Četvrt stoljeća je prošlo od inaguracije nove hrvatske države, a određene ideje o njenom demokratskom ustroju još nisu, na žalost, provedene ili zaživjele u njenom realitetu. 

 

To je i ozbiljan i precizan znak, da postoje nevjerica u vlasti koja vode državu, jer u takovoj mentalnoj konstalaciji stanja, nema, a niti su stvoreni uvijeti istinske demokracije. Stvarna demokracija započimlje s činom vjere naroda u njegove predstavnike u izvršnoj vlasti. Naše temeljno pitanje danas se sastoji u tome, dali su ta dva osnovna cilja zadovoljena, koja su u najtješnijoj uzročnoj svezi.
 
Stvarni osjećaji nas vode konstataciji, da mi ipak, još uvijek nismo, a pogotovo i ponajmanje danas, demokratski strukturirana, civilizirana država. Ilustraciju ovih konstatacija nalazimo u dnevnoj politici i sadašnje Milanovićeve vlade, koju karakterizira netrpeljivost, arogancija, ignorancija znanja i znanosti, pozitivnih i uspješnih iskustava, i na kraju odnarođenost u duhovnim, spiritualnim vrijednostima, koji se nalazi u mentalnom i civičkom kodu hrvatskog naroda.

Govoriti o prošlosti a ignorirati sadašnjost, apsurdnost sadašnjeg stanja države, njeno rasulo, odnarođenu vlast, je gotovo postao iluzoran čin. Naši vlastodršci zaboravlja pri tome, da se jedno povijesno vrijeme veže na drugo, kao lančana reakcija, lanac povijesti, u kojem može biti jačih ili slabijih karika. Oni su svojim činima zagovarali ideje i praksu, kao da povijest započima sa komunizmom i njegovom metarmofozama završavajući sa SDP kao njegovim posljednjim «cvijetuljkom». U takvom nesuvislom stanju misli, dakako, ne možemo danas ni razglabati o boljem sutra, ako danas nismo u stanju trijezveno razmišljati i razgovarati u decentnom tonu o našoj bližoj i daljnjoj perspektivi i dakako o povijesnoj retrospektivi.To spriječava nakaradna ideološka zasljepljenost, stanja duha i političkih fakata, kqko bi se djelotvorno mogao trasirati put harmoničnijem sutra, kojem se još uvijek nadamo, koji nam se čini mogućim i koji predstoji pred državom Hrvatskom.

Demokratska država se prepoznaje i kroz činjenicu njene višestruke posebnosti, koja može i treba osigurati uravnotežen dijalog građana, atmosferu razbora. Pače, treba ga nužno i stimulirati, kako narod, država i njena izvršna vlast nebi došli u situaciju negacije tih osnovnih pricipa i postulata demokratske prakse i života. Demokratska forma se jednostavno ne smije zanemarivati, bez obzira na potencijalne probleme ili sve prisutnije tendencija totalitarne kontrole u nedostatku demokratskog duha i ozračja,ignoriraju doseg znanja i znanosti... Devijacije demokratskih formi i duha prošlosti i sadašnjosti istovremeno moraju biti izložene britkoj, uravnoteženoj, pozitivnoj i prepoznatljivoj kritici. To postaje i naš conditio sine qua non.

Jedan od ponajboljih primjera, puteva za sljediti koji izvan uvriježenih institcionalnih formi, je put kojim kroči Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište (HNES). HNES se tijekom svog dvogodišnjeg iskustva profiliralo u jednu konsekventnu demokratsku instituciju, ambicioznih objektiva, koji je djelovao u vrlo skromnim uvjetima, ali je poduzeo ulogu svjetonazornog korektora u društvu, skrećući pažnju na devijacije u društvu, a isto tako o načinu javnog ponašanja odgovornih čelnika države i društva, kako bi hrvatska država i hrvatski građani, skupine etničkih sastavnica države u budućnosti nastavili živjeti u što harmoničnijoj i što demokratskijoj inspirirajućoj formi sustava države.

