvrđen, dogovoren i uporaban; svrsishodan. Pojavom negovornika tog jezika, bio on osvajač, trgovac ili pokorenik, on razbija tu postignutu jezičnu zatvorenost i u nju nedvojbeno unosi promienu, makar se ona doticala izgovora ili naglašivanja nekog drugog sloga. Pridodamo li tomu i posvemašnju nepismenost naroda srednjega (i ovoga) vieka, razne kompromise koji su se prilikom opismenjavanja i pokrštavanja raznovrstnih skupina morali napraviti, onda imamo jezični kaos. Trnovit je put dolaska do jezika, zato je književni (standardni), odnosno dogovorni jezik najbolje rješenje – naša je nesreća što je Gaj to loše odradio, i što je vukovska filološka škola odnijela pobjedu u 19. stoljeću.

            Vrsta čovjek je nastala kad je nastala. Jedino je pitanje, je li vrsta nastala na istom mjestu, pa se razštrkala, ili je vrsta nastala na više različitih mjesta u ne toliko udaljenim vremenskim razmacima. Iako potonje zvuči manje vjerojatno, to pitanje ostaje učenjacima. Kako bilo, ta je vrsta, čovjek, govorila nekakvim jezikom. Protokom godina, broj je ljudi porastao. Zbog sve veće brojnosti, morali su seliti; neki su ostajali, neki odlazili i t.d. sve do prvih starosjedilačkih zajednica.

            U kojem su trenutku Hrvati postali Hrvati? Kad se jezik dovoljno uvriežio da ga i nakon skoro tisuć’ ljet’ možemo razumieti, unatoč raznim poviestno-političkim okolnostima? Hrvatski je hrvatski dokle se razumie; stoji li ova predpostavka?

            U kojem poviestnom razdoblju i na kojem mjestu podvući liniju i kazati: ovo je narod Hrvata i ovo je jezik hrvatski? Bašćanska ploča ukazuje da je sviest o hrvatstvu bila dobrano uvriežena među ondašnjim svećenstvom i plemstvom, odnosno ona dokazuje da je početkom 12. stoljeća hrvatski postao toliko uvriežen da ga je čak i svećenstvo koristilo. Tomu u prilog ide i Vinodolski zakonik pisan na glagoljici na hrvatskom jeziku.

            S druge strane, čini se da je hrvatski jezik, u to doba, iako ga koriste i svećenstvo i zakonodavci, nerazkidivo vezan uz glagoljicu. Ranije se hrvatsko ime koristi samo na latinskom, što pokazuje kako svećenici i plemstvo nisu još imali dovoljno odvažnosti, a vjerojatno ni suvislog uporišta za pisanjem napisa na hrvatskoj glagoljici – pismu i jeziku tada divljih “Slavena”.

            Priepis izprave bana Stjepana završava: ego Marco, indigo (!) episcopus Chroatensis collaudo, confirmo, corrobor ataque concedo.[9] Marko, biskup hrvatski potvrdjuje neki dokument. Ne želeći ulaziti u svrhu, istinitost i narav priepisa, dovoljno je uzeti biskupa hrvatskog i time potvrditi ne samo postojanje Hrvatske, već i crkveno priznanje postojanja hrvatskog područja time što se Crkva uređuje po biskupijama i nadbiskupijama, a jedna od njih je biskupija Hrvatska, koja je prestala postojati osnivanjem Zagrebačke biskupije.

            Stariji su zapisi Trpimirova darovnica i Branimirov nadpis. Tu se samo spominje ime Hrvatske i Hrvata, nu, jezik je latinski. Postojanje države ne povlači sa sobom postojanje naroda. Poviestno jesu postojale državno-pravne tvorevine, možda čak i priznati subjekti ondašnjeg međunarodnog prava kao i njihovi vrhovnici, što i dalje nije dovoljno za uztvrditi radi li se o (hrvatskom) narodu iliti jeziku. Sličan bi primjer bio kad bi za tisuć’ godina netko naišao na podatak da je taj i taj bio predsjednik mjesnog odbora Stara Trešnjevka i iz toga zaključio da Starotrešnjevčani kao narod postoje.

