Prikaz knjige: Dr. fra Leon Petrović, Kršćani bosanske crkve („Kr'stiani cr'kve bos'nske“) – Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni – Drugo izdanje, Svjetlo riječi/Ziral, Sarajevo/Mostar, 1999.

Proučavanje povijesnoga fenomena Crkve bosanske u historiografiji je dobrim dijelom služilo promicanju političkih ideologija, koje su nešto više od stotinjak godina od svoje promocije dobile potkraj prošloga stoljeća i obrise političkih zemljovida.

Svojevrsnom ironijom povijest se ponovila pa je potkraj 20. stoljeća u naletima s istoka, srpskim ili muslimanskim - sudbinu srednjovjekovne Crkve bosanske doživjeli su pripadnici hrvatskoga naroda sa svojom Herceg-Bosnom klevetanom, optuživanom, progonjenom i osuđenom na propast. Ustrajnost u borbi za goli život i postojanost zauzimanju za vlastiti opstanak jednoga će dana ipak uroditi blagoslovljenim plodovima.

Crkva bosanska u srpskoj historiografiji i politici

Hrvatski pravoslavac Božidar Petranović u 19. Stoljeću je tvrdio da su Crkva bosanska i svi bosanski vladari bili pravoslavne vjere. Doduše u crkvu se, pisao je, uvuklo nešto bogumila koji su kvarili njezine dogme, nu i dalje je ona bila pravoslavna crkva. Kad se očistila od bogumilske hereze, tvrdio je, ušla je u 1520. u sastav obnovljene Pećke patrijašije, čime je uspostavljeno jedinstvo dviju odvojenih srpskih pravoslavnih crkava. Znatan dio pravoslavnih i katoličkih vjernika, po Petranovićevu mišljenju, poturčio se zbog osobnih probitaka, prihvatio islam pa od njih i potječu muslimani u BiH.

Svojim radom Petranović je postavio temelj svih budućih velikosrpskih planova za osvajanje BiH. Za njega je nagrađen i članstvom u zagrebačkoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Slične su teze opetovali njegovi publicistički srpsko-pravoslavni sljedbenici u BiH, a u monarhističkoj Jugoslaviji proširio ih je Vaso Glušac tvrdnjom da se bosanska država utopila u Osmanskom Carstvu za razliku od crkve, koja je ušla u sastav Pećke patrijaršije. I Gluščeve su tvrdnje našle odjeka u zagrebačkim krugovima, a znanstvenu ozbiljnost pridjenuo im je Jaroslav Šidak svojom tvrdnjom o pravoslavnom karakteru Crkve bosanske.

Muslimanska ideja Crkve bosanske

Muslimanska ideologija pronašla je svoj oslonac u tvrdnjama Franje Račkoga da je Crkva bosanska bila heretična dualstička bogumilska sljedba, koja se iz Bugarske preko Srbije proširila u Bosnu. Nestala je, navodno zato što su bogumili dolaskom Osmanlija listom prešli na islam. Te je tvrdnje zdušno prihvati Savfet beg Bašagić, a kasnije i Mehmed Handžić.

Nezadovoljna položajem u NDH skupina je muslimanskih političara na temelju te tvrdnje uvjeravala nacističkoga vođu Adolfa Hitlera u svoje gotsko podrijetlo i arijsku vjeru, prema kojoj, kako su tvrdili, Isus nije bio Bog već samo božansko biće. Tu su vjeru kasniji muslimani navodno zadržali sve do dolaska Turaka, a onda su zbog istovjetnosti svoje vjere s turskom listom prešli na islam.

Ta je tvrdnja preživjela i Drugi svjetski rat, ali ovaj put bez Gota, koji su u Krležinoj Enciklopediji zamijenjeni nepoznatim plemenom.

Ona je pak osuvremenjena i tijekom 90-ih godina, kad muslimanska zajednica preuzima bošnjačko ime i kreće u potragu za korijenima novonastale bošnjačke nacije. Ovaj su put Gote zamijenili pripadnici japodskoga plemena Posena, koje je nekad živjelo u Lici.

Muslimansko-bošnjačkom sklopu bliska je zagrebačka komunistička paradigma o podijeli hrvatske i srpske odgovornosti za događaje u BiH, koju je čak i u pitanju Crkve bosanske ugradio u svoje poglede Dubravko Lovernović.

Aleksandar Solovjev u poraću je osvježio teze Franje Račkoga o masovnom prijelazu bogumila na islam pa tu tezu zbog nove „znanstvene“ težine potkraj 60-ih promiče Muhamed Hadžijahić naprežući se kako bi dokazao bogumilsko-islamski sinkretizam.

Hrvatski pogledi na Crkvu bosansku

Od hrvatskih znanstvenika Crkvom su se bosanskom bavili fra Dominik Mandić, koji je također smatrao kako se radi o bogumilskoj sljedbi. Njegovi radovi, osim što obiluju mnoštvom dragocjenih izvora i podataka, nude i obradbu novih putova, kojima je, po njegovu mišljenju, pristizalo krivovjerje u Bosnu.

Pater Franjo Šanjek smatra da je u Crkvi slavonskoj, kasnije nazvanoj i bosanskom bila je riječ i o katarskoj dualističkoj herezi. Hrvatski krivovjerci dualističkoga usmjerenja, obrazložio je, najprije su bili organizirani u Dalmatinsku crkvu, nakon čega se među zapadnim katarima pojavljuju neki sljedbenici Slavonske crkve, koju Anselmo Aleksandrijski naziva i Bosanskom crkvom.

Milko Brković smatra da su Crkvu bosansku činili većim dijelom pripadnici naroda koji je živio na teritoriju od Zadra, Trogira, Splita, Omiša, Makarske i ostalih hrvatskih obalnih mjesta i otoka naseljeni hrvatskim življem sve do istočne Bosne. Osobito su bili okupljeni u središnjoj Bosni. Nastala je, kako je utvrdio, u krilu Katoličke crkve.

Fra Andrija Zirdum pak smatra kako bogumilstva u Bosni uopće nije bilo. Tvrdi da su bosanski krstjani bili redovnici sljedbenici Ćirila i Metoda. Oni su slijedili redovničko pravilo sv. Bazilija, a svaki je od njih slobodno mogao izabrati stroži ili blaži njegov oblik.

Petrović: kršćani su pravilan naziv sljedbe

Svojim istraživanjima fra Leon Petrović pje došao do zaključka kako je za sljedbu u srednjovjekovnoj Bosni jedino ispravan naziv „kršćani“ jer je to prijevod grčko-latinskoga „chriastianus“. Pripadnici sljedbe sebe su tako sami nazivali, a tako su ih zvali i Dubrovčani.

Naziv bogumili, smatra, neadekvatnim jer bogumila, istražio je, u Bosni nikad nije bilo. Zbog toga što je to bio podrugljiv naziv za sve one kojima se predbacivalo krivovjerje odbacio je i naziv patareni.

Utvrdio je kako su bosanski „kršćani“ bili svojevrsna samostanska ustanova. Živjeli su u svojima hižama (samostanima) i na dvorovima velmoža, ne vodeći brigu o vjerskom i ćudorednom odgoju vjernika.

„Kršćani“ i „kršćanice“ živjeli su u stalnom celibatu, a služili su strojnicima i vlasteli. Zadnjih godina prije potpunoga istrjebljenja služili su i posebnicima u svojstvu sluga.

Raščlambom poznatih izvora koji potječu od samih „kršćana“, izvješća papinskih legata i spisa dubrovačkoga arhiva te dubrovačkih kronika, teoloških raspri i vijesti o hereticima, Petrović je zaključio kako korijene bosanske hereze treba tražiti u staroj hrvatskoj državi X. i XI. stoljeća.

Benediktinci i hrvatsko podrijetlo Crkve bosanske

Oni se zbog nesnošljivosti i progona u užoj Hrvatskoj potkraj XI. i početkom XII. stoljeća sklanjaju u zaleđe – u Bosnu. Tu ustanovljuju banovinu i samostalnu crkvenu organizaciju s „bosanskim biskupom“, namjesto uklonjenoga „hrvatskog biskupa“.

Svećenstvo i pučanstvo nastavili su nepromijenjen crkveni i vjerski život po svojim starim običajima.

Potrebno je istaknuti kako je fra Leon Petrović prvi do tad od istraživača ušao u strukturnu analizu izvora, a pojave, predloške i oblike koje je u njima našao, objasnio je političkim motivima, kao što su se oni na temelju svojih uzroka i posljedica događali.

Dvije su se ključne stvari tijekom X. i XI. stoljeća dogodile u Hrvatskoj. Riječ je o uvođenju reda u dalmatinske biskupije, što je na splitskim crkvenim saborima otvorilo i pitanje službe Božje na crkvenoslavenskom jeziku i opstojnost hrvatskoga biskupa.

Iz tog sukoba su nikle optužbe za krivovjerje, a izvori svjedoče i o progonu skupine navodnih krivovjernika sa splitskoga područja u Bosnu. Po svemu sudeći riječ je bila o hrvatskim glagoljašima.

S njima su se, propašću hrvatskoga kraljevstva, povlačili prema Bosni i benediktinski redovnici, koji su bili glavni nositelji službe Božje na crkvenoslavenskom jeziku u staroj hrvatskoj državi.

Odlaskom s političke pozornice hrvatske narodne dinastije nestaje i njezin upravno-politički aparat, koji su dijelom činili i benediktinski redovnici pa i titula hrvatskoga djeda, koja se kao prežitak zajedno s drugim hrvatskim dužnosničkim titulama javlja na dvorovima bosanskih banova i kraljeva.

Ulasku Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom protivio se dio hrvatskih velmoža, koji je otpor ugarskoj vlasti pokušavao pružati u manje pristupačnim hrvatskim područjima – u Bosni.

Kao rezultat toga otpora jest i političko jačanje bosanske banovine, koja je očito Pacta conventom, kao i drugi hrvatski krajevi, došla pod vlast ugarskoga kralja.

Predvodnici crkvenoga i kulturnoga života u Bosni bili su, kao i u staroj Hrvatskoj, redovnici sv. Benedikta. Oni su se, kako tvrdi Petrović, prema svom Kristocentričnom shvaćanju vjere i askeze prozvali „kršćanima“.

Po običaju onoga vremena, očito iz političkih motiva, optuživani su za herezu. Optužbe se pojačavaju pod kraj XII. st. iz Duklje i Dalmacije, a poglavito iz Ugarske. Ugarski krugovi optužuju čak i bosanskoga biskupa za herezu pa u to uvjere i papu, koji svrgne bosanskoga biskupa i na njegovu stolicu postavi stranca.

Potom osumnjiče i metropolitu, dubrovačkoga nadbiskupa da je i on pao u krivovjerje. Na taj način 1233. uklone domaćega biskupa, a 1247. bosansku biskupiju izdvoje od dubrovačke metropolije i podvrgnu je ugarskom nadbiskupu u Kaloči.

Premda Hrvati ne moraju za njih imati razumijevanje, potezi su ugarskih kraljeva razumljivi sami po sebi, jer središnja vlast upravo zbog otpora želi to područje potpuno podvrgnuti pod svoj nadzor.

U krilu zapadne crkve

Glede crkvene pripadnosti Bosne Petrović je na temelju povijesnih izvora jasno utvrdio kako je od najstarijih vremena bosanska biskupija, ecclesia bosnensis, bila pod jurisdikcijom zapadne, odnosno Rimske crkve. Zato je ona imala i sve njezine osobine: iste vjerske istine, obrede i stegu klera uz službu Božju na crkvenoslavenskom jeziku te pismo glagoljicu.

Pokazao je i kako u svakodnevnom životu te posebničkim odnošajima glagoljicu mijenja hrvatska ćirilica, a hrvatski narodni zamjenjuje dotadašnji crkvenoslavenski jezik. U strogom pak bogoslužju oba su pisma ostala u uporabi, što svjedoče izvori prepisivani s glagoljskih predložaka.

Od svrgavanja bosanskoga biskupa i izdvajanja bosanske biskupije ispod vlasti dubrovačke metropolije bosanska crkva, ističe Petrović, postaje „akefalnom“, a njezini vjernicu „obezglavljenima“.

U to vrijeme po cijeloj Europi ionako zanemarena stega klera postaje u Bosni još lošijom, a vjernici s niskom vjerskom naobrazbom tonu u neznanje. Zbog opće oskudice dušobrižnika zapušta se bogoslužje, ne dijele se sakramenti i stradava stradava vjerski život.

Navodi i primjere svećenika seljaka, nekanonski zaređenih. Riječ je očito bila o pismenim ljudima, koji su u nedostatku pravih svećenika služili vjerske obrede među priprostim pukom.

Po njegovim istraživanjima ne može se znati koju je vjersku istinu srednjovjekovna Crkva bosanska nijekala niti što je to krivovjernoga naučavala.

Izvorni spisi Crkve bosanske samo pokazuju da su im učeni bogoslovci pripisivale mnoge krive nauke, koje oni nikad nisu naučavali.

Ocijenio je kako u povijesnim izvorima nema nikakvih podataka koji bi govorili da je t. zv. hereza u Bosnu došla izvana, a najmanje iz Italije i Francuske ili pak iz Bugarske preko Raše. Rašku vezu na koju se pozivao Rački, a mnogi drugi prihvaćali razbio je upravo srpskim izvorima.

Naime, riječ o zapisu u kojem stoji da je prokletu herezu u svojoj državi silom, ognjem i mačem istrijebio srpski veliki župan Stevan Nemanja. Prema Žitiju ova je „hereza“ iskvarila nauk o Duhu Svetomu i presvetom Trojstvu. Riječ je zapravo o Nemanjinu progonu katolika s područja stare Duklje, koji se po nauku o Presvetom Trojstvu upravo i razlikuju od istočne pravoslavne crkve.

Crkva bosanska je bila, smatra Petrović, od XI. stoljeća autohtona, bosanska i naslijeđena iz stare hrvatske države.

Raščlambom članaka Bilinopoljske izjave iz 1203. godine nedvojbeno je utvrdio kako istraga koju je vodio papinski legat nije ništa drugo ustanovila, doli da u Bosni među „kršćanima“ postoje samo stariji samostanski običaji, koje bi trebalo obnoviti.

Vjera bosanskih banova i kraljeva

O pravovjerju bana Kulina i njegove okolice nije se ni raspravljalo, što nesumnjivo potvrđuje njegovu pravovjernost.

Osim bana Kulina utvrdio je, argumentirao i podastro činjenice o katoličkoj pripadnosti banova Ninoslava, Stjepana Kotromanića, njegova sinovca kralja Tvrtka I. kao i njegovih nasljednika.

Temeljitom analizom vjerodostojnih i nevjerodostojnih izvora utvrdio je katoličku pravovjernost Crkve bosanske te upozorio na hrvatsku tradiciju i jezik koji otkrivaju i njihovu narodnu pripadnost.

Osim toga, analizom Vjerovanja, Božjih zapovijedi, sredstava spasenja i svetih knjiga što su ih koristili u obredima pokazao je da oni nisu bili pripadnici heretičke sljedbe.

Kad je pak riječ o svetim knjigama pobio je optužbe o zabacivanju knjiga Staroga zavjeta, što najbolje svjedoči Hvalov zbornik, u kojem je propisana i molitva „Pjesma trojice mladića“, koju ne priznaje kanon pravoslavne crkve, čime su, između ostaloga, odbačene politikantske tvrdnje o pravoslavnom karakteru Crkve bosanske.

Potvrđuje kako je u Bosni bio rimski, a ne istočni obred. Bosanske biskupe posvećivao je dubrovački nadbiskup pa su onda i bosanski biskupi posvećivani po obredu Rimske crkve. Prisegu je polagao na hrvatskom jeziku jer nije znao latinski. Da je polagao na grčkom to bi u latinskom dubrovačkom okruženju bilo posebno upadljivo pa bi kroničari, kao i to da je prisegnu na hrvatskom, vjerojatno zabilježili.

Postupni nestanak

Sve što se zna o bosanskim kršćanima u vezi je sa zapadnom crkvom, Njihovi odnosi, bilo dobri ili loši upravljeni su zapadu. Usporednom analizom benediktinske regule i izvora Crkve bosanske utvrdio je kako su oni bili samo nastavak reda sv. Benedikta. To pokazuje njihov način života, pravila koji su, zaključuje, u biti istovjetni s benediktinskim regulama.

Analizom izjave strojnika iz 1203. i gosta Radina Butkovića iz 1466. Petrović je nedvosmislneo utvrdio kako je obezglavljena Crkva bosanska postupno venula. Njezini dostojanstvenici – djed, gosti i strojnici potkraj njezina razdoblja bavili su se uglavnom svjetovnim pitanjima, u njima gledali svoje probitke, a potpuno su zanemarili vjerski i ćudoredni život.

Crkva bosanska prestala je postojati slomom bosanskoga kraljevstva, a njezini malobrojni pristaše, ako nisu stradali u osmanskom zlosilju, pobjegli su u Dubrovnik, Dalmaciju, Mletačku Republiku i Italiju, kao i ostali dijelovi stanovništva.

Usporedbom načina života crkvenih i svjetovnih ljudi u Hrvatskoj utvrdio je kako je on nakon propasti Hrvatske nastavljen u sredovječnoj Bosni. Tamo se proslijedio i uz određene izmjene preživio sve do uništenja Bosne, pisao je.

Sličnosti između stare Hrvatske i Bosne očitovale su se u slavenskoj službi Božjoj, glagoljskim pismom, vjerskim istinama i rimskom obredu te priznavanju rimskoga papu za svoga duhovnog glavara i u nepripadanju jurisdikciji istočne crkve.

Podsjetio je kako je nakon pada hrvatske nezavisnosti uspostavljena banovina Bosna, a nakon dokinuća ustanove hrvatskoga biskupa, ustanovljen je biskup bosanski.

Javlja se i bosanska biskupija, a onda i Crkva bosanska. Slabljenjem utjecaja benediktinskoga reda u užoj Hrvatskoj, jačaju u Bosni redovnici „kršćani“, čiji su unutarnje ustrojstvo i način života u svemu po uzoru na benediktinska pravila. Njihov starješina djed, stjecajem se prilika u zemlji je izrastao u vjerskoga poglavicu - episkupa bosanske crkve.

Dakle, djeda Hrvata iz XI. stoljeća naslijedio je djed bosanski u drugim okolnostima i u drugom svojstvu.

Nakon što je utvrdio vjerska i obredna obilježja te pobio navodni sinkretizam Crkve bosanske s učenjem islama, u završnom dijelu obradio je prirodno utrnuće obezglavljene Crkve bosanske i njezin tragični kraj u sklopu sloma cjelokupnoga kraljevstva.

Trka bjegunaca pred Turcima

Podsjetio na veliku trku bjegunaca pred Turcima, koje su Dubrovčani sklanjali u Ston i na poluotok Rat.

Napomenuo je i kako je još kralj Tvrtko II. morao 1433. bježati pred Turcima u Madžarsku. U tom su naletu, podsjetio je, Turci popalili 16 franjevačkih samostana i crkava.

Argumentirao je i silnu nesigurnost i strah koja su vladali u Bosni od turskih provala, ne samo pred pad Bosne nego i mnogo godina. Potvrdio je to činjenicom da su bosanski vladari i vlastela tražili za sebe i svoje obitelji sigurna skloništa u Mletcima, Dubrovniku i drugdje. Tvrtko I. molio je još 1383. i dobio patricijsko pravo u Mletcima. Isto su tako molili i drugi kraljevi i najmoćniji velikaši.

Strava i opća panika zahvatila je sve staleže na glas da je 1463. turska vojska provalila u Bosnu. Padali su gradovi jedan za drugim, rubljene su glave bosanskim vojvodama i svim istaknutim velikašima. Zarobljen je i pogubljen kralj Stjepan Tomašević i njegov stric Radivoj, a pogubljeni su i braća Pavlovići te bezbroj drugih.

Sva Bosna bijaše opustošena. Oko 100 tisuća mladića i djevojaka odvučeno je u ropstvo, 30 tisuća dječaka odvedeno je u janjičare. Iz zemlje je pobjeglo sve što je moglo bježati. Ostalo je okrenuto pod mač. Neizbrojivo mnoštvo puka iseli se iz Bosne. Zemlja je ostala pusta i prazna, a Dalmacija i Hrvatska bijahu pune bjegunaca. Mnogi se skloniše preko mora u Italiju - Mletke, Monteferrato, Rim i drugdje.

Što je krstjana preostalo skloni se pod okrilje Stjepana Kosače. Jedva da je koji ostao, osim onih koje u svojoj oporuci spominje gost Radin Butković, koji se sklonio u Dubrovnik. Na području BiH poslije pada Novoga 1482. gubi im se svaki trag.

Ove apokaliptične slike koje navodi fra Leon Petrović potvrdio je putopisac Benedikt Kuripešić koji 1530. nije našao ni jednoga krstjanina. U zemlji je 1463. bilo katolika, uz koje su ostali franjevci, što svjedoči i činjenica da su tamo ostali sve do danas, sačuvavši pritom vjeru i svijest o pripadnosti hrvatskom narodu.

Fra Leonova jasno izrečena, argumentirana i utemeljena stajališta vjerojatno su ga stajala glave. Naime,nakon ulaska u Mostar mučki su ga smaknuli jugoslavenski partizani.

 

Mate Kovačević