Svjedoci smo da su određene odluke i etičke osude HNES već donesene uz svu dužnu pažnju, stručnost i adekvatne analize u procesu donošenja odluka, premda će biti potrebito još puno rigoroznog rada, kako bi i sve te odluke mogle biti čim primjerenije prihvaćene u najširoj hrvatskoj i vanjskoj javnosti. Nažalost, nesmije se zanijekati da je rad HNES bio medijski opstruiran, ignoriran, karikiran, upravo zbog toga, jer je HNES dirnuo u osinje gnjezdo devijacionstičkog kruga hrvatskog prostora, a koji stavlja u ozbiljnu kušnju temeljne interese hrvatske države i hrvatskog naroda. To nije činjenica za ignoranciju, ili zanemarljiv detalj, kad se spoznaje da se određeni načini upravljanja, ponašanja, perpetuira već više od sedam desetljeća po istom mentalnom kalupu, koji pod svojim kontrolom drži sve javne, gospodarske i političke strukture, institucionalnu bankarsku i dakako medijsku gotovo potpunu kontrolu hrvatske države. HNES je do sada procesuirao dio tih izraženijih čelnika, epigona komunističke infrastrukture, koji su se profilirale vremenom, zadobijući izvršnu vlast, ali isključivo pod uvjetom da nastave raditi po špranci, koja je već davno trasirana od velikog meštra komunističke ideologije, Josipa Broza Tita.

 Danas, nalazimo da je potrebito reći, da upravo ovaj etički gremij i sudište HNES, treba izvesti pred lice pravde osobu, koji je bila izvorom svog tog desetljećima kumuliranog zla, o čemu svjedoče bezbroj utvrđenih zločina, koji su učinjeni nad hrvatskim narodom, tjekom njegove vladavine. Zločini se nastavljaju i poslje njega po istom konceptu, sve do današnjih dana, od njegovih predodređenih nastavljača, infiltriranih u svim porama hrvatskog društva, izvršne vlasti, gospodarstva, medijskom prostoru, kulturi i javnom životu. Ljubiti Domovinu je i danas riskantan čin u Hrvatskoj, kad njom upravlja totalno anacionalna Vlada, sastavljena najvećim djelom od deklariranih jugofila i gotovo u četrdesetak postotaka etničkih Srba.

Hrvatski puk je bio sučeljeni sa silnim i monstruoznim zločinima, kroz recentnu povijest Hrvatske, koji su učinjeni u ime jednog režima, u ime jedne strukture, u ime jedne ideologije, u ime jednog ideologa. Oni nose odrednicu koju nije teško odgonetnuti, a to je kumunizam i Josip Broz Tito (JBT). Poradi toga, mislim da ga danas trebamo nedvosmisleno osuditi, kao pogubnim sustavom vrijednosti društva i čelnikom tog sustava, koji je doveo do najvećih i trajnih štetnih posljedica, kako za veličinu fizičkog prostora hrvatske države, a isto tako za transfiguraciju mentalno-duhovnog, kulturnog i civičkog stanje države, hrvatskog naroda i hrvatskih građana. Ta opresivna ideologija je izazvala nesagledive posljedice za stanje duha našeg naroda, koje unotač distance od 25 godina poslje demokratskih promjena, ostatci tog sustava razmišljanja su još i te kako nazočni, vladaju i truju, i dan danas, hrvatsko svakodnevlje. Nadajmo se, ne još za dugo, jer su izgledne promjene pred nama, koje ne možemo nego pozdraviti i poželjeti, u nadi da će promjene strukture vlasti konačno omogućiti kompletan lustracijski ciklus. On je do sada bio spriječavan iz petnjih žila od Milanovićeva Vlada, koji je našao i svoju krajnju ilustraciju u tkz. “Lex Perković“.

Hrvatskom čovjeku, a i svakom istinskom demokratu, jednostavno nije jasno da svi zločini, maltretiranja, nehumanosti, koji su bili inspirirani najcrnijim ideološkim konceptima, nisu do sada na smion i djelotvoran način doživjeli faktičku lustraciju i jednu primjernu osudu. Lustracija je povijesna neophodnost, kako je to demokratska Europa i tražila svojom osudom totalitarnog kumunističkog režima. Ona evidentno mora zadobiti konceptualnu formu, kako se takova devijacionistička forma upravljanja jednostavno nebi mogla ponoviti i zatomiti u demokratskim obilježjima naše zbilje i naše budućnosti.

