posljednja-predajaNikola Đuretić, Posljednja predaja, Naklada Đuretić, Zagreb, 2016.

Valjda smo zadobili slobodu u ovom zadnjem ratu, Domovinskom. Valjda. Martin Jesenski tako misli, a misli i njegov sin. No, stvarnost izgleda da je drukčija.

Žestok je ovo roman. Zasijeca u srž našega postojanja na našem ozemlju za koje bi neki drugi htjeli da je njihovo. Žanrovski u formi krimića, ali onog s domoljubnim nabojem, slijedi uhodane staze svoga autora Đuretića. Dom je u pitanju, onaj za koga bismo trebali biti spremni.

Kompozicijski je roman sastavljen iz dva dijela, naoko prejednostavno: Prije; Poslije. Ali nas je sve to itekako odredilo. Točka razdjelnica je Domovinski rat.

Prije je carevao jugokomunizam. Dobro to zna glavni lik Martin Jesenski. Sudjelovao je u studentskim prosvjedima, bio uhićen, kao i njegova žena Ivana koja se poslije, tako rekoše, u bolnici ubila. On se uspio skrasiti u Londonu i zaposliti na BBC-u. Glede hrvatskog naroda u svojim emisijama zastupao je istinu. To se nije svidjelo onima u Jugoslaviji. Poslan je odred za »čišćenje«. Britanci su to saznali i odlučili zažmiriti na jedno oko, da se ne zamjere Maršalu. Međutim, svugdje se nađe ljudi i Jesenski je preživio.

Poslije započe Domovinski rat. Martinov sin Tomica mu se odazvao i došao braniti Vukovar. Ništa čudno. Davno je u Londonu rekao svome tati, nakon što je čuo još jednu priču o Hrvatskoj, da želi biti Hrvat. U svomu posljednjem, oproštajnom pismu zapisao je sljedeće: »Žao mi je što imam samo jedan život da ga dam za istinu i pravdu. I za drugove, suborce, one koji su prošli to što sam prošao i ja... za one koji su, eto, kao i ja ugradili svoje mlade živote u slobodu te zemlje, zemlje koja možda nije sada onakva kakvom si je zamišljao, tata, ali koja će to biti... jednoga dana.« (str. 220.) Vjeruje i Martin u to, ali sve ga buni. Neki bi odlazili u tuđe zemlje, dok se on vratio, barem tako misli tumarajući agrebom. Drugi govore o povratku bivših vremena u Hrvatskoj, što i sam doživljava prilikom pretresa stana. Čini to sin oca koji ga je progonio nekada u Jugoslaviji. Pa onda susret s nesuđenim atentatorom Majićem na Mirogoju. Nije se pokajao, za njega je to bio posao, došao je samo saznati kako to da nisu uspjeli. Martinu je pucala glava od svega toga. I završio je kako je završio.

Nije ovo, očito, samo žestok, nego i sjajan roman. Zreo književno, zreo domoljubno. Sadržaj ima omot, ili obrnuto. Gotovo nepotrebno reći da se čita u jednom dahu.

Miljenko Stojić