Bila sam ovih dana na placu. U Zagrebu. Na Angelu i Ursulu nisam naišla. One su, kako sam čula na televiziji, igrale Ligu prvaka u zagrebačkoj Areni pa do placa nisu svraćale. Srećom, nisu ih vozili na utakmicu preko moga kvarta pa nisam imala problema u prometu.

Ako je kongres europskih pučana Liga prvaka, uoči kojeg se najavljuju posebne regulacije prometa, razmišljam kako bi se onda trebao doživljavati i prometno organizirati Bruxelles? Kao grad trajne Olimpijade? U kojem bi promet trebao biti trajno zatvoren. Jer, svako malo dolaze i prolaze neki igrači: što EU-a, što NATO-a. Pa je upitno ima li uopće smisla pored njih i obični puk puštati na ulice.

Ne, ne želim uopće podcjenjivati umješnost premijera Plenkovića u umrežavanju u europskom političkom miljeu, ni lijepu gestu europskih pučana da svoj kongres održe u Zagrebu. To jest poruka priznanja Andreju Plenkoviću unutar njegove pučke obitelji. I lijepo je vidjeti da je aktualna hrvatska politička elita ovako javno dobro prihvaćena na europskoj političkoj sceni, da se naš predsjednik Vlade prisno tapša s njemačkom kancelarkom, makar i odlazećom. Uostalom, što bismo dali prije dvadesetak, tridesetak godina da smo kao država imali tu vrstu europske prihvaćenosti i dobrodošlice? No lijepo je imati i mjeru u samodopadljivosti i samohvali, kao i ponešto sadržaja ispod uglancane forme.

Istina je, prije dvadeset i pet godina nitko nije želio doći u Hrvatsku, sve dok taj vanjskopolitički izolacijski led posjetom Zagrebu nije probio papa Ivan Pavao II. A opet, tada smo uistinu igrali u Ligi prvaka, utakmicu u kojoj je ulog bio pravo na državu u njezinim međunarodno priznatim granicama. Istina, Franjo Tuđman nikako nije bio miljenik političkih zvijezda tadašnje Lige prvaka, nije im padalo na pamet da ga štipkaju i pipkaju na otvorenoj sceni. A ni Helmut Kohl, Francois Mitterrand i Jacques Chirac, John Major i Bill Clinton nisu bili lideri od tih štipkanja i pipkanja na javnoj političkoj sceni. Privatno je druga stvar – privatno je bilo privatno. Drukčiji ljudi u drukčijem vremenu. Zamislite da vam danas Margaret Thatcher zatwitta kako misli da žene bolje rukuju ručnom torbicom nego puškomitraljezom? Zatvorili bi je zbog govora mržnje.

Ali političke zvijezde iz Lige prvaka ni tada nisu voljele, baš kao što ni sada ne vole one koji im narušavaju komfor statusa quo. Tuđman je to (u)činio, jer bez tog suprotstavljanja i prkosa komforu političkih zvijezda iz tadašnje istinske Lige prvaka, hrvatska država nije mogla nastati ni opstati. Omiljena politička zvijezda za tadašnju Ligu prvaka bio je predsjednik posljednje jugoslavenske vlade Ante Marković. No da je Tuđmanov cilj bio – biti omiljen u Ligi prvaka, Hrvatske ne bi bilo. I unatoč toj neomiljenosti, tadašnji najbliži Tuđmanovi suradnici, Gojko Šušak i Miomir Žužul, imali su otvorena vrata u Pentagonu i Bijeloj kući, gdje su se dogovarala najdelikatnija pitanja oslobađanja države i novog regionalnog pa i europskog poretka. Ta vrata Plenković i asistenti čak i ne prepoznaju – ni u značaju ni u slici.

Pred Plenkovićem i suradnicima danas ne stoje toliko sudbinski zadaci, koji znače biti ili ne biti. Srećom – i po njih i po nas. Kad bi im nit vodilja bio nacionalni interes, pred njima bi danas bili mnogo ugodniji iako vrlo izazovni zadaci: koristiti članstvo Hrvatske u EU-u i NATO-u da se ojača hrvatska regionalna pozicija, kombinirati europska, transatlantska i srednjoeuropska partnerstva da se osigura zapadna orijentacija i stabilnost države u izazovnom vremenu u kojem se trese i mijenja dosadašnji svjetski poredak.

No to nije ono što vidimo od Plenkovića i asistenata. Vidimo tek nastojanje da se izgradi što veća osobna promocija, da se napuše vlastiti ego i osvoji neka unosna pozicija u međunarodnoj birokraciji. Pa i to je legitimno. Jadno je što nema ničeg drugog. Što je državna politika u službi njihovih osobnih promocija, a prostor političkog djelovanja sveden na “pučku obitelj”, koja može biti korisna lobistička potpora, ali nije realna snaga u ostvarenju nacionalnih interesa.

Hrvatska je država prisvojena od uske oligarhije, skromnih intelektualnih i političkih potencijala, koju bismo mogli definirati i kao – Plenković & asistenti. A sve je ostalo, ili svi smo ostali publika od koje se očekuje pljesak. Kroz takav model oligarhijske autokracije oslonjene samo na europske pučane, ne može se ostvariti prozapadna, stabilna i sigurna Hrvatska. Možda se tek uhvatiti koja preostala EU sinekura za sebe i asistentice.

Da, bilo bi lijepo postati dio schengenske Europe. Ali s koje strane schengenske granice će biti azilantski centri? Lijepo je biti jedina država koja je iz tzv. zapadnog Balkana ušla u EU ili NATO. Ali unatoč tome Hrvatska nikada nije imala manji regionalni utjecaj, Hrvati u BiH nikad nisu bili u gorem položaju. A država nikada, još od formalnog pada komunizma, nije bila okupiranija iznutra samodopadnom, samodostatnom i naizgled neprobojnom oligarhijom potomaka bivših jugoslavenskih partijskih struktura. To je ta naša Liga prvaka koja je sama sebi jedini politički cilj i sadržaj.

 

Višnja Satarešina / Slobodna Dalmacija