Prikaz knjige: Milko Brković, Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, ZIRAL, Zadar-Mostar, 1998.

„Zemljica Bosna“, koju sredinom X. stoljeća spominje Porfirogenet obuhvaćala je teritorij oko gornjega i srednjeg toka rijeke Bosne do današnjih Zavidovića, na istoku do rijeke Drine, na jugu planinama prema Neretvi, na zapadu prema Vrbasu, a na sjeveru je završava Vrandučkom klisurom.

U popisu pak katoličkih biskupija u svijetu „Provinciale vestus“ nastalom između 1050. i 1088. godine za Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju navodi se 20 gradova, koji su ujedno i sjedišta biskupija. Među njima je i Bosna, u to doba tek malo područje, koja je sastavnica Hrvatskoga Kraljevstva.

Širi se na hrvatska područja

Tek kasnije njoj će se pridruživati pojedini hrvatski dijelovi teritorija, na kojem je živio hrvatski narod. Na sjeveroistoku područje Usore i Soli, koje je ranije bile u sastavu Panonske Hrvatske.

Na zapadu i sjeverozapadu su bile starohrvatske župe koje spominje i Porfirogenet među 12 župa Bijele Hrvatske: Pset (oko Bosanske Krupe i Bosanskoga Petrovca) i Pliva (oko Jajca i rijeke Plive) te starohrvatske župe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoč) odnosno Zapadne strane.

Oko Jajca i srednjeg Vrbasa stvoreni su Donji krajevi od župa, koje su prije bile sastavnim dijelom Bijele Hrvatske.

Današnjom Hercegovinom prostirale su se do XI. stoljeća dijelovi Crvene Hrvatske: Neretva, Zahumlje ili Humska zemlja te Travunja. Osim ranijih domaćih i papinskih izvora, arapski je zemljopisac Idriz zabilježio 1154. da se Ston i cijelo primorje od Neretve do Dubrovnika nalaze u Hrvatskoj. Kako je Ston bio zahumska prijestolnica, cijelo je Zahumlje tada bilo u sklopu Hrvatske.

Povremena srpska vlast na području Huma tada još nije mijenjala etničku sliku stanovništva pa se s vremenom, zbog nedostatka vjernika i pravoslavna biskupija morala povući iz Stona.

Da Srbi nisu živjeli u srednjovjekovnoj Bosni i Humu najbolje pokazuju isprave bosansko-humskih vladara i velmoža pisane hrvatskom ćirilicom i hrvatskim jezikom.

U prosrpskoj historiografiji posebno se zlorabio jedan mali dodatak Povelji bana Mateja Ninoslava (1233.-1250.) Dubrovčanima, u kojoj se spominju Vlasi i Srbi. To je u sklopu velikosrpskih političkih projekata interpretirano tako da Povelja svjedoči kako su Srbi zapravo stanovništvo Ninoslavove banovine, a Vlasi pak Dubrovčani, s kojima je ban postigao sporazum.

Kako je riječ tek o dodatku Ninoslavojoj povelji, kojim se naknadno u sklopu trgovačkoga ugovora regulira i sudski postupak prema unajmljenim prijevoznicima dubrovačke robe – Vlasima i Srbima, što jasno pokazuju druge Ninoslavove povelje, taj je argument za posrbljivanje otpao, premda su ga pokušavali valorizirati i produljiti mu vijek trajanja i neki hrvatski stručnjaci, poput jezikoslovca Milana Rešetara pa čak i povjesničara Ferde Šišića.

Područje Podrinja, što ga je Tvrtko oteo Srbima 1374. jedini je dio Bosne koji je prvotno pripadao Nemanjićima pa se na njem doista može pronaći srpsko pučanstvo.

Bosna se, dakle tijekom kasnoga srednjeg vijeka širila isključivo na hrvatska područjima, na kojima je, kao i u Bosni živio hrvatski narod.

Identitet Bosne i Huma

Hrvatski pak identitet, a onda i njegova postojanost u Bosni posebno svjedoči već spominjani ban Stjepana II. Kotromanića svojom ispravom izdanoj u Kninu, 23. lipnja 1345. maloljetnom cetinskom knezu Ivanu Nelipiću i njegovoj majci. U njoj se, između ostaloga, ističe kako „skupa s dvanestoricom naših knezova, barona i plemića“ ban Stjepan zapovijeda da se određeno u ispravi ima ispuniti. Formulacija jasno upućuje na predstavnike dvanaest hrvatskih plemena i njihovih predstavnika, što se spominju u Pacti conventi iz 1102. godine. Oni su, naime, sklopili ugovor s Kolomanom o personalnoj uniji Hrvatske s Ugarskom.

