o-ljudimaMaja Pavelić Runje, O ljudima, o životu u književnom djelu Mile Budaka, Naklada Trpimir, Zagreb, 2017.

Hrvatska književnost ni do dana današnjega nije se uspjela oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata. Mnogi, naime, njezini stvaratelji ostali su zatrpani u kojekakvim rovovima ili jamama, a njihovim preživjelim istomišljenicima onemogućeno je stvaranje. Jugokomunisti su silom kovali novog čovjeka i novu književnost. Pomagale su im u tomu prodane duše. Ostali su se prikrivali ili su se kajali za zablude.

Maja Pavelić Runje nastoji nam pred oči iznijeti autohtonu hrvatsku veličinu, književnika Milu Budaka. Pita se ako ga treba i dalje držati u zaboravu zbog njegova političkog angažmana, ne bi li onda to trebalo učiniti i s Miroslavom Krležom, Jurom Kaštelanom i nizom drugih hrvatskih književnika, da ih ne nabrajamo. Ona je postavila upit, a hrvatska će književnost morati smoći snage ispravno odgovoriti na njega.

Budakova djela tiskana su u 25 svezaka. Autorica je istražila 16 naslova te brojne novele i pripovijetke rasute po časopisima i novinama. Plodove rada razvrstala je u 12 poglavlja, usredotočena na pojedine teme. Dobila je tako prilično zaokružen pogled na književni rad Mile Budaka i bez pridržaja podastrijela ga čitateljstvu.

Mogli bismo zaključiti da iz svega iskače dobro koje je u srži Budakova stvaranja i dobro koje je u srži njegove ličnosti. Najdraže su mu bile obiteljske teme, nastale u vrtlogu života hrvatskog čovjeka u njegovoj Lici. Iako kao književnik nastoji ne uvlačiti u književno djelo političke teme, to je ipak bilo nemoguće. Politika je počesto odlučivala o životu i smrti hrvatskog čovjeka.

Za neke ovo je točka prijepora i slabost Budakova književnog djela. Očito nisu čitali ili se ne žele prisjetiti židovskog pisca Jehude Amihaja. Bio je pripadnik elitnih židovskih postrojbi i poslije u pjesmu pretočio ne samo svoja općenita životna iskustva već i svoje domoljublje. Za sve je dobio mnoge nagrade i priznanja, a Budak vješala, po nekima metak, opet po nekim drugima završio je u raljama divljih zvijeri u zagrebačkom zoološkom vrtu. Tek stasalu mu kćer Grozdu najprije su jugokomunisti silovali te nakon toga ubili je u Crngrobu kraj Škofje Loke. Tako su oni uobičajeno radili.

Iz rečenoga se dade zaključiti da nije zapravo obješen Mile Budak, već hrvatska književnost. Morala se prestati baviti temama koje zanimaju dušu hrvatskog čovjeka, a početi se baviti temama nastalima na iščašenim filozofskim naklapanjima. Krleža je možda ponajbolji primjer za to, a Ivo Andrić primjer snalaženja. Iako je u ime Beograda potpisao pristup Jugoslavije hitlerovskom Trojnom paktu, ipak je sačuvao živu glavu.

Ovakvih nam knjiga zaista treba kao kruha svagdašnjega. Ne samo da upoznajemo nekoga pisca u njegovoj biti, nego i skidamo nepravedno navučene povijesne koprene. Milu Budaka, i slične, treba učiti u školama. Povjesničari će, pak, stvoriti ocjenu o njegovom političkom djelovanju. Maja Runje je za sve imala i znanja, i volje, i hrabrosti. Imaju li ih neki drugi za neke druge pisce?

Miljenko Stojić