U svojoj pomiriteljskoj, nadasve plemenitoj ideji Andrej Plenković učinio je sve da se ove godine održi zajednička komemoracija jasenovačkim žrtvama (zašto ne i bleiburškim?). Ali opet je izvisio, opet je dobio košaricu.

Složno su ga i brzo odbili Ognjen Krauss, predsjednik Koordinacije židovskih općina, Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća i njegov koalicijski partner (sic!), te Franjo Habulin iz Udruge antifašista.

Tako ćemo imati dvije (devalvirane) komemoracije, jednu ovu Krauss-Pupovac-Habulinovu, te drugu Vladinu u razmaku od dva dana. Veljko Kajtazi, zastupnik romske zajednice, u skladu s karakterističnim etničkim refleksom samoodržanja, otići će na oba skupa.

Koliko god Plenković bio dobronamjeran, na koncu je ispao naivan. Jer, čini se kako uopće ne razumije prave motive odbijanja, jer da ih razumije, ne bi se ni trudio pružati ruku dobre volje.

Spomenuto je nekoliko razloga bojkota. Kao, nije zabranjen pozdrav ZDS, dopušta se povijesni revizionizam, a Sabor je i dalje pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu. O tom pozdravu oni govore kao da je to nekakav službeni pozdrav s kojim se susrećemo svakog jutra.

Vlada bi valjda morala ukloniti sve spomen-ploče HOS-a na kojima je on istaknut kao uspomena na poginule branitelje. Morala bi također zabraniti istraživanje povijesnih činjenica i objavljivanje tekstova koji dovode u pitanje jednom davno zadane istine. To se od jedne demokratske Vlade zaista ne može očekivati.

Ova dva razloga ionako su tek izgovor. Ovaj treći je ozbiljniji. Za Kraussa, Goldsteina, Habulina i mnoge druge, mučka likvidacija bez suda možda pedeset, sto ili dvjesta, ni broja im se zna, građana i razoružanih vojnika bila je opravdana i razumljiva. Bio je to "obračun s narodnim neprijateljem".

Nitko tamo nije bio nevin, jer da su nevini, ne bi bježali, kao da prije toga Zagreb nije bio napunjen grobovima. I nikada kao ove godine taj stav, lišen elementarne suosjećajnosti, humanosti i etičnosti, nije tako jasno i tako okrutno iskazan.

Ustvari, ni žrtve Jasenovca ih u biti ne zanimaju, osim kao sredstvo ideološkog obračuna. Temom Jasenovca i Bleiburga žele se stalno držati užganim nacionalne podjele i klevete o "ustašizaciji zemlje", čega, naravno, nije pošteđena ni sama Vlada.

Svaka je hrvatska Vlada, osobito HDZ-ova, ustaška, svaki je premijer poglavnik i svaka je hrvatska država NDH. I sve to, naravno, nije bez efekta.

Nitko iz vrha hrvatske politike svih se ovih godina nije pojavio na tom polju masakra, dok Jasenovac smjerno obilaze pod moralnom ucjenom.

Po istom tom modelu ovih smo dana gledali tragikomične scene kako se cijela Vlada (i predsjednica) klanjaju jednoj zvijezdi sapunica e da bi dokazali svoju, tko bi to rekao, osjetljivost prema nasilju u obitelji i odanost Istanbulskoj konvenciji.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija