Prikaz knjige: Kruno Krstić, Studije, rasprave i članci (priredio Božidar Petrač), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Glas Koncila, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2015.

Danas možemo manje ili više žaliti što je djelo hrvatskoga jezikoslovca, filozofa, kritičara i enciklopedista Krune Krstića (Zadar, 1905. - Zagreb, 1987.) u godinama kad nam je najviše trebalo ostalo poprilično zatamnjeno i uglavnom nedostupno javnosti.

 Premda je kao suauktor "Razlika između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika" (1940.) bio potkraj 80-ih godina u mnoštvu preslikanih kopija poznat i hrabrijem dijelu studenata kroatistike na hrvatskim sveučilištima, Krstićevo je djelo široj javnosti postalo poznato tek u suverenoj hrvatskoj državi 90-ih godina prošloga stoljeća.

 Njegova se životna sudbina i danas, nažalost, potpuno nepotrebno prilagođuje kratkotrajnim potrebama aktualnoga političkog trenutka. Zato se njegov javni angažman za hrvatsku državnu neovisnost, a u sklopu toga i za hrvatsku jezičnu samobitnost, koji se sasvim prirodno iz jugoslavenskoga razdoblja produljio i tijekom kratkotrajne ratne hrvatske države, pokušava relativizirati pa čak i zanijekati kasnijim poratnim radom u Krležinu jugoslavenskom i komunističkom Leksikografskom zavodu.

 Danas nema nikakve potrebe izjednačavati dragovoljan izbor i društveno zauzimanje za slobodu vlastitoga naroda s jednom vrstom prisilna zatočeništva, koje mu je doduše spasilo goli život, u Krležinu carstvu prepunom intelektualnoga zla.

 Pojava knjige izbora iz Krstićeva djela nije samo popunjavanje jedne nakladničke praznine u hrvatskoj kulturi, nego ponajprije vrijedan pothvat, koji pruža mogućnost hrvatskoj javnosti da se bar naknadno upozna s kontinuitetom hrvatske borbe za vlastitu jezičnu, kulturnu i državno samostalnost.

 Tekstovi su u knjizi razvrstani u četiri poglavlja, a mogu se podijeliti na književno-kritičke, jezikoslovne, leksikografsko-enciklopedijske i filozofske, s tim da su u zadnjem poglavlju, uz filozofske i sociološki eseji te prilozi iz psihologije. Uz nekoliko načelnih i kritičkih tekstova, u prvom poglavlju posebno se ističe esej "Kako piše gospodin M. Krleža" i "Povijesni lik fra Andrije Kačića".

 Malobrojni su auktori tako pošteno i analitički pristupili Krleži poput Krstića u tom kritičkom eseju objavljenom 1933. Nedostatak ozbiljne kritike Krležinih djela u kasnijim je razdobljima omogućio razvoj njegova književničkoga kulta u razmjerima usporedivim samo s kultom kumrovečkoga diktatora u politici. U eseju o Kačiću obrazlaže njegove hrvatske osjećaje pod mletačkom vlasti, inače nesklonoj bilo kakvom hrvatstvu, što najzornije ocrtava sudbina njegova fratarskoga subrata fra Filipa Grabovca.

 Krstićev iznimno vrijedan rad jest na području jezikoslovlja ili onoga što bismo danas nazvali standardologijom. Političke floskule o jedinstvu hrvatskoga i srpskog jezika utemeljene na devetnaestoljetnim mladogramtičarskim zabludama razbio je rastvaranjem razlika t. zv. narodnog govora i književnoga jezika koji nastaje iz potreba gradskoga i obrazovanijeg dijela stanovništva za višim tvarnim i duhovnim potrebama, odnosno potrebama državne ili pak crkvene organizacije da na svom području omogući stanovništvu jedinstven jezika za javnu komunikaciju.

 Iz tog razdvajanja posegnuo je u povijesni razvoj književnoga jezika, utvrdivši kako standardizacija hrvatskoga jezika počinje u XVI. stoljeću, za razliku od srpskoga čiji standardizacijski procesi počinju tek u XIX., a službeno su u Srbiji, umjesto dotadašnjega slavenoserbskoga, prihvaćeni dvadesetak godina prije XX. stoljeća pa je njegov pregled povijesti hrvatskoga jezika preteča onoga što su hrvatski jezikoslovci otkrivali tek u drugoj polovici 20. stoljeća, a što je još uvijek aktualno u jezikoslovnim raspravama.

 Evo nekoliko Krstićevih naglasaka iz Načela Pokreta za hrvatski jezik u čijem je pokretanju 1938. s Blažem Jurišićem i sam sudjelovao: Književni je hrvatski jezik sastavni dio hrvatskoga narodnog bića i jedna od temeljnih oznaka hrvatske narodne samostalnosti.

 Hrvatski je književni jezik potpuno samosvojan i od svakoga sličnog jezika nezavisan književni jezik, koji ima svoju vlastitu povijest, svoj vlastiti duh i pravo na svoje vlastito hrvatsko jezično zakonodavstvo. Smatra također kako bez obzira na veliko područje sličnosti između hrvatskoga i srpskog suvremenog jezika, ni povijest razvoja ni stvarno jezično stanje ne dopuštaju da se hrvatski i srpski jezici smatraju jednim jezikom.

