Monodrama ili monokomedija „Žikina dinastija u lijevoj našoj“, po tekstovima Zvonimira Hodaka, a koju je za kazališnu izvedbu prilagodio Dražen Stjepandić, već se relativno duže vrijeme s uspjehom izvodi na hrvatskim pozornicama...

Naime, čuveni zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak svakog tjedna ispisuje kolumnu „Lijevom našom“ nekada na portalu „Dnevno“ i tjedniku „7dnevno“, a sada na raznim portalima. Branio je mnoge ljude, a u svojim kolumnama, uporno i nepopustljivo brani hrvatstvo. Hodakove kolumne prepune su stvarnih osoba, a neke od onih o kojima piše opravdano ih naziva - Žikina dinastija.

Hrvatstvo i danas u neovisnoj Republici Hrvatskoj je tabu, protivljenje i osporavanje hrvatstva se plasiralo u mentalitet, generacije i generacije stjecale su privilegije osporavajući svoj mali hrvatski narod.

Ima više od dva desetljeća kako taj sporni hrvatski narod uživa svoju državu, a s tim se nekada privilegirani počev od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i Titove SFRJOT teško mire. O tome Zvonimir Hodak iz tjedna u tjedan na duhovit način upozorava u svojoj kolumni.

Uoči nastupa u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 5. i 9. veljače, razgovarali smo s Draženom Stjepandićem, dramaturgom, redateljem i glumcem predstave „Žikina dinastija u lijevoj našoj“... Ili, kako je od novinara postao glumac!

Kako je dosad primljena vaša monodrama ili monokomedija „Žikina dinastija u lijevoj našoj“, tim prije jer ste je odigrali i u više mjesta i gradova diljem Hrvatske? – pitamo Stjepandića.

-Jako dobro. Gostovali smo u: Gospiću, Čazmi, Sinju, Jaski, Mostaru, Širokom, Livnu i Vrbovcu. Dogovaramo gostovanja u Splitu, Puli, Koprivnici, Sisku, Sunji... U Zagrebu smo iz Male scene preselili u mali Lisinski. U utorak 5. i subotu 9. veljače izvest ću predstavu u poznatom zagrebačkom hramu kulture. Sav prihod je namijenjen Zakladi Ivane Hodak koja pomaže dobre studente slabijeg imovnog stanja. Gledatelji se gledajući predstavu daleko više smiju nego plaču jer smo iz popularnih kolumni gospodina Zvonimira Hodaka namjerno izdvojili duhovitije dijelove. Uz Tanju Torbarinu, gospodin Hodak je najduhovitiji domaći novinarski autor. Naravno postoje dijelovi kolumni i predstave koji nikome nisu smiješni. Predstava je dosta slojevita, pa ima i dijelova nad kojima se treba zamisliti.

Kolega Hodak kontinuirano piše svoje kolumne, jer to znači da svaka vaša    predstava nije ista, barem što se tiče teksta?

- Monokomedija, monodrama, farsa... nazovite kako hoćete, to izgovaram i u predstavi, koja je doživjela velike promjene u odnosu na onu premijerno izvedenu u travnju, prošle godine, na sceni Male scene. Izvedba u Lisinskom imat će još neke novine, uvijek nešto ubacujem novoga, za svako gostovanje ubacim nešto o gradu i mjestu gdje gostujemo. Komad slobodno diše, ali jedan čvrsti prepoznatljivi kostur ostaje.  

Kako na vas gledaju glumci. Naime, s obzirom da vam je glavno zanimanje novinar (objavljivali ste u brojim listovima i časopisima, a sada uređujete portal Tjedno) stječe se dojam da ima ljubomore, zavisti, pa i zlobe?

-Sve je ovo splet okolnosti. Dugo sam tražio glumca, pregovarao sam s nekolicinom poznatih glumaca. Nekima je bilo opasno po glumačku egzistenciju prihvatiti se ovako subverzivnog političkog teksta. Ljevica apsolutno vlada hrvatskim kulturnim prostorom. Drugi jednostavno nisu imali prostora u svoje obveze uglaviti i ovu predstavu, a nismo htjeli glumca kojem bi "U lijevoj našoj" bilo nešto sporedno. Onda kada sam konačno pronašao glumca i njemu su iskrsnule druge obveze i tako sam ja uskočio. Ne znam jeste li gledali film "Garderobijer" Petera Yetsa, u tom filmu garderobijer putujuće kazališne skupine obavlja razne poslove u kazalištu, a između ostalog zna tekst predstave bolje od mnogih glumaca.