Pripadnost srednjovjekovnih Bosne i Huma očituje se u identitetu hrvatskoga naroda i kontinuitetu njegove srednjovjekovne državnosti sadržane, smatra Brković, u prvom redu na političkom, vjerskom i kulturnom području. U tim cjelinama sadržani su pojedinačni elementi kao što su zemljopisni prostor, narod, vlast, jezik, vjerovanje, običaji, kulturna baština, katoličanstvo i t.d.

Naime od doseljenja teritorij Bosne i Huma naseljen je hrvatskim narodom, koji se međusobno sporazumijeva hrvatskim jezikom, služi se svojim običajima i načinom života te postupno prima kršćanstvo.

Narod nije kršćanstvo primio nasilnim putem, kao što je to bio slučaj s prevjervanjem na islam poslije turskoga osvajanja Bosne.

Osim kraćih razdoblja cijelo je vrijeme teritorij Bosne i Huma sastavni dio države hrvatskih narodnih vladara, bez obzira što mu je duže ili kraće vrijeme povremeno vrhovni suveren bio bizantski, franački ili kasnije ugarski vladar.

Sam čin unije Hrvatske i Ugarske u osobi zajedničkoga kralja s dvjema krunama uključuje i teritorij Huma i Bosne u takvu državnu zajednicu. Ugarsko-hrvatski kralj uključuje teritorij Bosne i Huma u svoju krunu preko Hrvatskoga Kraljevstva.

Poput prethodnih hrvatskih kraljeva i bosansko-humski imaju po dva imena – jedno narodno hrvatsko, a drugo kršćansko. Taj vid kontinuiteta i identiteta okrutno prekida osmanska invazija, zbog čega dolazi do dugotrajnoga diskontinuiteta vlasti i opće ograničenosti identiteta.

Uz crkveni latinski jezik na prostoru Bosne i Huma u liturgiji se, kao i u drugim hrvatskim krajevima, rabi i hrvatski jezik. Jednako kao i u primorskim krajevima, i u Bosni i Humu su rabe hrvatska narodna pisma - glagoljica i hrvatska ćirilica.

Treći vid identiteta najsnažnije se zrcali u kulturnoj baštini tih prostora, a u koju spadaju i isprave kancelarije hrvatskih narodnih vladara i vladara i velmoža u Bosni i Humu.

Nasljednici duha hrvatske vlasti

Brkovićeva raščlamba pokazuje da su prve isprave bile uzrok drugima. Naime, unutar formule datacije mogu se naći u ispravama obiju kancelarija oznake za blagdane i indikaciju.

Nazivi za isprave obiju kancelarija – hrvatske i bosansko-humskih vladara, spomen župana i župa, biskupa, svećenika, notara i ponekad vladara unutar formule svjedoka te dvojna imena vladara u intitulacijama, nemaju međusobnih odstupanja.

Od relativno velikoga broja sačuvanih isprava kancelarije bosansko-humskih vladara niti jedna nije sačuvana na teritoriju srednjovjekovne Bosne i Huma, što jasno pokazuje na razarački odnos osmanske vlasti prema kulturnoj baštini osvojenoga kršćanskoga naroda.

Nakon temeljite strukturne raščlambe tridesetak isprava hrvatskih narodnih vladara i stotinjak latinskih isprava bosansko-humskih vladara i velmoža auktor je zaključio kako se s obzirom na mnoge sličnosti i utjecaj isprava hrvatskih narodnih vladara na bosansko-humske isprave može, tvrdi, slijediti prijelaz duha vlasti na bosanske banove i kraljeve, premda je službena vlast već bila u rukama ugarsko-hrvatskih vladara.

Zato bi se, smatra Brković, bosansko-humske vladare moglo s pravom zvati hrvatskim narodnim vladarima. Oni su, naime, nasljednici duha hrvatske vlasti, koji su vladali samo jednim dijelom hrvatskoga srednjovjekovnog teritorija, premda su često bili nesamostalni i potpuno ovisni od ugarsko-hrvatskih vladara.

Na temelju pak devocione formule isprava ističe da vladari obiju kancelarija izražavaju na razne načine zahvalnost Bogu za primljenu vlast. Time se, po Brkovićevu mišljenju, jasno označuje pripadnost njihova bića Rimokatoličkoj Crkvi.

Ta stvarnost je, smatra, manje-više nazočna i u drugim diplomatičkim formulama obiju kancelarija, na temelju koji se izražava kulturno i duhovno stanje unutar političke vlasti hrvatskih i kasnijih bosansko-humskih vladara.

