Budući da se već 15 godina svakodnevno srozava hrvatska kultura, ljudi su spram nje postali gotovo apatični i malo znaju o ljudima poput Velimira Viskovića koji nedavno objavio knjigu „Rat za enciklopediju“.

Radi se o Hrvatskoj književnoj enciklopediji koje je on bio glavni urednik. Dok su Hrvati vodili (domovinski) rat za neovisnost i slobodu hrvatskog naroda i države, Visković je u svojoj novoj knjizi do u tančine objasnio kako je on vojevao, ali ne za enciklopediju, nego Jugoslaviju, cvileći kako su mu se u tomu mnogi suprotstavljali, jer je on jedan od onih koji iskreno vjeruju u jugoslavensku ideju.

Radi se o „anonimcu“, stoga je potrebno dati jedan sažeti povijesni pregled kako bi ljudima bilo jasnije o kakvom se čovjeku radi. Svakoj je totalitarnoj državi bio potreban stjegonoša književnosti koji će zločinačku ideologiju pretočiti u „umetnost“. Nakon neočekivane Nazorove smrti i Andrićeva nećkanja, to je „breme“ preuzeo Miroslav Krleža. O Krleži je napisano sve – osim istine, a istina je da je on dobar književnik (ne najbolji), kukavički komunist te toliko tašt i ohol čovjek da njegov egoizam i dan danas živi. Inače, čovjek koji je začeo ideju o hrvatskoj enciklopediji te je započeo bijaše Mate Ujević, no budući da je (između ostalog) djelovao za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, završio je na gubitničkoj strani pa je njegov započeti rad „preuzeo“ (blago rečeno) Krleža, pozvavši ga kao suradnika na projektu jugoslavenske enciklopedije. Ta enciklopedija, sama po sebi, jest nešto što posjeduje većina kućanstava i načelno je solidna dvojka, osim kad se radi o hrvatskoj povijesti, kulturi i jeziku, a napose kad se radi o „partizanima“ i njihovim životopisima. Usporedi li čovjek podatke iz te i ostalih (stranih) enciklopedija, (nažalost) će doći do tužnog zaključka da je Krležina enciklopedija hrpa sranja, s oproštenjem na vulgarizmu.

Leksikografski zavod je služio (i služi!) kako bi Krleža, koji je sebe u najmanju ruku smatrao „Mesijom“ književnosti, promovirao sebe, t.j. ideju komunizma i jugoslavenštine te je nejasno zašto je nastavio postojati i djelovati, danas snažnije no ikada, nakon Domovinskog rata. Ovdje na scenu stupa Velimir Visković, poznat po svojoj „Krležijani“ gdje je izostavio sve bitne elemente Krležina života. Inače, 2012. je trebao postati intendant HNK Zagreba, a šef drame je trebao biti čovjek koji ne zna kojim jezikom govori – Oliver Frljić. Onodobno je Globus objavio napis pod naslovom „Trideset razloga zašto intendant HNK treba biti Visković“, a od tih trideset „razloga“, zaboravili su izostaviti da Visković ne zna ni jedan jezik (nešto petlja na poluhrvatskom) i da nikad nije bio u kazalištu, ali svakako bi trebao biti intendant. Čak je i Bandiću bilo jasno tko je Visković i nije mogao dopustiti da šef drame bude čovjek kojemu je najveći intelektualni doseg travnička čaršija. Tako je spašeno zagrebačko, a nadrapalo riječko HNK, a Krleže se i Leksikografskog zavoda drže kao pijan plota, ali ne jer je Krleža dobar književnik, već je dobar komunist i Jugoslaven.

Hrvatska književna enciklopedija (HKE) je najgluplji i najimbecilniji pothvat hrvatske kulture od osamostaljenja. Kao prvo, nije hrvatska, već jugoslavenska književna enciklopedija jer su tamo ugurani pisci koji ni na koji način nisu bili dio hrvatske književnosti i najviše je pažnje (redaka) posvećeno projugoslavenskim i komunističkim piscima nauštrb „hrvatskih“ pisaca poput Marinkovića ili Slobodana Novaka. Bit enciklopedije bi trebala biti da sve apsolutno obuhvati, a da čitatelj onda zaključi koliko je tko važan po količini teksta. Ispada da je Krleža sto puta važniji od bilo kojeg drugog hrvatskog književika, bio on Marulić, Šenoa ili Matoša, a Jergović i Janko Polić Kamov podjednako važni.

Naravno da su se pojedini hrvatski intelektualci suprotstavljali tomu jugo-pothvatu te pokušali to izvesti na pravi put (ne Josipovićev), odnosno zaustaviti takvo unazađenje hrvatske kulture, književnosti i jezika za 50 godina. To, naravno iz svoje jugo-prizme, opisuje Velimir Visković u svojoj novoj knjizi.

No, ovo sve nije ništa novo, već je bilo potrebno navesti kako bi ljudi dobili barem osnovne podatke o ovoj temi. Zašto? Jer je jedan od predstavljača Viskovićeve knjige bila i Anja Šovagović Despot koja je izjavila: „Dramaturški je to precizna monodrama koja bi u interpretaciji nekog vrsnog glumca mogla postati uzbudljiv kazališni čin“.

Kako tako nešto može izjaviti osoba sasvim suprotnog svjetonazorskog habitusa, koja je najizgledniji kandidat za budućeg ministra kulture, čija stranka promiče drugačiji svjetonazor? Kako se Šovagović Despot uopće našla među drugovima Viskovićem, Mandićem i drugaricom Mani Gotovac i zašto? Ukoliko se Hrvatska nada promjeni, boljitku, napretku i napuštanju jugoslavenske komunističke kaljuže, a to se može postići samo kroz kulturu, dakle izbacivanjem svih frljića, viskovića, jergovića i tomića! Kako si osoba poput Anje Šovagović Despot može dopustiti da svojom nazočnošću da bilo kakav legitimitet ovim protivnicima hrvatskog kulturnog naslijeđa?

Gospođa Šovagović Despot zasigurno zna iz vlastita iskustva i niza događaja, kao i iz političkih stavova vlastite stranke, uključivo i sa događajima oko HNK u Rijeci, o kakvim se ljudima radi i čemu služi LZMK.

Jugoslavenska družina očito pokušava stvoriti povoljne preduvjete za očuvanje sadašnjih sinekura i nakon izbora. Pristajanjem na njihov poziv Anja Šovagović Despot se nepotrebno kompromitirala. Takvo što joj doista nije bilo potrebno!

 

M.M.

Share
0