tisina-raspadanjaJoso Živković, Tišina raspadanja, DHK HB, Mostar, 2015.

Prstima dotičeš plodnu posavsku zemlju. To je tvoje, ma koliko drugi nastojali da to nije tako. A vjetar se razbacio pustom širinom. Tako i ti, unatoč svemu. Ćutiš u sebi pjesmu i smjelo kročiš životnim stazama.

Da, Joso Živković radosno i dubinski diše svoj posavski zavičaj. Na prvi pogled to tako ne izgleda. Pa i sami naslov zbirke, Tišina propadanja, kao da navješćuje nešto drugo. No, njemu je samo žao da se dogodilo tako kako se dogodilo. Mnogo je više života u tom podneblju nego što je trenutno slučaj. Umrle su kuće, umrla su sela, ali ostala je ta posavska duša, u tijelu pod slamnatim šeširom. Dotični ne traži puno, tek toliko da bude tu gdje je navikao biti i ništa više. Makar sve bilo u krhotinama, izbrazdano nedavnim događajima. Međutim, sve može biti drukčije ako poslušamo poziv u sebi, kao što kaže posljednja pjesma u zbirci. Klica u zemlji nudi nadu./ Rodovi će doći./ U preobrazbi mlakoj,/ čim osluhnemo poziv,/ hitro moramo poći;/ unatoč truleži i koncu u nama/ – sve se nastavlja. (Klijanja)

Zanimljiva je ova Živkovićeva prolaznost koju pomalo sjetno, stišano, bilježi. Na krhkoj smo zemlji, gdje nas spopadaju i glad i mraz, jer rat je, nevolja je. Ipak, molitva je na našim usnama, pa i onda kad je promrzla (Promrzla molitva). Stopljeni smo s prirodom, prolaze naša nadanja, naši uspjesi, naša razočaranja. Plamti pred našim očima obiteljski stol, zov domovine, zov pripadnosti. Proširuje se to i na bližnjega kraj nas, na ljubav prema nekoj osobi, na krik dobrote u nama. Nismo bačeni slučajno u ovaj svijet, bića smo koja idu svojim životnim stazama, svojim brazdama, gledajući je li išta uspjelo, je li išta rodilo.

Živković očito i dalje nastavlja brusiti svoje pjesme i sebe u životu. Ova njegova zbirka pjesama pred nama to zorno pokazuje. Neka tako bude i ubuduće. Valja uvijek ustrajati do kraja, a onda će neki drugi ocjenjivati koliko smo izbrusili bisere koje nam je Bog darovao jednoga dana.

Miljenko Stojić