Prikaz knjige: Željko Primorac, Kukuriku dosje, Matica Hrvatska, Vrgorac, 2015.

Malo je tko očekivao da će nakon uspostave vlasti aktualne vladajuće većine na čelu sa SDP-om procesi krenuti na način kako su krenuli. U tim trenucima Hrvatska je, podsjećanja radi, već bila članica NATO saveza sa okončanim procesom pregovora o ulasku u Europsku uniju.

Nakon dva mandata vladavine HDZ-a, lijevo-liberalna koalicija predvođena Zoranom Milanovićem, koncem 2011. godine, preuzima odgovornost za Državu. Svatko dobronamjeran tada je očekivao kako slijedi usvajanje nove nacionalne strategije i ozbiljniji politički, gospodarski i svaki drugi iskorak Republike Hrvatske prema novom okružju - Europskoj uniji.

Međutim, nekoliko godina kasnije, prosuđujući procese koji su se dogodili u vrijeme vladavine Kukuriku koalicije, nedvojbeno se nameće zaključak da su procesi za to vrijeme krenuli unatrag. Umjesto strateškog iskoraka koji su diktirali novi geopolitički uvjeti, i napora na poboljšanju života u Hrvatskoj, od početka vladavine Zorana Milanovića događaju se procesi u obrnutom smjeru. Umjesto strateškog iskoraka prema Beču, Milanu, Munchenu ili Bruxellesu, uslijedili su iskoraci prema Igmanu, Trebinju, Beogradu, Vranju, Podgorici i Bitoli.

Nakon uspostave vlasti, kao što znamo, uslijedilo je razmještanje partijskih kadrova po državnim institucijama i podjela plijena između nekoliko grupacija jedne te iste partijske nomenklature. Milanovićevi ljudi su tako zauzeli svoje svoje pozicije, Josipovićevi svoje, Pusićkini svoje, Čačićevi svoje, IDS-ovi regionalisti svoje a profesionalni umirovljenici svoje.

Posljednje tri godine mandata, uz pokazivanje nedoraslosti izazovima i otvorenom pribjegavanju različitim oblicima političkoga avanturizma na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu, obilježili su i unutarnju sukobi u kojima je Zoran Milanović uspio maknuti cijeli niz Josipovićevih ljudi a nakon izbornog poraza na predsjedničkim izborima i samog Ivu Josipovića. Istodobno, Vesna Pusić uspjela je s političke pozornice maknuti Radimira Čačića, što za posljedicu ima stvaranje nove političke grupacije na hrvatskoj ljevici, kolokvijalno nazvane tzv. treći put.

U istom tom razdoblju, Milanovićeva vlada bespotrebno povlači cijeli spektar svjetonazorskih poteza koji imaju za cilj vratiti kotač povijesti u osamdesete godine - u vrijeme kada je Hrvatska bila u sastava Jugoslavije a Partija jedini politički arbitar na političkoj sceni.

Stvaranje srpsko-hrvatske vlade, ukidanje saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu, noćno uvođenje ćirilice u Vukovaru, stvaranje pretpostavki za ponovno oživljavanje "srpsko-hrvatskog" jezika, čudne reforme u sustavu obrazovanja, sveopća seksualizacija obrazovnog sustava, najave raskida ugovora s Vatikanom, sustavni pokušaji komunizacije društva, otvoreni pokušaji izjednačavanja hrvatskih branitelja sa srpskim pobunjenicima i pripadnicima partizanskog pokreta, pokušaji nasilne promje karaktera Domovinskog rata, uporni pokušaji stvaranja animoziteta između sjevera i juga Hrvatske, pokušaji zaštite djelatnika jugoslavenske tajne policije optuženih za državni terorizam i ustrajno insistiranje na strateškom savezništvu s Beogradom, uz nedostatak bilo kakvog smislenog pristupa prema ključnim životnim temama - samo su neki od poteza koji je aktualna vlast povukla tijekom svog mandata, uz punu potporu bivšeg predsjednika Ive Josipovića i sklonih joj javnih i komercijalnih medija u Republici Hrvatskoj.

Sumirajući željene učinke takvih poteza nedvojbene se nameće zaključak da je temeljni cilj ove vlade bio povratak hrvatskog društva u osamdesete godine prošlog stoljeća, odnosno pokušaj otvorenog političkog razračunavanja sa svim onim vrijednostima koje je na političku scenu donijela uspostava neovisne i samostalne Republike Hrvatske i Domovinski rat.