            Zaključno, ako je jezik dogovoran, narod nastaje kad je jezik dogovoren. S druge strane, dogovor mora imati temelja u nekakvim sličnostima (takvu logiku su, na hrvatsku žalost, rabili Hrvati i Srbi). Ne osporavajući postojanje hrvatskih kraljevina i kneževina, mora se iztaknuti kako se tu ne radi o hrvatskom narodu, već samo o predcima Hrvata. Kad se reklo da se jezik mienja, moralo se misliti na migraciju. Šesto, sedmo i osmo stoljeće jesu i dalje razdoblja demografskih promjena u Europi. Ljudi koji se nađoše pod, primjerice, kraljem Tomislavom ili Petrom Krešimirom IV., nađoše se tamo slučajno i kad bi se svi stanovnici Tomislavove Hrvatske skupili na jednom mjestu i zapodjenuli razgovor, naprosto se ne bi moglo reći da je bio razgovor ugodni.

            Jezik je narod i narod je jezik. Ako se mora prekinuti spomenuti regressus in infinitum, trebalo bi povući liniju s Bašćanskom pločom, odnosno Vinodolskim zakonikom iz jednostavnog razloga što je onda svećenik (!) govorio i pisao hrvatskim jezikom, a Vinodolskim je zakonikom uređeno ponašanje za veći broj ljudi na istome (hrvatskome) jeziku. Dakle, ako svećenstvo i zakonotvorci rabe hrvatski jezik, onda su oni vrhovnici hrvatskog naroda, koji ima ustaljenost (dogovornost kao narav jezika), sporazumnost (traje već neko vrieme) i legitimnost (taj im jezik nije nametnut, analogno Rousseauvom društvenom ugovoru).

            To je prvi početak hrvatskoga jezika. Ipak, to je jezik prava, jezik funkcionalnosti, svrhe; jezik kao oruđe. To nije još jezik umjetnosti. To nastupa s Marulićem, koji jezik koristi u nesvrhovite svrhe. Stoga to treba označiti kao drugi početak hrvatskog jezika.

            Jezik kao jezik nekog naroda mora imati sljedeće osobine: mora se razlikovati od drugih jezika do mjere nerazumljivosti ili znatno otežane razumljivosti, mora imati svoj temelj u umjetnosti i umjetničkim djelima i mora se kao dogovoren odnositi na određenu skupinu ljudi koja ga kao svoga prihvaća, kao svoga cieni, štiti i ljubi; koja ga svojim smatra; koja za nj umire.

            Pritom prepucavanja o tom' tko je bio ranije, tko kasnije, čija je zemlja, a čija nie, nema veze s jezikom i narodom. Narod može činiti i jedan čovjek, nekolicina, kao što je to slučaj danas, dokle god govori i njeguje svoj jezik, na ovaj ili onaj način.

            [Nu, kad se Hrvate već povlači za jezik (!) istorijskim fikcijama, neka bude spomenuto; među najstarijim se spomenicima srbskog jezika smatra Miroslavljevo jevanđelje. Ono je navodno napisano prije 1195., ali neki to smatraju bosančicom, odnosno hrvatskom ćirilicom i s pravom tako smatraju. Uobće ne može biti rieči o srbskom jeziku ili srbskom pismu jer je Jevanđelje liturgijske, odnosno crkveno-obredne naravi, stoga nije moglo biti pisano narodnim jezikom, budući da nije Srbija toliko dugo postojala kako bi si dopustila takav jedan učin. Ako je Hrvatskoj trebalo gotovo četiri stoljeća kako bi zadobila svojevrstnu (jezičnu) autonomiju i priznanje kao države/naroda, onda je Srbija također morala nastati barem krajem 8. stoljeća, a to se nije dogodilo. Crkveni obredi ne postoje van latinskog jezika, osim ako je kršćanska tradicija (uključiv pravoslavnu) ustaljena. Bogoslužje bi na narodnom jeziku bez odobrenja visokog crkvenog dužnosnika bilo proglašeno herezom, a takvo je odobrenje moralo imati temelja u obstojnosti i samobitnosti naroda (kao i u političkom lobiranju te odnosu snaga prema Papi). Nadalje, trebao bi postojati barem neki napis ili nadpis na latinskom ili grčkom jeziku koji bi spominjao srbsko ime ili srbskog vladara. Nu, toga također nema, iz čega se određeni zaključci mogu izvesti. Pored svega, navodi se da je Srbijom vladao Višeslav i njegova loza od 750. do 959. godine! I kad bi imao nad čime vladati, a nije postojala Srbija, i kad bi de facto imao moć nad tom zemljom, a nije imao; ne bi se mogao zvati Višeslav jer je to hrvatsko ime (kao i Vojislav, Čedomir…). Ali, time se ne omalovažava nikoga; pa i ako nema višestoljetne tradicije, danas je nevažno, ali ne treba biti uporan i ustrajavati u mitovima. Ako su se Grci mogli odreći Zeusa, mogu se i Srbi odreći sv. Save.]