 Isticao je godinu 1918. kao graničnu godinu za početak posrbljivanja hrvatskoga književnog jezika jer su putem škola, ureda, vojske, novina, službenih izdanja, predavanja, filmova, radija, službenoga dopisivanja i širenja srpskih knjiga u Hrvatskoj prodirale srpske riječi.

 U leksikografskim tekstovima priređivač je izdvojio nekoliko tekstova koji Krstića pokazuju kao vrsnoga znalca, ali i čovjeka koji se u ograničenim uvjetima zalagao za obradbu hrvatskih tema slažući ih u sintetičnije cjeline.

 Krstićevi filozofski eseji, bez obzira o kojem pitanju raspravljali prožeti su i duhom nacionalne filozofije pa bi ljubitelji mudroslovlja iz ovoga poglavlja mogli prosuđivati cjelokupno Krstićevo djelo. Uz bok jezikoslovnih tekstova jednakopravno stoji i sociološki esej "Narod, država, nacionalizam", u kojem, nakon jezikoslovne obradbe samih pojmova, prelazi na praktične primjere iz neposredne hrvatske povijesti pa obrazlaže teoriju "narodnoga jedinstva" u Jugoslaviji.

 Teorija "narodnoga jedinstva", smatra Krstić, trebala je dati znanstvenu potporu protezanju postojeće srpske državne moći i postojećih srpskih oblika života na sve pučanstvo, koje je nakon Prvoga svjetskog rata stupilo u državnu zajednicu, kraljevinu SHS, poslije Jugoslaviju.

 Zastupajući tvrdnju da su poseban, samosvojan narod Hrvati su izražavali svoju volju da sačuvaju netaknute sve oblike vlastitoga života, volju da se pokoravaju samo svojoj vlasti, da sebi u prilog dijele i upotrebljavaju materijalna dobra svoje zemlje i tekovine svoga rada, da podupiru i ostvaruju sebi primjeren pravni poredak, žive svojim prosvjetnim životom, pišu svojim književnim jezikom i t.d.

 Teorija narodnoga jedinstva i teorija posebnosti hrvatskoga naroda bile su po Krstićevu mišljenju odraz dvaju potpuno oprječnih državnih htijenja - jednoga koji uništavajući sve oprječne sile ide za proširenjem male Srbije u veću Srbiju, zapravo Jugoslaviju i drugoga koji se svim pravcima odupire tom proširenju te nastoji da se Hrvati iz organizma koji ih nastoji prerasti i asimilirati istrgnu te ustroje kao samosvojna životna i politička jedinica, odnosno kao posebna država.

 Hrvatska je, dakle u Jugoslaviji bila strano tijelo koje ju trovalo kao što je i Jugoslavija trovala Hrvatsku svojim asimilacionim kemizmom, naglašava Krstić.

 Zato je, ističe, čuvanje svake pa i najsitnije hrvatske osobitosti u književnom jeziku, opiranje ekavici, ćirilici i srbizmima bilo sastavni dio borbe za hrvatsku samostalnost.

 Govoreći o narodnoj svijesti Krstić podsjeća kako pravi život naroda, ono što ga čini povijesnim bićem ne leži u pasivnom doživljavanju zajedničke sudbine, nego u djelotvornom stvaranju vlastite sudbine, u očitovanjima političke volje, koja se ne da ni zamisliti bez narodnoga vodstva. Kad narod izgubi vlastito vodstvo ili potpadne pod tuđe, smatra Krstić, on se nalazi na putu vlastitoga nestanka, počinje se pretvarati u sirovinu odnosno u pratvar iz koje je nastao.

 Sve to, a Krstić i pojedinačno navodi te objašnjava čimbenike koji su Hrvatsku 1918. uveli u Jugoslaviju, odnosno Srbiju, a posebice naglašava kako je zbog nedovoljno jasnoga stava Hrvata prema jugoslavenstvu Hrvatska godine 1918. bila duhovno vrlo kolebljiva.

 To je upravo iskoristila srpska iredenta na čelu s Pribičevićem i odvela Hrvatsku u Srbiju. Kasniji otpor svakoj Jugoslaviji pokazao je, tvrdi Krstić, kako je za sve Hrvate, osim za nekoliko stotina nedovoljno razočaranih, Jugoslavija samo crna prošlost, bolno i preskupo plaćeno iskustvo. Beskrajno pak nasilje kasnije komunističke Jugoslavije samo je do srži potvrdilo sve navedene Krstićeve tvrdnje.

 Zato je, između ostaloga, njegovo predratno djelo uglavnom i ostalo prešućeno. Nu da je bilo manje žuči u poraću kod hrvatskih komunista, Krstićev bogati znanstveni, misaoni i politički instrumentarij mogao je u znatnom dijelu olakšati kasniju hrvatsku borbu za jezičnu samobitnost i državnu samostalnost.

 

Trpimir Kovač

 

Share
0