Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru. No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu: "Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju." (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja. JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske. Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice. U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi "razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji" (pismo Austrije). Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara. Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje. Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a. Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi "Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995".

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem. I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje. Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca. Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija