U sklopu manifestacije "Dani kršćanske kulture" u četvrtak 6. travnja u crkvi Gospe od zdravlja izvedena je predstava "Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika" u izvedbi glumaca Hvarskog pučkog kazališta. "Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika" stilizacija je tradicionalnog martirija sv. Lovre koju je dramaturški adaptirao i redateljski potpisao Marin Carić, a već 48 godina izvode članovi Hvarskoga pučkog kazališta.

Prije predstave uvodnu riječ je dao i akademik Jakša Fiamengo koji je istaknuo kako je riječ o  jednoj je od dvije najdugovječnije hrvatske kazališne predstave, a ovo je ujedno i jedna od najnagrađivanijih amaterskih predstava. U punom smislu riječ je o očuvanoj kršćanskoj umjetničkoj baštini u ovome djelu koje je Hvaranin Carić postavio još kao brucoš, u želji da dokaže kako dobro kazalište može i mora biti blisko i razumljivo svima, počevši od njegovih sugrađana. A koliko je uspio u svojoj nakani, dokazuje činjenica da je odigrano više od 250 puta.

Tekst govori o smrti  kršćanskih mučenika iz rimskog doba koji ne žele zanijekati svoju vjeru –  papi Sikstu i Lovrincu, pri čemu ih rimski okrutni car Dacije i njegovi pomoćnici Valerijan i Merkurije okrutno muče, a u svemu im snagu daje Bog koji ih na kraju odvodi u nebesku slavu. Zapis teksta, u osmeračkom stihu, potječe iz 15. Stoljeća.

Vjerojatno je kako je tekst igran i ranije, u srednjem vijeku kada su teme o životu Krista i svetaca koji slijede Kristov put  bila prisutne  širom Europe, zahvaljujući tekstovima koje su pisali svećenici bez  isticanja autorstva. Predstave su se izvodile na trgovima pred crkvom, a postoje i zapisi o takvim izvedbama na Hvaru iz 13 stoljeća.

Osobitost ove Carićeve predstave je i u tome što je slijedio srednjevjekovnu i hvarsku tradiciju. Predstava se igra pred oltarom ili pred crkvom, a u nju je uključena ikonografija hvarskih bratovština koje kontinuirano od srednjeg vijeka djeluju do danas u crkvenim procesijama i svečanostima.  U predstavi se koriste crne i bijele tunike, odore  hvarskih bratovština Crnih i Bilih, a boja tunika izražava dvije suprotstavljene strane na sceni: "dobre" (bijela za kršćane) i "zle" (crna za Rimljane), dok u crvenoj odori dolazi  lik Đavla-Belzebula. Nakon što sv. Lovrinac umire izgarajući na lomači, predstava završava napjevom, pri kojemu se svetac s anđelima uzdiže k Svevišnjemu.

Milan Lakoš, voditelj Hvarskog pučkog kazališta i njegov dobri duh, jedini je koji od praizvedbe 1969. godine do danas nastupao u svim izvedbama – u različitim ulogama, a postave su se izmjenjivale kako su se smjenjivale generacije hvarskih glumaca-amatera. Kako ansambl predstave broji 20-ak glumaca, može se reći da je velik dio hvarskih obitelji u jednoj ili drugoj generaciji bio vezan za ovu tradicionalnu i važnu priču, koja u korijenu nosi odgovore na univerzalna pitanja žrtvovanja za ideale te očuvanja moralnih principa i vjere u stvarne vrijednosti u teškim vremenima.

 

M.B.