Prikaz knjige: Dalibor Brozović, Rasprave i članci, (priredio Josip Lisac), Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

Priređivač knjige izabranih jezikoslovnih tekstova i književnih kritika Dalibora Brozovića (Sarajevo,1927.- Zagreb, 2009.) "Rasprave i članci" Josip Lisac znalački je i suvereno na relativno kratkom prostoru obradio život i djelo jednoga od najuglednijih hrvatskih filologa 20. stoljeća. Sve to skupa opet je stavio u kontekst vremena, pojedinih lingvističkih disciplina kojima se bavio te Brozovićev doprinos ocijenio u sklopu razvoja slavistike i međunarodne lingvistike.

Istaknuo je izvanrednu širinu njegovih stvaralačkih interesa, koji, smatra Lisac, bijahu bez premca u hrvatskom, a i u ostalom južnoslavenskom jezikoslovlju.

Podsjetio je na Brozovićev širok obuhvat kompetencije, moderan pristup problematici, smjelost i lucidnost istraživačkih kombinacija te rječit i odnjegovan stil, ali i na njegovo zanimanje za sociolingvistiku, i fenomen standardnih jezika, za genetsku lingvistiku, poglavito za dijalektologiju, kao i za tipološku lingvistiku.

Uza sve to, nabraja Lisac, bio je istaknuti književni kritičar, pjesnik na esperantu, prevoditelj, leksikograf, numizmatičar i leksikograf, ali i političar.

Znanost je po priređivačevu mišljenju osobito zadužio na području tipologije standardnih jezika, gdje je puno obogatio pojmovni fond svjetske znanosti. "Bitno je sudjelovao u modernizaciji hrvatske lingvistike u drugoj polovici XX. stoljeća", ističe prof. Lisac i podsjeća kako je to bilo potrebno jer hrvatska jezična situacija kroz povijest nije bila sretna.

Naglašava kako su se nepovoljni pogledi na hrvatski jezik općenito počeli osjetnije mijenjati tek tridesetih godina XX. stoljeća djelovanjem Stjepana Ivšića, Blaža Jurišića, Krune Krstića i Petra Guberine, a smatra kako ni u doba Brozovićevih početaka pedesetih godina XX. stoljeća stanje u hrvatskoj filologiji nije bilo dobro.

Podsjetivši na Brozovićevo rano zanimanje za sociolingvistički pristup i poglavito interes za standardne jezike, ocijenio je kako su šezdesete godine XX. stoljeća, pod impulsom međunarodne lingvističke teoretske misli urodile u Brozovićevu radu bogatim plodovima pa su ta istraživanja objavljena u uglednoj knjizi "Standardni jezik" (1970.).

Priređivač smatra kako je ta temeljna knjiga hrvatske standardologije udarila temelj općoj teoriji standardnih jezika, a grad Zadar, u kojem je Brozović bio profesor na Filozofskom fakultetu, učinila jednim od središta lingvističke standardologije.

Brozović je, napominje Lisac, unio i novo svjetlo u tumačenje jezičnoga značenja hrvatskoga narodnog preporoda u XIX. stoljeću, a navodu i Brozovićevo mišljenje kako općehrvatski standardni jezik počinje nastajati oko sredine XVIII. stoljeća te da je do konačne standardizacije došlo na smjeni XIX. i XX. stoljeća.

Brozović je prvi, naglašava Lisac, uznastojao opisati standardnost slavenskih standardnih jezika, a mnogo je pisao i o varijantama držeći da su one prilagodba jedinstvenoga standardnog jezika tradicijama i suvremenim potrebama nacije.

Obrađivao je, kako navodi, i problematiku hrvatskoga književnog jezika i standardne novoštokavštine te akcentološke probleme te se uspješno borio za normiranje i priznavanje hrvatskih naglasaka u priručnicima i ostaloj znanstvenoj literaturi.

Podsjetio je i na veliki Brozovićev doprinos na području genetske lingvistike, u dijalektologiji, poredbenoj lingvistici i lingvističkoj geografiji te istaknuo važnost njegovih uočavanja i dokazivanja da je istočnobosanski (ijekavskošćakavski) poseban štokavski dijalekt. To je dijalekt koji je nužna karika između slavonskoga dijalekta na sjeveru i dubrovačkoga poddijalekta na jugu, koja bitno pridonosi razumijevanju štokavskoga kompleksa, napomenuo je.

Brozović je i jedan od sastavljača glasovite "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika" iz 1967., podsjeća Lisac i ocjenjuje kako je ovaj hrvatski jezikoslovac stvorio djelo koje je na neki način duhovna mapa jednoga maksimalno znatiželjna čovjeka, djelo što svjedoči i o radu i o talentu jednoga od najvećih hrvatskih jezikoslovaca dosad.

Ističem ovdje samo nekoliko važnijih elemenata koje priređivač, uz mnoštvo drugih, navodi u uvodu u razgranato i bogato Brozovićevo jezikoslovno, književno, prevodilačko, kritičko i političko djelovanje, ali zato sasvim dostatno kao nit vodilja koja pokazuje što je sve morao činiti hrvatski intelektualac, gdje je sve morao trošiti energiju kako bi samo pokazao i dokazao vrlo jednostavnu istinu – da postoji hrvatski jezik, koji se bez obzira na sve pritiske kroz povijest samostalno razvijao.

Mlađem naraštaju to danas možda može izgledati smiješno, nu zbog zalaganja za te jednostavne istine gubile su se profesionalne karijere, mnogi su zbog njih završavali u kazamatima, a neki su gubili i glave.

   Osim navedene dimenzije Brozovićevo djelo pokazuje i drugu, zapravo manje vrijednu stranu u hrvatskom mentalitetu, koji se u ime različitih naddržavnih ideologija povodio za kojekakvim nevrijednim utopijama, žrtvujući u ime lažnoga jedinstva vlastito povijesno i kulturno naslijeđe.

Danas kada su nam poznati jezikoslovni radovi skupine hrvatskih filologa iz prijeratnoga razdoblja, poput Stjepana Ivšića i njegova časopisa Hrvatski jezik iz 1938., Krune Krstića i "Rječnika razlika između srpskoga i hrvatskoga književnog jezika" te cijeloga pokreta za hrvatski jezik čija su jezična načela ostvarena nizom normativnih priručnika i u onoj ratnoj hrvatskoj državi nije teško zaključiti kako je borba za hrvatski jezik bila samo jedan vid manifestacije u općoj borbi za hrvatsku državnu samostalnost.

Dio hrvatskih intelektualaca, koji je prešao na jugoslavensku komunističku stranu, ovdje ne mislim na one koji su pod prijetnjom pištolja i nasilno utjerani u državni aparat, nepromišljeno se odrekao vlastita jezičnoga i književnog nasljeđa i za nekoliko godina pristao na srpsku jezičnu ucjenu okrunjenu nametnutim političkim sporazumom u Novom Sadu.

Nu nikakvi diktati nisu mogli potrti svijest o hrvatskoj posebnosti pa tako i svijest o posebnosti hrvatskoga jezika, jer su u borbi za njegovu afirmaciju sad već sudjelovali i oni intelektualci koji su tu jezičnu svijest realiziranu u normativne oblike tijekom hrvatske državnosti proglašavali ideološkim zločinom.

Tako se Šufflayevo zapažanje o hrvatskoj podsvijesti kao glavnom nositelju hrvatske državnosti počelo masovno očitovati i kod onih koji su se javno protivili toj istoj državnosti.

Naraštaju hrvatskih jezikoslovaca, ali i drugih intelektualaca, čija je probuđena podsvijest poticajno djelovala na tu borbu za jezičnu samosvojnost treba danas biti zahvalan za političku nadgradnju i cjelovito razrađen sustav lingvističkih pomagala koja su u pogodnom trenutku omogućila hrvatskom jeziku da bude priznat i na međunarodnoj razini.

S nešto manje poratne srdžbe i nijekanja vlastite prošlosti, manje bi mukotrpna bila i borba za hrvatski jezika, a poznavanje već stvorena instrumentarija tu bi borbu samo olakšavalo.

Što se pak tiče izbora iz djela, bez obzira na prostorna ograničenja i profil knjige, priređivač je znalački izabrao ono što najreprezentativnije govori o Brozoviću kao jednom od najvećih hrvatskih jezikoslovaca 20. stoljeća. Kako bi ga što bolje portretirao sastavio je i iznimno vrijedan Ljetopis njegova života, a kratkim bilješkama u Ljetopisu uspio nadopuniti njegovu ličnost, koja manje probija iz odabranih tekstova.

Meni pak osobno u ovom izboru nedostaje Brozovićev rad "Uloga bosanskohercegovačkih franjevaca u formiranju jezika hrvatske književnosti i kulture — Od Divkovića do Grge Martića" objavljen u Godišnjaku Instituta za izučavanje jugoslavenskih književnosti u Sarajevu, 2(1973) str. 35–53. Taj rad cjelovitije pokazuje upravo ono šufflayevsko gorivo koje pokreće hrvatsku povijest, a prof. Brozovića otkriva i kao hrvatskoga političara, koji je još svojom doktorskom disertacijom o govorima u dolini rijeke Fojnice na dijalektološkoj razini utvrđivao prostor hrvatskih zemalja u predmigracijskom razdoblju.

U knjizi "Rasprave i članci" (548 str.) objavljeno je 35 jezikoslovnih rasparav i književnih kritika i članaka. Na početku je priređivačev predgovor, Ljetopis D. Brozovića, bibliografija, izdanje djela i važnija literatura. U prilozima na kraju knjige objavljene su napomene, tekstološke napomene, tumač imena i izraza, rječnik i kazalo imena te slikovni prilozi.

 

Trpimir Kovač

Share
0