Takvo se stanje, potvrđuje raščlamba, održavalo u životu Hrvatske i većem razdoblju srednjovjekovnih Bosne i Huma. U većini se slučajeva nazočnost devocije unutar intitulacije opravdava krjepošću koju bi trebao imati vladar. To je ujedno, ističe, uz latinski jezik, najbliža duhovna i kulturna sveza i izvor utjecaja starih hrvatskih isprava na kasnije bosansko-humske isprave.

Brković naglašava kako su najosnovnije dodirne točke dviju kancelarija: jezik isprava, jezik dnevnoga komunciranja u oba razdoblja, zemljopisna blizina i povremena cjelovitost državnoga teritorija, isti narod na oba prostora, duhovna i materijalna bliskost kulture, vjera i običaji, pismo isprava, materijal na kojem su pisane, tinta, materijal za pečate, osoblje kancelarije i njegovo školovanje te na poseban način diplomatičke formule ili sastavni dijelovi isprava.

Razlika između hrvatskih i srpskih isprava

Usporedbom unutrašnjih značajki bosansko-humskih srednjovjekovnih isprava s ispravama okolnih srednjovjekovnih kancelarija, Brković je utvrdio kako su na postanak bosansko-humskih utjecale postojeće isprave hrvatskih narodnih vladara, banske i isprave hrvatskih velmoža, hrvatske crkvene isprave, isprave dalmatinskih notara, a u manjoj mjeri i isprave raške, dubrovačke, ugarsko-hrvatske i venecijanske kancelarije.

Isprave bosansko-humskih vladara i velmoža po svom stilu i diplomatičkim značajkama od početka su pisane po uzoru i formularima isprava kancelarije hrvatskih narodnih vladara i dalmatinskoga notarijata.

Samo je u jednom kraćem razdoblju do izražaja došao utjecaj srpske kancelarije kad je kralj Tvrtko I. istodobno, uz domaće pisare, na svom dvoru imao i raške.

Nu srpske srednjovjekovne isprave, za razliku od hrvatskih, pisane su se po uzoru i obrascima bizantskih hrisovulja s dugačkim i kićenim uvodnim diplomatičkim formulama pa se i u duhu razlikuju od hrvatskih.

Bosansko-humske ćirilske isprave pisane su pak čistim narodnim jezikom ikavskoga govora, poput istodobnih u Hrvatskoj, dok su srpske, kako argumentira auktor, pisane crkvenoslavenskim jezikom, koja se uvelike razlikovala i od srpskoga narodnog govora.

U bosansko-humskim ispravama nalazi se, uostalom kao i u glagoljskima u Hrvatskoj, velik broj čakavskih izričaja, kojih posve naravno nema u stranim, dakle srpskim ispravama.

Bosansko-humske sadrže konvencionalne dijelove poput hrvatskih srednjovjekovnih isprava – uvod ili protokol, tekst, kontekst ili korpus i zaključak ili eshatokol.

Brković je usporedbom formula invokacije latinskih bosansko-humskih s ispravama hrvatske kancelarije uočio njihovu istovjetnost. Napominje kako su im teološki izrazi ujednačeni, što ukazuje na istovjetnost uporabe idioma latinskoga jezika, isto naučavanje i poimanje kršćanske vjere te isti način tumačenja Svetoga pisma.

Formula datacije bosansko-humskih isprava, poput hrvatskih, uzima godinu po rođenju i utjelovljenja Isusa Krista, dok je u srpskim ispravama ona pisana po bizantskom uzoru, od stvaranja svijeta.

Identitet Crkve bosanske

Auktor u svojoj knjizi „Srednjovjekovna Bosna i Hum“ obrazlaže kako se identitet hrvatskoga naroda posebno očituje u izvorima Crkve bosanske, te ističe kako su najvjerodostojnija svjedočanstva o bosansko-humskim kršćanima srednjovjekovni pisani izvori njihovom rukom.

Podsjeća kako su sva imena auktora tih izvora odreda su hrvatskoga onomastičkog korijena. Obrazlaže i kako su korijeni Crkve bosanske usko povezani s progonom njezinih prvih članova s područja Splitske nadbiskupije, odakle i počinje teći njihov kontinuitet.

To potvrđuje, navodi, i pismo pape Inocenta III. i ugarsko-hrvatskoga kralja Emerika splitskom nadbiskupu Bernardu. Iz njega doznajemo da je taj nadbiskup iz Splita i Trogira protjerao brojne krivovjerce, koje on naziva katarima i patarenima. Upravo su oni našli utočište u zemlji Kulina bana pa prema tome njihov identitet počinje u dalmatinskim gradovima, a nastavlja se kao kontinuitet u Bosni i Humu.