Kod nas misle da je novinar svatko tko je objavio jedan tekst u novinama, a naravno da to nije tako. Jednako tako sada me mnogi nazivaju glumcem, a meni nije namjera glumiti glumca, mislim da sam samo pisac i novinar zakoračio na pozornicu. Kao što se prepoznaje konobar ili vojnik od zanata, tako se prepoznaje i glumac. Ovo je samo nastavak mog novinarstva i pisanja dramskim sredstvima. Obožavatelj sam Shakespearea i Shakespeare u meni je proradio, a on nije samo pisao nego i glumio. Za svoje izvedbe dobio sam dosta pohvala, što me jako veseli i govori koliko jedan novinar mora imati i glumačkih osobina. Nije gluma nešto vezano isključivo za kazalište, film ili televiziju, što odlično znaju naši političari. Nazovite me kako hoćete, meni je bilo važno prenijeti na scenu duh onoga o čemu gospodin Hodak piše u svojim kolumnama. "Žikina dinastija u lijevoj našoj" je protestni pučki teatar, nije to Hamlet, premda u jednom dijelu parodiram Hamleta. Kao Hamlet lubanju držim glavu Olivera Frljića pitajući: "Je si li ti majmun ili se praviš majmun?"

U predstavi ste glumac, dramaturg i redatelj.

- Da, potpisujem scenarij, režiju i imam glavnu ulogu. Pripremao sam i songove, ali na kraju smo od songova odustali. Naše glumište i kultura općenito su prepuni prenemaganja, tumačenja i stavova o nečemu. Posebno se po meni previše naglašavaju ti redatelji i redateljski teatar do te mjere da se ispred klasičnih komada umjesto imena pisca navodi ime redatelja. Imate Hamleta od ovoga ili onoga, i onda napišu prvo ime redatelja pa Hamlet, Richard III ili Kralj Lear, što je po meni ne samo kulturološka sramota nego i teška povreda autorskih prava klasičnih autora. Kad su ti redatelji toliko genijalni zašto ne napišu i tekst. Kazalište je za meni prije svega umjetnost teksta i glumca, pa onda redatelja, kostimografa, scenografa… Kod mene prvo stoji da je autor Zvonimir Hodak. Pošto sam napravio dramatizaciju, tražio sam glumca, kako to nisam uspio uskočio sam u ulogu. Kada sam prvi put izašao pred publiku bilo je - jesi ili nisi. Poslije ti ljudi daju poneku primjedbu gdje je trebalo glasnije, dinamičnije... Sugeriraju ovo ili ono. Tako je režirana ova predstava. Pravi pučki teatar s protestnim tekstom.

Što vas je neugodno iznenadilo s ovom predstavom?

-Materijalistički pristup i to od tzv. kulturnjaka. Kakva je scenografija? Koliko je rekvizite? Koliko ima glumaca? Koliko to košta? Pretežita usmjerenost prema brojevima. Zaobilazi se ono glavno, a na zabavan, duhovit način spremio sam poseban šamar postojećem ukusu u hrvatskoj kulturi i mislim da treba nešto poduzeti da u hrvatskoj kulturi ne prevladava ovakvo stanje. Uvjeren sam da je predstava važna za Hrvatsku. Za kulturu se godišnje izdvaja oko dvanaest i pol puta više nego za sport, a kultura posebice ona profesionalna za koju se daje najviše novaca je antihrvatska. U Hrvatskoj imate apsurd da režimski umjetnici, glumci i redatelji, koji od države dobiju najviše novaca prednjače u pljuvanju države. Vi, gospodine Pavkoviću, često pišete o Pupovčevom Srbobranu, novini na budžetu, u kojoj nema ništa drugo osim opetovanog riganja po Hrvatima i Hrvatskoj, a zapravo onaj najskuplji segment hrvatske kulture film, dramski teatar i HRT su kao Pupovčev Srbobran. Hrvatima su prepušteni folklor, tamburice, muzeji i crkveni zborovi. Kultura i umjetnost nisu sami sebi svrha, posebice ako su na državnim jaslama. Preko skupe filmske propagandne mašinerije daje se veliki doprinos općem nezadovoljstvu u društvu. I onda kad se pojavi nešto što poziva na hrvatstvo kao naša predstava onda to djeluje kao šaka u oko. Što je najžalosnije na vlasti je HDZ, a prepustili su kulturu ne SDP-u nego notornim orjunašima, koji papagajski ponavljaju mantru o antifašizmu, a upravo je Jugoslavija bila polufašističko društvo. Srbi su bili nadnarod, a Hrvati i Albanci su bili za sve krivi. Možeš ti ne znam što postizati na gospodarskom planu, ako netko stalno ponavlja da je nekada bilo bolje, da je Hrvatska neuspješni projekt, onda će ljudi imati tu negativnu percepciju današnjice. A nije nekada bilo bolje i što bi bilo da smo ostali u Jugoslaviji. U Srbiji, u Bosni, na Kosovu u Makedoniji se ne živi bolje nego u Hrvatskoj. Stanje u kulturi i sadašnja ministrica kulture su jedan od najvećih promašaja Andreja Plenkovića. U predstavi nosim hrvatski dres i skupljam boce, dakle ne bježim od stvarnosti, ali ako nešto nije u redu onda ne osporavam ideju hrvatstva i hrvatske državnosti, a elitna hrvatska kultura upravo ismijava i osporava staru težnju Hrvata za svojom državom i pogano lažu da je u Jugoslaviji bilo bolje. Lažu, nije bilo bolje, meni je isto, a mnogima je sada bolje. U bivšem sustavu i državi nikada ne bi smjeli tako pljuvati po sadašnjosti i od države musti lovu. Da se razumijemo nisam za zabrane, ali nije mi nikako jasno zašto država izdvaja toliki novac za predstave Olivera Frljića, brijonska prenemaganja Radeta Šerbedžije, filmove Rajka Grlića, Vinka Brešana… Dok su knjige Slobodana Praljka šund.