            Ako predpostavke, koje moraju biti izpunjene kako bi jezik bio jezikom, jesu valjane, nameću se dva nesuglasja, odnosno dvije nesklapnosti. Prva, ako se kajkavci i čakavci ne razumiju u potrebitom stupnju, može li se o govoriti o narječjima istog jezika ili o dva različita jezika? Druga, ukoliko se jezici moraju razlikovati, odnosno međunarodno sporazumievanje mora biti znatno otežano, ako ne i nemoguće, kako stoji s hrvatskim, srbskim, crnogorskim, makedonskim ili „bosanskim“ jezikom. Projugoslavenska struja teži k tomu da su to zapravo narječja istog velejezika, što, gleda li se od 18. vieka, nije sasma neosnovano (ali je netočno!).

II.

            Samo su dva hrvatska narječja. Štokavica, uvezena u hrvatski jezik iz Dubrovnika, je čisto vlaški govor. Budući da je Dubrovačka Republika bila trgovačko središte, njezina su aristokracija bili trgovci. Trgujući s južnim narodima, odnosno gravitacijom tih štokavaca u bogati Dubrovnik i njegovu okolicu, Dubrovčani preuzeše štokavicu. Plemstvo po krvi više cieni svoje (porieklo i jezik) no plemstvo po novcu. Ipak, postoji i poluutemeljena tvrdnja da se “što” ili “šta” pojavilo kao grafemska germanizacija onoga “ča”, budući pripadnici njemačkog govornog područja (prvenstveno bliska nam Austrija) nisu imali grafemsku oznaku za glas “č”, već su to preuzeli kao “sch”, odnosno “š”.

            Otac je hrvatske književnosti Gundulić. On nam je uvalio štokavicu (zbog koje Srbi svojataju Dubrovnik kao srbski grad) pa je zato u ovom napisu već 22 puta upotriebljena rječca što. Toga se okaniti ne može, niti bi se i tom uspjelo kad bi se i pokušalo. Prije nastavka jedna bizarnost: potraži li se na međumrežju Suze sina razmetnoga, na kraju će djela pronaći Rječnik. Zašto je u djelu oca hrvatske književnosti rječnik? Odgovor se može naći samo u politici: radi ekonomskog je jačanja jugoiztočne Europe potrebno ukloniti sve “prepreke” koje razgraničuju narode koji na ovom mjestu obitavaju, među kojima su i Hrvati. Uzme li se primjer engleskog jezika, ne može se čovjek ne zapitati kakav je to jezik koji ima riečnik za vlastite rieči? Koliko li izobličen, nakaradan i u biti nepostojeć mora biti engleski jezik, kad ga govori cieli sviet, kad cieli sviet, svi narodi čituckaju i stvaraju (!) englesko-engleski riečnik. Može se to opravdati strukturom engleskog, koji nema pridjeve, padeže, obće imenice, sastoji se od potpuno proizvoljnih fraza kao što su pick up the bronze ili burning the midnight oil čije je frazeološko značenje miljama daleko od doslovnog. Tako je stostruko groznije i grozomornije kad se riečnik nađe na kraju temeljnog djela hrvatskog jezika, a time i književnosti.

            Može se reći da je britansko-američka politika zavladala svietom, nu cum grane salis, jer, engleski se toliko proširio da će se urušiti uslied masovnog neengleskog sadržaja kojeg svakominutno prima. Nestajanjem će engleskog jezika nestati i srž engleskog naroda, nu time neka se oni zamaraju, jer, Hrvati ionako imaju napretek vlastitih tegoba.

            Što se čini stvaranjem književnog jezika ako ne stvaranje umjetnog jezika, poput logike? Tako motreno, nije jasno što se zamjera Kurelcu i njegovoj filološkoj školi? Čakavac govori čakavskim, a kajkavac kajkavskim. Književni jezik nastaje kad plemić, koji govoraše latinski, uzme narodni jezik, odnosno jezik svoga naroda i područja te njime stane pisati i stvarati. Ne želeći ulaziti u bit književnosti, ona se utemeljuje jezikom. Marulić je uzeo čakavštinu, jer bijaše čakavac i čakavskom se narodu obratio. Gundulić također, samo što je bio obterećen vlaškim trgovcima i robljem, nu u biti neka štokavština kao takva ne postoji, odnosno nema ni približno velik broj govornika na hrvatskom području, ma što neki tvrdili, niti ima toliko rieči koliko imaju čakavski i kajkavski.