Ikavica u ispravama

Većina bosansko-humskih srednjovjekovnih ćirilskih isprava pisana je ikavicom. Njome je pisan natpis izvornoga pečata bana Stjepana II. Kotromanića, zatim pisma bana Tvrtka iz 1335., izvorna sutješka isprava kralja Ostoje vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, vranduški originalni ugovor kralja Stjepana Tomaša iz 1449., isprave kralja Dabiše, njegove udovice Jelene, kraljeva Ostoje, Tvrtka II., Tomaša i njegova sina Stjepana Tomaševića. Tako su ikavicom uglavnom pisane i isprave bosansko-humskih velmoža.

Toponimi kao što su Hodidid, Bilavica, Srida i mnogi drugi pokazuju da je pučanstvo srednjovjekovne Bosne i Huma govorilo pretežno ikavicom, a njome govore isključivo Hrvati. Ikavicom se govorilo i u istočnim rubnim dijelovima Bosne, što svjedoče i isprave hercega Stjepana Vukčića Kosače, koje su također pisane većinom ikavicom.

Natpisi na stećcima i bilizima

Ikavica je osobito zastupljena u srednjovjekovnim kamenim natpisima Huma i Bosne. Tako i natpis na srednjovjekovnom biligu u Humnskom kod Foče glasi „Va ime tvoje pričista Troica gospodina gosti Milutina bilig rodom Crničan“.

Nalazimo je u natpisu župana Pribiše iz 1241. u Polici kod Trebinja, na natpisu žene župana Nenca Čihorića, kaluđerice Polihranije, natpisu u Veličanima kod Zvale iz vremena kralja Tvrtka I., na stećku Vukića Vukčića u Opličićima kod Domanovića, natpisu Radivoja Ratkovića, na biligu Radoje u Radimlji kod Stoca, natpisu na sudačkoj stolici u Ošanićima kod Stoca, natpisu u Hutovu, nekropoli Boljuni u Bjelojevićima kod Stoca.

Sve to na jezikoslovnoj razini pokazuje kako su se hrvatski govori u srednjem vijeku protezali ne samo na području Huma, nego i dalje na istok - u Travunji.

Ikavica je i na biligu gosta Mišljena kod Zenice, kod Gruda, Kočerina, Širokoga Brijega, Čerina, Kruševa kod Mostara, u Brotnju, kod Visokoga te u Sarajevskom polju, Jajcu i Travniku.

Nasuprot Hrvatima, doseljeno pravoslavno stanovništvo u doba Turaka, uvijek će rabiti svoje pismo, različito od hrvatskoga - srpsku ćirilicu.

Građevni spomenici

Mnogi sačuvani kameni ulomci na području Bosne i Huma jasno potvrđiju istovjetnost gradnje crkava na teritoriju srednjovjekovne Bosne i Huma s onima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.

U grobovima iz ranoga srednjeg vijeka na više mjesta u Bosni su iskopane starohrvatske naušnice, ostruge i mačevi.

U selu Breza kod Sarajeva postojala je starokršćanska građevina iz VI. stoljeća, koja je kasnije pregrađivana. U otkopanim grobovima na tom mjestu pronađene su upravo spomenute starohrvatske naušnice.

Slično je i u Vrutcima kod izvora Bosne, gdje su pronađeni ostatci crkve sv. Stjepana (VIII.-X. stoljeće). Kod Zenice su pronađeni ostatci starokršćanske crkve, koja je u hrvatskom razdoblju bila obnovljena. U selu Varvari kod Rame ostatci su starokršćanske crkve, čiji kasniji dorađeni ostatci potvrđuju njezino hrvatsko razdoblje.

Otkrivena su i nalazište oltarskih pregrada u Docu na Glamočkom polju i u Grudinama u Čepuljićima kod Bugojna, Mogorjelima kod Čapljine u Hercegovini te Zavali u Popovu polju, koja pripadaju starohrvatskom razdoblju gradnje sakralnih objekata.

Iz IX. stoljeća potječu i nalazi s pleternom ornamentikom u Rapovinama kod Livna, u Livnu, Vrbi na Glamočkom polju i Vrutcima u Sarajevu te na izvoru rijeke Bosne.

Na mjestu franjevačke crkve u Milima ranije je bila sagrađena romanička crkva sv. Kuzme i Damjana, što jasno svjedoči o katoličkom kontinuitetu i arhitektonskim vezama s drugim hrvatskim krajevima.

Tlocrt crkve na Paniku kod Bileće potječe iz XI. stoljeća, a freske iz XII. Slični ostatci otkopani su i na Vidoštaku kod Stoca.

Katolički karakter nadgrobnih spomenika

Najmnogobrojniji su pak nadgrobni spomenici. Natpisi na njima govore o životu njihovih vlasnika. Na jednom od njih u Grahovčićima kod Travnika natpis glasi „Sie leži Mihovio Grahovčić prave vire rimske, koi počteno hoćaše i Bogu se molaše i dobro knjigu znaše, daj mu Bog duši da bude spasena“.

Mnogi su nadgrobni spomenici na sebi imali znak križa, koji su u turskom razdoblju uglavnom uništeni, nu nakon ulaska austrougarske vojske arheološka su ih istraživanja ponovno oživjela. Turski su osvajači u pravilu rušili katoličke crkve i na njihovim temeljima gradili svoje džamije. Ponegdje su crkve pretvarali u džamije kao primjerice u Bihaću, Jajcu, Zvorniku, Srebrenici, Bjelini, Livnu, Stocu i t.d. Negdje su pak od materijala srušenih crkava gradili svoje bogomolje.

Kunovina kao platežno sredstvo

I novac bosansko-humskih vladara svjedoči nazočnost hrvatskoga identiteta u tim zemljama. Naime tamo je, kao i u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, prvotno platežno sredstvo prvih banova bilo pola -naturalno, a pola novčano. Plaćalo se, dakle, kao i u staroj hrvatskoj državi kunovinom te bizantskim novcima.

Domaći novac za Bosnu prvi je počeo kovati ban Pavao Šubić, a nakon Šubića kuje ga i Stjepan II. Kotromanić.

Podložni ugarsko-hrvatskim kraljevima

U recentnom ideološkoj buci danas se posebno ističe kao oznaka bosanske državnosti Povelja Kulina bana Dubrovčanima 1189. Tom se poveljom reguliraju trgovački odnosi dviju lokalnih vlasti, kao što je u to doba nastao cijeli niz sličnih ugovora na hrvatskoj obali, nu jedan, kao ni Kulinova povelja nemaju državno-pravni nego trgovački značaj.

Kulinova povelja ima posve naravno svoje jezično, odnosno kulturno-povijesno značenje, no pridavati joj stanovitodržavničko značenje nema smisla, jer je bosanski ban priznavao vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskoga kralja.

Naime, u ratu što ga je ugarsko-hrvatski kralja Gejza II. vodio protiv bizantskoga cara Emanuela Komnena sudjelovao je i prvi poznati bosanski ban Borić (1154.-1163.). Njegovo sudjelovanje na strani ugarsko-hrvatskoga vladara svjedoči da je Bosna u to doba pripadala Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. No i kad je Bizant godine 1164./1165. zauzeo sve hrvatske zemlje južno od Gvozda, uključivo i Bosnu, sjeverni dio tih krajeva, u koji su spadali Bosna i Hum, nazvao je Kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske, a južni dio - Travunju i Duklju „Vojvodstvom Dalmacije“.

Kako su se Nemanjići uz pomoć ugarskih kraljeva tada vojno opirali Bizantu, oni su krajem XII. stoljeća srušili hrvatsko Kraljevstvo Duklje.

Knez Miroslav Humski sa svojom zemljom priznavao je vrhovništvo ugarsko-hrvatskoga kralja Bele III. pa ga zato Nemanjići nisu dirali. No kad su oni znatnije ojačali Miroslav više nije vodio računa o ugarskom vrhovništvu pa je hrvatski herceg i kasniji kralj Andrija II. 1198. Hum podčinio svojoj vlasti i unio ga u svoju intitulaciju. Na samom početku XIV. stoljeća Hum dolazi pod vrhovnu vlast hrvatskoga bana Pavla Šubića, koji upravu Huma predaje Nelipićima.

Nakon Šubića vlast prelazi u ruke Stjepana II. Kotromanića i opet se vraća pod vrhovnu vlast zajedničkoga ugarsko-hrvatskog vladara.

Svi kasniji bosanski banovi i kraljevi priznavali su vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih vladara. Samo je kralj Tvrtko I. imao nešto znatniju moć u odnošaju na ugarske vladare. Zato i jest podupirao hrvatski pokret braće Horvat, koji su težili sa znatnim dijelom hrvatskoga plemstva da hrvatskom krunom okrune glavu kralju hrvatske narodne krvi.

Katarina kraljevstvo ostavlja Svetoj Stolici

Zauzećem Bosne, Osmanlije su 1463. smaknuli zadnjega kralja Stjepana Tomaševića, ugrabili mu djecu - Sigmunda, Stipana i kćer Katarinu te ih preveli na islam.