Dakle, to je taj zacrtani proces detuđmanizacije, odnosno decroatizacije ili rashrvaćenja Hrvatske, koji je u svom temeljnom naumu očito imao za cilj obračunati se s modernom hrvatskom Državom.

Knjiga Željka Primorca, naziva "Kukuriku dosje", upravo je svojevrsna kronologija spomenutog vremena i kontrovernih eksperimenata jedne skupine ljudi koji su si uzeli za pravo raditi pokuse sa budućnošću Republike Hrvatske, kao nacionalne države hrvatskog naroda.

Primorčev ozbiljniji spisateljski rad u hrvatskim medijima, star je otprilike koliko i Milanovićeva Kukuriku vlada. Negdje početkom proljeća 2012. godine, počeo je redovito objavljivati kolumne na portalu HRsvijet. Odmah u početku pokazivao je interes biti kroničarem i kritičarem ključnih događaja na društveno-političkoj sceni. Kako je rubrika u kojoj je objavljivao nosila naziv "Raskrinkavanje prijevara", vremenom se sve više posvećivao analitičkom rasuđivanju, nudeći istovremeno i prijedloge gotovih rješenja u skladu sa svojim svjetonazorskim načelima.

Upravo zahvaljujući takvom pristupu, Primorčeva knjiga uistinu je svojevrsni dosje, i to dosje promašaja, zabluda, politikantskih poteza i pogrešaka vlade Zorana Milanovića ali i poteza bivšeg predsjednika Ive Josipovića.

Bez Primorčevih analiza, kroz koje su obuhvaćene sve dominantne točke, potezi i promašaji aktualne vlasti, danas bismo se znatno teže prisjetili mnogih detalja koji su zaokupljali našu pažnju u razdoblju posljednje tri godine. U tom slučaju, mnogi bi nam se događaji već potpuno iskrali, neke bi prašina zaborava u dobroj mjeri već pokrila, dok bi bi jedan dio, sasvim je izvjesno, percipirali na način kako nam to sugerira Radmanov HRT ili neke tiskovine.

Zahvaljujući pristupu i stupnju poznavanja tematike o kojoj piše, Željko Primorac se u te tri godine nametnuo kao jedan od prepoznatljivijih analitičara na domaćoj medijskoj sceni. Za razliku od niza razvikanih imena na domaćoj meinstrem sceni, Željko Primorac ne piše u velikim medijima, niti je u prigodi komentirati procese na državnoj ili velikim komercijalnim dalekovidnicama. Takvo što i dalje je ekskluzivna mogućnost onih pojedinaca i skupina čiji je svjetonazorski odnos prema suverenizmu i drugim strateškim temama u potpunoj suprotnosti sa stavovima koje zagovara Primorac.

I unatoč takvoj izrazitoj dominaciji na hrvatskoj medijskoj sceni, politički procesi su se događaju u posljednje vrijeme pokazuju kako sve veći broj ljudi slijedi ona svjetonazorska načela koje zagovara Primorac, kao i cijeli niz osoba koje posljednih godina, čisto iz idealističkih pobuda, pišu u malim medijima. Ključni pokazatelj, koji čvrsto podupire te tvrdnje, svakako je i rezultat prošlih predsjedničkih izbora na kojima je favorit meinstrem medija, i unatoč bombastičnim i sugestivnim predizbornim anketama, sasvim zasluženo poražen u izbornoj utrci.

No, to nije i kraj procesa. Sudeći prema posljednjim događanjima na političkoj sceni, na ljevici se događa cijeli niz procesa koji kao konačni cilj ima održanje "statusa quo", odnosno postizbornu koaliciju Ive Josipovića i Zorana Milanovića i njima srodnih skupina.

Od Željka Primorca, kao i cijelog niza analitičara domoljubnog svjetonazorskog određenja, očekuje se da te procese sustavno prate, analiziraju i previđaju dalji tijek događanja. Na takav način dat će u potpunosti svoj doprinos u zaustavljanju onih političkih snaga koje pokazuju otvorenu averziju prema hrvatskoj Državi, kao nacionalnoj državi hrvatskog naroda.

Na koncu, čestitajući Željku na njegovom autorskom prvijencu, čitateljima preporučam temeljito analiziranje "Kukuriku dosjea", u koji je autor uložio puno vremena, dosta energije i ne malu količinu strasti i emocija.

 

Ivan Zlopaša