            Ipak ostaje pitanje kajkavaca i čakavaca. Poviestnim pregledom svatko uztvrđuje kako se kajkavština razvija tek nakon druge polovice 19. stoljeća. Najznačajniji predstavnici prije toga jesu samo Tituš Brezovački i Pavao Štoos. Nakon njih, odnosno za vrieme preporoda, Gaj, Mihanović i drugi, žestoki kajkavci sve do Matoša i Krleže (Balade Petrice Kerempuha su pisane na nepostojećoj kajkavštini koju nitko nikad nije govorio). Politička se paradigma promienila te se vrelo i žarižte političkih zbivanja pomaknulo u Zagreb iz dotadašnjih središta poput Zadra, Dubrovnika i Trogira. Dva stoljeća čakavice i dva stoljeća kajkavice; čini se poštenim i pravičnim.

            [Još jedan p(r)omišljaj, a tiče se naglasaka; oznake naglasaka su u potpunosti izostale u suvremenom hrvatskom jeziku, a one bitno ističu jezične razlike dvaju naizgled sličnih jezika – neka se samo uzporedi austrijski i bavarski. Također, suvremeno jezikoslovlje, pri izpravnom izgovaranju ustraje na hercegovačkom naglasku, kako se govori u Dalmaciji, Slavoniji i, naravno, Hercegovini. Međutim, ukoliko se povuče uzporedba sa standardizacijom francuskoga ili njemačkoga književnog jezika (u 18. i 19. stoljeću), te standardizacije svih velikih, svjetskih jezika, uočiti će se da su, budući ti jezici imaju dosta više narječja no hrvatski, ipak su se prilikom standardizacije jezika povodili izgovorom u svojim prijestolnicama, odnosno glavnim gradovima, kao mjestima političkog i kulturnog (!) života. Dakle, uza sve poštovanje spram naših Hercegovaca i Hercegovine kao srca Hrvatske, hrvatska standardizacija naglaska jest u potpunosti promašena, jer, ne smije biti podređena “periferiji” hrvatskog tkiva, pa radilo se o Istri, Međimurju ili Hercegovini, već mora biti sukladna središtu hrvatskog političkog i kulturnog bića, a to je u posljednjih 200 godina Zagreb, odnosno zagrebački izgovor.]

            Ipak, to što se čakavski seljak i kajkavski seljak ne će razumieti, ne igra neku ulogu za jezik. Kao što je rečeno, narod ne rabi jezik kao književnik; narod u njem’ vidi samo oruđe za ostvarenje nekog cilja. U tom smislu se može navesti sljedeće:

„– do tog vremena neće posve razumjeti Slavonac slušajući Hrvata, niti koji od njih Dalmatinca. Naime, jedva da se ovo društvo upoznaje sa znanstvenim radom, a kamoli da se štogod piše i samostalno radi i zbog toga, sigurno, ne mogu nikako biti združeni i sjedinjeni. – Ne bi ovdje trebalo ni spomenuti koliko nas ta dioba slabi! – U svojem cilju imadem od sada jedino pokazati čestitom čitaocu kakva i kolika naime ostaje kadgod želja da se izpuni za naš slavni jezik s te strane. Nju će tek možda jedva kasniji potomci moći sagledati i urediti (a da ipak ne prestaje naša dužnost razviti moguće vriednosti) i gdje će se u to ime među svim poslovima pokazati najtežim onakvo združivanje kakvo nalazimo, na primjer, u njemačkom jeziku.

Mnogima naime može biti znano kako različito govori Donji Saksonac od Gornjega, a njih obojica od Švabe, Austrijanca, Poranjanina i Švicarca, da jedan drugoga doista mogu razumjeti jedva koju riječ. Te ipak, njihovi pismeni ljudi i pisci razgovaraju svagdje jednako čistim, skladnim i svakomu među njima razumljivim jezikom, sjedinjeni u pravilima i izgovoru. Naš slavni narod ima još, mislim, dugo do takve sloge; kad ne bi bio toliko raširen i golem, može biti da bi odavna bio pokojni, koliko ga sila sa svake strane zastire, gdjegod i zatire. Ne dvojim baš mnogo da bi ovaj narod brojio onoliko neprijatelja koliko je velik njegov jezik da bi se o njemu kazivao onaj događaj.“[10]

            Jedan svakako proročki stav, nu pažnju treba usmjeriti na to da pismeni ljudi razgovaraju svagdje jednako. Tim se stavom nadilazi nepismenost i nerazumievanje naroda, koliko god taj narod bio važan za jezik, odnosno koliko god izključivo narod bio sam jezik.