Njegova žena i zakonita kraljica Bosne - kraljica Katarina - uspjela je umaknuti pogibelji i završila sa svojom pratnjom u Rimu. Prije smrti u svojoj oporuci je Bosansko Kraljevstvo na koje „nije izgubila pravo“ pošto su njezina djeca prelaskom na islam izgubila mogućnost i sposobnost da se tim pravom koriste, ostavila Svetoj Stolici.

Naime, „ako se Bosna od Turaka oslobodi, a njezina djeca ne povrate u krilo Katoličke Crkve, ostavlja ona Bosansko Kraljevstvo Svetoj Stolici“, stoji u njezinoj oporuci.

Svoje pak pokretno imanje ostavila je na jednake dijelove svojim pratiteljicama dvorskim gospođama - Pavki Mirković, Jeleni Semković, koja potječe od duvanjskih župana iz grada Roga i Mariji Mišljenović.

Kraljica je pokopana u rimskoj crkvi Araceli, a neke njezine pratilje u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, čime su i posmrtno posvjedočile svoj vjerski i narodnosni hrvatski identitet.

Padom Bosne nastaju dva nova identiteta

Padom Bosne 1463. godine u njoj se rađaju nova dva nova identiteta – islamski i pravoslavni. Prvi pak identitet koji je bio temeljni identitet Bosne jedva je opstojao. Stoga kasnija Bosna, tvrdi Brković, nije ni država ni narod, već povijesni krajolik u kojem se međusobno suprotstavljaju ostatci staroga s dva nova identiteta.

Današnji pak islamski identitet pokušava tražiti svoje korijene u nestalom bosanskom srednjovjekovnom plemstvu, koje je stoljećima bilo nositelj kršćanskoga katoličkog identiteta. S druge pak strane većina preživjelih pripadnika plemićkoga sloja pobjegla je nakon pada Bosne u stare hrvatske krajeve - mletačku Dalmaciju, na otoke, a znatan dio i preko mora u druge zemlje.

Bez obzira na današnje tragično stanje, koje prijeti općem nestanku hrvatskoga naroda u BiH i njegovu potpunom potiskivanju s tisućljetnih područja, povijesni izvori svjedoče o njegovoj dosadašnjoj neprekinutoj nazočnosti u svojim povijesnim zemljama pa tako i u Bosni i Humu.

Stari latinski izvori, osobito talijanski, papinski i oni dalmatinskih gradova još od ranoga srednjeg vijeka Hrvate nazivaju „Sclavi“, a njihove zemlje od Istre do Albanije te od Jadranskoga mora do Drave i Dunava na sjeveru te Drine na istoku zovu Sclavonia i Slavonia. Hrvatski pak jezik nazivaju „lingua sclavonica“.

Papinski izvori i značenja Sclav i Croat

U srednjovjekovnoj papinskoj terminologiji Hum i Bosna su uključeni u pojam Slavonije. Tako papa Ivan VIII. piše 879. hrvatskom vladaru Zdeslavu nazivajući ga „slavnim knezom Slavena“ (glorioso comiti Sclauorum).

Papa Grgur VII. 1078. dukljanskoga vladara Mihovila zove „Sclauorum regi“. Papa Ivan X. 925. i Lav VI. 928. nekad govore o zemlji Hrvata, a nekad o zemlji Slavena (in prouincia Chroatorum terra, per Slaunicam terram, in Slauinorum terra, per Slauoniam, in Chroatorum terra), što je pokazatelj istovjetnosti tih dvaju naziva u zapadnoj političkoj i diplomatskoj terminologiji.

Papa Aleksandar III. šalje 1180. svoga legata Teobalda u Dalmaciju i cijeloj Slavoniji, uz posebno pismo banu Kulinu.

Papa Grgur IX. 1234., u vrijeme prvoga pohoda protiv krivovjeraca hrabri hercega Kolomana da pođe u „versus partes Sclavoniae“.

Mletački, talijanski i ugarski izvori

Mletački kroničar Ivan Đakon Hrvate zove Sclavi ili Croati Sclavi. Podijski kanonik Rajmund de Aglis, koji je u vrijeme Prve križarske vojsne (1097./1098.) osobno prošao sve zemlje od Trsta do Skadra, zove ih Sclavonia, a stanovništvo Sclavi.

Dominikanac Petar iz Bodroga u Ugarskoj zemlju bosanskih krivovjeraca poistovjećuje sa Slavonijom (Item in Bosna et Dalmatia, que apud eos ecclesia Slavonie nuncupator“).