Mnogi odlaze iz Hrvatske?

-U vrijeme moje mladosti nisi mogao vani otići tako lako kao sada, za papire u Njemačkoj morao si nekoj babi platiti šest tisuća maraka da je oženiš ili za dvostruko povoljnije vjenčati se s nekim pederom. U predstavi ima rečenica, „kad je naša predsjednica pozvala ljude da naseljavaju otoke poslušali su je i otišli su u Irsku“. Još je gore da narod nema gdje otići. Mnogi će se vratiti ne samo razočarani, nego će neki uspjeti i doći s kapitalom i znanjem kakvo ovdje ne bi postigli. Znam o čemu govorim, moja unuka je peta generacija moje rodbine u Njemačkoj. Oni koji stalno rade usporedbe s nesretnom Jugoslavijom trebali bi znati da je gospodarski najsretnije vrijeme bilo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih upravo kad je veliki broj ljudi otišao na rad u inozemstvo.

Međutim, vi ste autor i nekoliko zapaženih knjiga. Jedna je bila i o kolegi Ivi Pukaniću (1961.-2008.). Ne čini li vam se da su tog vrsnog novinara mnogi već i zaboravili?

-Nisu. Pukija je teško zaboraviti. Jedino što o pozadini ubojstva Ive Pukanića nije otkriveno ništa novo. Ostale su samo grupe različitih teorija o tome što se dogodilo.

Što ima novo s internetskom televizijom (Podcast Velebit), kako ide taj projekt s Markom Juričem?

-Marko Jurič pravi veliku stvar. Po gledanosti njegov internetski kanal nadmašuje najgledanije lokalne televizije. Projekt Velebit je jedan od medijskih pokrovitelja predstave. Priključio sam se voditeljima Podcasta Velebit, premda mi je sada prioritet "Žikina dinastija u lijevoj našoj u Lisinskom", pa ne mogu biti više angažiran. Važno je spomenuti kako ima nekoliko domoljubnih medija i da jedni druge podržavamo. Podcast Velebit bi trebao postati udarna igla domoljubne medijske scene.

I na kraju: što znači biti novinar u Hrvatskoj, odnosno postoji li kod nas, kako se neki hvale „nezavisno novinarstvo“?

- Većinski sam vlasnik portala Tjedno i mogu objaviti što god hoću. Mojim suradnicima umjesto honorara obično nudim slobodu pisanja do te mjere da im je od nezavisnosti muka. Nezavisnog novinarstva je kod nas toliko da bi ga mnogi mijenjali za neki honorar, a kamoli za pristojnu plaću. U Hrvatskoj postoje različiti novinari i načini njihovog novinarskog djelovanja i toliko je priča o novinarstvu i novinarskim iskustvima da bih ovo pitanje sveo na osobnu razinu. Za mene osobno, novinarstvo je borilačka tehnika bazirana na poznavanju zanata, što vam donosi određeni način života. Borilačka tehnika. Zahvaljujući novinarstvu mislim da sam povlašten čovjek, smatram da mi je novinarstvo pružilo mnogo više nego ja novinarstvu. Neke moje novinarske zgode i nezgode prepričao sam u knjizi novinarskih i drugih priča koja će uskoro biti objavljena pod nazivom "I Supermen je bio novinar".

 

Razgovarao: Mladen Pavković

Nisu. Pukija je teško zaboraviti. Jedino što o pozadini ubojstva Ive Pukanića nije otkriveno ništa novo. Ostale su samo grupe različitih teorija o tome što se dogodilo.

12.00 Normal 0 21 false false false HR X-NONE X-NONE