            S druge strane, navede li se, primjerice Mihanovića:

„Zvekšinum čudimose, da stari Rimljanov i Gerkov Pisci vse, kotero od Vekov skvarenja občuvano predobilismo, z-neizmernum mislih i rečih jasnostjum tak zgovoriti, kak i s perom napervodonesti razmeli jesu. Naj bolši drugeh nam znaneh narodov Knižev niki peldu Njih nasledujuč med Domorodnemi i Stranskemi Prijetnost i nevmertelnosti Diku zadobilisu; ar vsa osebujneša pisma Jednakogodneh po včinjenom prispodablanju k-Starih Delami ali odhitimo, ali z-jednakum hlepnostjum čtejemo. Čistoču i kratkoču Izgovora, pravi red Pripovesti z-vugodnum Celoga slogum zjedinjen pred vsem želimo, i kajti vse ovo poglavito vu Knigah prešestnih vekov nahađamo, z-vekšum Vučeneh stranum valujemo: da gledeč na Znanje vu občinskom, osebito pako vu Hitrogovornosti i Pesmoznanstvu Starem pred nami Izvišenost dopuščati morase.“[11]

Je li do suvremene nesviklosti na kajkavštinu ili čega već, no ovo se čini manje razumljivim od popa Martinca i opata Držihe. Kako je moguće da se lakše razumie hrvatski 12. stoljeća, od „hrvatskog“ 19. stoljeća?

Kako opravdati takav nesrazmjer u razumievanju? Kao i uviek, politikom i političko-poviestnim okolnostima.

Kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija jesu bile odvojene državno-pravno pod raznim državnim tvorevinama poput Mletaka, Austrije, Mađarske i Turske. Uslied prodora Turaka, znatan je dio Vlaha, Albanaca, Makedonaca i ostalih jugoiztočnih naroda prebjegao pred njima u Hrvatsku. Austrija je slala svoje ljude u Krajinu. Mađari su provodili mađarizaciju, dok su Talijani zabranili hrvatski jezik u, primjerice, Rijeci. Ova i još mnoga previranja, što politička, što demografska mogu biti uzrok nerazumievanja čakavca i kajkavca, pogotovu što su prvi pod utjecajem Italije, a potonji pod utjecajem Niemaca i Mađara, što su odista različiti jezici i narodi. Nu, ovdje se radi tek o jednom spekulativnom zoru na ove jezične i narodne nejasnoće, stoga može biti i drukčijeg objašnjenja.

S druge strane, narodni jezik nije književni jezik, već je ovom samo podloga.

Hrvatski, odnosno ilirski je preporod htio okupiti južne Slavene putem jezika, kako bi se politički mogli suprotstaviti interesima Austrije i Mađarske. Hrvatski je problem oduviek bio slaba ili nikakva politička, vojna i ina moć ili utjecaj, stoga se uviek okretalo “braći Slavenima”, odnosno Srbima koji su, izmigoljivši iz neke čudne mješavine tursko-vlaške, vazda patili za civilizovanim i evropskim zapadom i u naivnim i očajnim Hrvatima vidjeli priliku za širenje i skrivanje vlastitog odsutstva kulture, poviestne baštine i “uopšte” samobitnosti.

Ljudevit je Gaj uništio hrvatski jezik lišiv njegove osobitosti kako bi ga približio srbskom. Gajeva se politika nie izplatila, Beč ga je izigrao (Metternich), a otvorila je vrata onomu što će se nakon 120 godina nazvati srbsko-hrvatskom nakaradnošću.