Domaći hrvatski izvori

Domaći hrvatski izvori na latinskom jeziku također rabe slično nazivlje. U natpisu opata Teodeberta oko 879.-892. piše: „U vrijeme gospodina Branimira, vladara Slavena“ (temporibvs domno Brannimero dvx Sclavorum).

Tako je i u ispravama hrvatskih kraljeva, gdje se godine 1076. navodi da je Slavenima vladao Zvonimir (regnante Suinimiri apud Sclavos).

Kralj Petar Krešimir IV. u svojim darovnicama na latinskom jeziku hrvatski jezik naziva slavonice, sclavice i in uulgari slauonico.

Svjedoci isprava dalmatisnkih gradova od sredine XI. stoljeća pa nadalje su Hrvati i Romani. Prve se u latinskim ispravama naziva Sclavi, a druge Latini.

Tako i hrvatski hercezi i banovi sebe nazivaju hercezima i banovima cijele Slavonije.

Ugarsko-hrvatski kraljevi sebe nazivaju vladarima kraljevstva Dalmacije i Hrvatske, a ponekad cijele Slavonije.

Hrvatska franjevačka provincija koja se protezala od Trsta do Skadra i od Jadrana do ušća Save u Dunav, a imala je sjedište u Splitu, sebe naziva „Provincia Sclavoniae“.

Krajem XIII. stoljeća Pavao Šubić Bribirski, ban svih Hrvata rabi pečat s natpisom „comitis tocius Sclavoniae bani“. Njegova sina bana Mladena papa Ivan XXII. naziva 1317. „principes Croatorum et Bosne in provincia Slavoniae“.

Dominikanac Ivan Stojković, ugledni profesor i veleposlanik Pariškoga sveučilišta 1422. godine pred papom Martinom V. kaže da se „maniheizam raširio u Kraljevstvu Hrvatskom ili Bosni (ut patet in regno Croacie seu Bosne).

Ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin piše kad vraća Dubrovčanima novac što su mu ga posudili „za uzdržavanje našega grada Počitelja u našoj kraljevini Hrvatskoj“.

Hrvatski vojskovođa Krsto Frankopan spreman je 1526. osvojiti Bosnu u korist unije s Austrijom „budući da Bosna pripada Hrvatskoj“.

Protestant Antun Dalmatin također za Bosnu kazuje da je ona hrvatska zemlja.

Podvrgnuti ju hrvatskom banu

Nakon sklopljenoga mira između Rudolfa II. i Turaka 1606. hrvatski staleži na saboru u Zagrebu 1608. zaključuju da hrvatski izaslanici u Požunu traže da se svi krajevi od Drave do Jadrana ujedine s Kraljevinom Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskoga bana.

Zahtjev je prihvati i kralj Matija II. (1608.-1619.) i zakleo se na nj prigodom svoje krunidbe.

Kako zahtjev nije ispunjen, on je opetovan na nekoliko sljedećih sabora. U vrijeme Bečkoga rata (1683.-1699.) za kojeg je, ali i kasnije iz Bosne iselilo mnoštvo Hrvata, Hrvati su se nadali da će Bosna biti oslobođena pa su na saboru 1695. zaključili da se od kralja Leopolda I. traži priključenje oslobođenoga hrvatskog teritorija banovini Hrvatskoj. To su obrazložili da ga je oslobodilo hrvatsko oružje i da je hrvatska vojska iz Bosne izvela mnoštvo svojih sunarodnjaka te da je taj teritorij oduvijek bio pod Hrvatskim Kraljevstvom.

Zemljovidi hrvatskoga državnoga prostora

Već spominjana crkvena presuda u sporu oko prava Zbora i Kaptola sv. Jeronima glede prava na Ilirski kolegij sv. Jeronima u Rimu dosudila je kako on pripada hrvatskom narodu, a njegove zemlje objavila na zemljovidu: Na jugu Dalmacije obuhvaćena je srednjovjekovna Duklja, pa granica ide od rijeke Bojane uza Skadarsko jezero prema Nikšiću, odatle na rijeku Drinu do Save, zatim od njezina ušća u Dunav, Dunavom i Dravom do Ptuja, a odatle na jug uz tadašnju granicu slovenskih zemalja do Istre.

Slično tomu zemljovidu kartograf Johannes Blavius u svom „Velikom atlasu“ nacrtao je kartu Ilirika, posvetivši je hrvatskom banu Petru Zrinskom. U lijevom kutu tog zemljovida na latinskom je napisao da Dalmacija, Hrvatska, Bosna i Slavonija spadaju u Ilirik.

Mnogobrojni izvori govore da je i stanovništvo bilo svjesno svoga podrijetla i etničke pripadnosti hrvatskom narodu. Negdje pred sam kraj svoje vladavine bosanski kralj Tvrtko II. šalje poslanstvo u Budim na poklon novoizabranom ugarsko-hrvatskom kralju Vladislavu I. (1440.-1444.), koje je od njega tražilo pomoć za protjerivanje Turaka iz Bosne.

O tom poslanstvu Vladislavov biograf Filip Kalimah zabilježio je kako su mu pričali o podrijetlu svoga naroda iz Poljske te da je jezik njihovih pradjedova bio zajednički jezik djedova tadašnje Poljske. U svijesti članova Tvrtkova poslanstva još je bila očito živa svijest o dolasku Hrvata s područja Velike Bijele Hrvatske u Poljskoj.

Turski izvori hrvatstva Bosne

Zbog mogućega prigovora da su pod pritiskom morali isticati svoje hrvatsko podrijetlo izostavljam svjedočanstva tada islamiziranih pripadnika hrvatskoga etničkog korpusa.

No zato ističem turske auktore poput Mustafe Aalija poznatijega pod imenom Tarihi-Aali, koji u svom djelu „Kunhul-ahbar“ kazuje da su „Bošnjaci jedno od hrvatskih plemena“. Ovdje se naravno ne misli na Bošnjake nastale sredinom devedesetih godina XX. stoljeća, jer je Aali službovao u turskoj vlasti od 1569. do 1577. u Banjoj Luci.

Slično njemu i Muslihudin bin Ali u svom „Munjetultalbinu“ 1609. tvrdi da je Bosna, u kojoj je napisao svoje djelo, jedna od pokrajina u kojoj žive Hrvati.

Putopisac Evlija Čelebija stanovnike Bosne naziva Bošnjacima, ali ih poistovjećuje s Hrvatima. Njihov jezik zove hrvatskim i bošnjačkim imenom.

Čuvari hrvatskoga identiteta u osmanskom razdoblju

Bosanski su franjevci ne samo čuvari hrvatskoga identiteta i katoličke vjere u porobljenoj Bosni, nego i jedini prosvjetitelji te nositelji kulture i znanosti u tadašnjoj BiH. Oni već po spomenutoj hrvatskoj tradiciji svoj jezik zovu najčešće slovinskim ili ilirskim („čistomaći, ispisa i složi u jezik slovinski“; Divković 1616.; „izvađen iz jezika latinskog u jezik iliriski, aliti slovinski“, Posilović 1647.).

Katkad ga poput Čelebije, Jakova Mikalje ili Bartola Kašića zovu i pokrajinskim imenom - bosanski („u pravi istiniti jezik bosanski“, Divković 1616.; „Ispoviedaonik“ prinesen u jezik bosanski, Matijević 1630.).

Još ga češće nazivlju hrvatskim („Pistole i Evanyelya po sfe godischie harvatskim yazichom stumacene“, fratri u Olovu 1586.; „bosanska dica naroda slavnoga i jezika harvatskoga“, Toma Babić 1712.; „..mi Hrvati istoma ili declinatione i imenah i conjugatione verbah hrvatski..“, Lovro Šitović Ljubušak1713.; „po ocu fra B.Pavloviću iz Dubrovačke države..u harvaski jezik. Za korist naroda Harvaskoga“, Bernardin Pavlović, 1747.) i t.d.

Brkovićeva knjiga „Srednjovjekovni Bosna i Hum“ sintetizirana je riznica podataka o hrvatskom identitetu Bosne i Hercegovine, a knjiga „Isprave…“ analitički je pokazatelj duhovnoga, pravnog, državnopravnoga i političkog kontinuiteta hrvatskoga naroda, što je sa stare srednjovjekovne države hrvatskih narodnih vladara prenesen na bosansko-humske, koji su bili nositelji državotvorne svijesti sve do njezine propasti koja je nastupila osmanskom invazijom i zauzećem Bosne.

Sva ova svjedočanstva pak jasno potvrđuju ne samo hrvatsku nazočnost u Bosni i Hercegovini, nego i njihovu državotvornost te sposobnost da se i u najtežim vremenima odupro masovnom uništenju, prežive i ponovno obnove svoju državnost.

Ako u današnjem vremenu dosita uspiju promijeniti sadašnji izborni zakon, to bi im pomoglo da obnove dio jedne stare i u kontinuitetu sačuvane europske kulture, a svojim potomcima omoguće sigurniji život u tradicionalno nesigurnoj BiH.

 

Mate Kovačević