To je utjecalo na egzistenciju, ali ne i esenciju jezika. Te prolazne stvari poput politike i nepismenosti Hrvata ne mogu utjecati na bit jezika. Odluka nekakvog Gaja, Kukuljevića-Sakcinskog ili Dmitrije Demetara ne obvezuje one koje se o tom pitanju nie pitalo. Iako je netko rođen 200 godina kasnije nije vezan uz odluke nekih ljudi, koji su iz raznih pobuda s jezikom učinili to što su učinili. Hrvatski preporod uobće nije bio hrvatski i kao takav ne obvezuje ni moralno, ni pravno ni na jedan drugi način Hrvate koji jesu svjestni hrvatskog pisma i hrvatskog jezika. Obvezuje jedino na poviestan način, odnosno intelektualci moraju biti svjestni vremena i okolnosti u kojima se odlučilo tako kako se odlučilo. Sadašnjost ne smije trpjeti zbog prošlosti, koliko god njome bila uvjetovana. Uz dužno poštovanje prema preporoditeljima, izhitriocima, koji mišljahu da čine dobro, učiniste zlo, odnosno ostaviše neopovrgnutom izrieku: put do pakla popločan je dobrim namjerama. Ovo danas, jezično, ali i političko pitanje se bez imalo uztručavanja može nazvati predpaklom.

Conclusio: hrvatski je jezik tvoren od čakavskog i kajkavskog narječja. Budući je prvi stariji, odnosno stablo je hrvatskog jezika procvalo u Dalmaciji čakavskoj, stoga in dubito, pro čakavštinu, a ne kajkavštinu. Nadalje, kako promjenom političke paradigme Zagreb postaje, uz Varaždin, kulturno i političko središte, kajkavština nastupa u smiraj života hrvatskog jezika, koji je jednako važan kao njegov čakavski cvat, odnosno rođenje.

Književni jezik nije jezik narodni, već utemeljen u njem’, odnosno književni je jezik onaj koji kazuje ne kako bi kazao, već kako bi kazivanje bilo liepo. Ono što narod skrati da bi brže rekao, književnik mora odskratiti i njegovati tu koriensku rieč koja hrvatstvo čini hrvatstvom, budući upućuje na njezin iskon, njezino porieklo, onu dubinu i širinu značenja koje ljudi dodieliše prilikom (pra)imenovanja.

„'Well, Sam,' said Frodo, 'what's wrong with the old customs? Choose a flower name like Rose. Half the maidchildren in the Shire are called by such names, and what could be better?' 'I suppose you're right, Mr. Frodo,' said Sam. 'I've heard some beautiful names on my travels, but I suppose they're a bit too grand for daily wear and tear, as you might say. The Gaffer, he says: 'Make it short, and then you won't have to cut it short before you can use it.'“ (J. R. R. Tolkien, Lord of the rings, Return of the king)[12]

Književni je hrvatski jezik stoga jezik svih Hrvata, sastavljen od bogatstva čakavskog i kajkavskog, pa i štokavskog kao, ironično, najboljeg kompromisa između sjevera i juga.

III.

            Ne može se poreći sadašnje stanje jezika hrvatskog, nu može se zapitati zašto je tomu tako. Ne želeći ulaziti u političke priepore, činjenice ostaju činjenicama. Hrvatskim se jezikom ne piše u dnevnim listovima, ne govori se u školama i ostalim obrazovnim ustanovama, javna tiela pišu kako hoće, suci nepismeni, odvjetnici i činovništvo još nepismeniji. Tu i tamo koji književni kritičar, pokoji kolumnist koji je završio kroatistiku i neki stogodišnjak koji je odgojen na korienskom pravopisu, kojim pisaše hrvatski velikani 19. stoljeća – stoljeća političkog i nacionalnog ujedinjenja trojedine kraljevine. Novinari pišu, nu tu se već previše reklo, jer oni u biti ne pišu. Njihov je jezik nalik Rousseauvom shvaćanju primordijalnog jezika, dok književnici, iliti nadriknjiževnici uopće ne mare, ni za duh jezika, ni za njegovu ljepotu i čistoću.

            Može li se takvo stanje promieniti? Ne na načine do sada p(r)okušane. I kad bi se svi jezikoslovci pomirili i shvatili da je hrvatski jedinstven i različit od sviju drugih jezika, kad bi pojmili da braća Srbi ne umeju da svate čakavski ili kajkavski, takav ujedinjeni i objedinjeni pravopis koji bi nastao uslied takve pomirbe i prosvietljenja, ne bi postigao baš ništa. Ne može se neuke ljude, koji uz pomoć partijske ili stranačke potpore, ovog i onog lobija priečiti u njihovu piskaranju.

            U svakom slučaju, jedino što može prisiliti ljude, odnosno Hrvate, i u biti jedino što inače koliko-toliko spriečava ljude u međusobnim ubijanjima, silovanjima, preprodaji opojnih sredstava i t.d. jest zakonsko uređenje (ne)željenog ponašanja. Zakon o jeziku je jedino rješenje ovog nakaradnog stanja u kojem se hrvatski jezik nalazi.

            Nije samo hrvatska poviest kriva za stanje hrvatskog, već je i srbska za stanje srbskog; zajednička je poviest hrvatska i srbska ustrajavala na ujednačavanju i izjednačavanju, a sada je nuždno suprotno kretanje. Treba praviti razlike tamo gdje razlike postoje; treba ukinuti krivotvorene i patvorene sličnosti i jednakosti; treba brižljivo i skrbno njegovati razlike i različitosti. Kad se već toliko buke diže oko utlačenih manjina, pa i Hrvati i Srbi jesu manjine, gleda li se globalno, stoga i te razlike, kojih ima podosta, treba održati različitima, inače se gubi bogatstvo i toliko cienjena raznolikost.

            [Možebitna teza o nastanku ekavice: kao i u čakavaca i kajkavaca, kad se vlaško pleme (Srbi) susrelo sa staroslavenskim, dogodilo se slično kao kad se Kelti susretoše s latinskim – nastao je francuski. Naime, staroslavenski jat (rogato ě) se jednostavno čitalo kako se pisalo; kao e. Uviek kad se nepismen susretne s pismenim, dolazi do doslovnosti iliti bukvalnosti. Jezikoslovci i poviestničari uviek izostavljaju okolnosti nekog događaja, te ga tumače svršno i uzročno, a ne sveobuhvatno, a ponekad i banalno; svakodnevno.]

            Ako srbski i hvatski jesu glasovno slični, ipak su pisano u odnosu neba i zemlje. U tom je smislu, koliko god to danas nezamislivo i nemislivo, hrvatski sličan francuskom, budući da se pisalo jedno, a izgovaralo drugo.

            Posebno valja naglasiti kako je hrvatski jezik, uz ostale slavenske jezike, najbogatiji i najljepši jezik slavenski. Pored toga, naš je jezik najsličniji latinskom po broju padeža, glagolskim vremenima, pisanju, odnosno u potpunosti može prenieti što se mnilo i pisalo latinskim, pritom zadržavajući liepotu i značenje. Možda po riečima nie preuzeo toliko latinskih rieči, ali je preuzeo duh – sintaksu.

            Kaže pjesnik o hrvatskome jeziku: “Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči, to je jezik roda moga”. Dobro je kazao!

            Riedka je ljubav prema jeziku, a time i biti svojoj, kakva se nalazila u predhodnika naših, a sasma je izgubljena čvrstina, ponos, nepokolebljivost i neprikosnovenost koja se može naći, u primjerice, našega Krstića: “1. Književni je hrvatski jezik sastavni dio hrvatskoga narodnoga bića i jedna od temeljnjih oznaka hrvatske narodne samostalnosti. Hrvatski je književni jezik potpuno samosvojan i od svakog sličnog jezika nezavisan književni jezik, koji ima svoju vlastitu povijest, svoj vlastiti duh i pravo na svoje vlastito hrvatsko jezično zakonodavstvo.

2. Bez obzira na veliko područje sličnosti, koje postoji između hrvatskoga i srpskoga suvremenoga književnog jezika, ni povijest razvoja ni stvarno današnje jezično stanje ne dopušta, da se hrvatski i srpski književni jezik smatraju jednim jedinim »srpskohrvatskim« ili »hrvatskosrpskim« jezikom, jer bi svako takvo sjedinjavanje dvaju svojesmjernih književnih jezika krnjilo potpunost i nezavisnost hrvatskog jezičnog zakonodavstva.“[13]

Početkom devedesetih, tih „novoustaških godina“, izdan je jedan hvale vriedan riečnik, danas pod debelom prašinom zaborava, gospodina Vladimira Brodnjaka naziva Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Zašto se taj podhvat nije nastavio, neka odgovore vrla gospoda koja se busaju o prsa svojim hrvatstvom, nu možda i nepismenost igra veliku ulogu u tom' (kao što je igrala tiekom ciele ljudske poviesti). Jedina je zamierka takvog riečnika, što čistoća jezika kadkad osiromašuje izraze, koji možda nisu porieklom hrvatski, ali su živopisni. Tako primjerice, rieč raja, posjeduje bogatstvo značenja kakvo se ne može nadomjestiti riečima narod ili puk; možda je tu najbliže rieč svjetina, ili pak posegnuti za vulgus, odnosno plebs.

Još jedan primjer: „…Kad bi mogao postići stanje ravnovjesja…“[14] U riečniku se gospodina Brodnjaka ta rieč ravnovjesje navodi s rus – ravnoteža. To je točno, ali rieč ravnoteža ne odaje isti dojam kao ravnovjesje, stoga, iako je porieklom rieč ruska, ne smie se prevesti tako, budući da uništava ljepotu duha njemačkog, za koji hrvatski očito nema odgovarajuću rieč. Isto tako: ...stavlja na čelo bivših dućandžija…“[15] Rieč dućandžija je turcizam, ali nema te hrvatske rieči koja bi je nadomjestila. Stoga, tuđice, ma kakve one bile, ako su dovoljno živopisne, odnosno sadržavaju li značenje koje ne odgovara nekoj hrvatskoj rieči, moraju biti prihvaćene u bogatu rieku hrvatskih rieči. O tehničkim izrazima, medicinskim te izrazima prirodoslovlja ne treba ni govoriti.

            Također se mora kazati: najveći skrbnik za jezik hrvatski kroz 45 godina komunističkog pakla bijaše Katolička Crkva, koja kroz svoje listove, napose Glas koncila,  i danas najmjerodavniji za hrvatstvo u hrvatstvu, i posebice u izdanjima Biblije. Nu, Crkva te njezino svećenstvo uvijek bijaše uza svoj narod; valjda će tako i ostati.

            Ovo krivudavo putovanje kroz hrvatski jezik i njegovu bit ima za svrhu samo otriežnjenje o istom. Politika ne dopušta, znanost ne dopušta, mudroslovlje ne dopušta, a esejistika ne može – ne dopustiti.

            Najveći je neprijatelj hrvatskog jezika neobrazovanost, neznanje i volja za neznanjem. To su krvnici jezika i naroda, koji, ne može se uztvrditi, ima li uobće pravo na samobitnost i samodostatnost. Nu, jedno ostaje sigurnim: dokle ima prosviećenih njegovatelja hrvatske biti i nepokolebljivih boraca za istinu, dokle živo s(a)rdce bije, bit će i hrvatskog jezika.

            Jedina slamka spasa jest zakonsko uredjenje tog zamršenog pitanja, jer samo sila može zaštiti ono što zlonamjerna politika te neupućeno ljudstvo svojim djelovanjem uništava. Nemojmo čekati suton i onda promatrati let Minervine sove; onda je već kasno.

            Ako ništa, ovim se ogledom posvjedočuje, da se shvaćanje jezika i naroda od popa Martinca i Marka Marulića, do Krune Krstića i Vladimira Brodnjaka, nastavlja, te time potvrđuje bit (i postojanost) jezika hrvatskog i naroda njegovog.

 

Ivo Vukelić


[1] G. Čupković, Zapis popa Martinca kao spomenik književnog djelovanja (1–27), »Umjetnost riječi« LIII (2009) • 1–2 •Zagreb• siječanj – lipanj

[2]Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, njegovoj čistoći i o pravopisu

[3]Ministarska naredba o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja 1941.

[4]Koriensko pisanje, str. 9., Zagreb, 1942.

[5]Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, Uvodna riječ, Matica hrvatska*Matica srpska, 1960., Zagreb*Novi Sad

[6]Ministarska naredba o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja 1941.

[9] Margetić, Hrvatska i crkva u srednjem vijeku, str. 64., Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2000., Rijeka

[10] Josip Šipuš,Temelj žitne trgovine, Pretisak 1993. Matica hrvatska, Karlovac, http://hjp.novi-liber.hr/?show=povijest&chapter=08-sipus

[11]Antun Mihanović, Rech Domovini od hasznovitoztipiszanya vu Domorodnom Jeziku, http://hjp.novi-liber.hr/?show=povijest&chapter=09-mihanovic

[13] Kruno Krstić, Načela pokreta za hrvatski književni jezik, http://hjp.novi-liber.hr/?show=povijest&chapter=25-kruno_krstic

[14] F. Nietzsche, Volja za moć, str. 495., Naklada Ljevak, Zagreb 2006.

[15] H. de Balzac, Rođaka Beta, str. 11., Otokar Keršovani, Rijeka, 1960., svezak 5.