Nepojmljivo nam zvuče, još uvijek danas, unotač silno dugom vremenu, da nakon svih i okrutnih zločina, koji su prekrili hrvatski povjesni prostor, na više stotina tisuća hrvatskih nevinih žrtava; nakon svih Bleiburških kolona smrti, zbirnih jama, pećina, gdje su kamuflirani ostaci posljeratnih žrtava; nakon bezbroj političkih zatočenika najstrožih komunističkih kazimata, gdje krikovi i jecaji bola, tuge, još nisu unjemili u tragovima njihovih glasnica; da nakon okrnjivanje hrvatskog nacionalnog prostora, gubitak Bosne i Hercegovine, Srijema do Zemuna, sve do Boke Kotorske, Neuma…; da nakon rastjeranog stanovništva Hrvatske, po svim kontinentima, koje se broji u milijunima duša, što su zločini spram humanosti koji se postavljaju u red onih najznačajnijih zabilježenih u planetarnoj povijesti migracija europskog kontinenta; zbiljnost Hrvatske izvan Hrvatske; dok mi još uvijek nemamo primjerne osude tog jedinstvenog inspiratora zločina, kojem je ime i prezime, nadimak: Josip Broz Tito.

On je poslje drugog svjetskog rata svojim osmišljenim i ideološkim modelom pobio, pozatvarao, izgnao, proscribirao sve ono što je predstavljalo cvijet hrvatskog duhovnog i spiritualog uma i okružja. Tito je išao tako daleko u tome, pa je sustavno očistio također i knjižnice od svih udžbenika, knjiga, izdanja koja su govorila o samosvjesti hrvatskog naroda i njegovnim vjekovnim težnjama, da bude sam na svom, a ne da ga se uvodi u čudne sveze s narodima i državama, koje nisu odgovarale ni spiritualnim ni etničkim odrednicama susjednih država, njihovom kulturološkom kodu ponašanja i življenja. Milioni su knjiga na hrpama spaljeni poslje rata, neke su čak kontrolirane po brojevima izdanja, vodile su se ankete, gdje su svi pojedini primjerci završili. Pojedine zabranjene autore je bilo nemoguće naći ni u najvećim knjižnicama. Određeni hrvatski domoljubni pjesnici i književnici su izbrisani sa hrvatske kulturne scene, djela stavljena na index, pod cenzuru, što predstavlja kulturocid, kakav se nije provodio ni u teroru kulturne zbilje bivšeg Sovjetskog Saveza.

Hrvatski puk je trpio velike boli, poradi svih ovih faktičkih stanja misaonog života hrvatskog naroda, koji se našao zatomljenim takovom nakaradnom ideologijom, koja je željela pisati hrvatsku povijest na način kako se ona još i danas nastavlja pisati po apolegetama povijesti, komunističke ideologije i svijesti. Taj duh možemo naći i dan danas na katedri povjesti Filozofskog fakultet u Zagrebu i drugdje. Oni svjesno truju hrvatsku mladost, traversirajući povjesne procjepe i zbilje, zanemarujući faktološku istinitost izvornih dokumenata, falsificirajući, projecirajući laži o signifikaciji komunističke ideologije i posljednične uzročnosti, koje su se pojavili na državnom i povijesnom prostoru Hrvatske države. Ne prezaju pri tome mjenjati uloge žrtvu, od tlačitelja, idu tako daleko u igrama brojki, mjenjajući, izmišljajući brojke, izmišljajući stanja, kako bi ušli u ideološku šablonu, kojom bi dala potvrdu nakaradnih komunističkih interpretacija čitanja povijesne zbilje.

Ti kvazi-povijesničari tijekom minulih sedamdeset godina projeciraju se i reproduciraju se svjesno iz generacije u generaciju, emisijom povijesnih interpetacija, na način koji sprječava osvješćenost hrvatskog studenta i puka, kako bi mogao biti i meritorno osnažen u saznanjima i signifikaciji tih povijesnih traversija. Jer oni su postali negatori povijesti, negatori istine! Sve se to radi, u ime jednog monstruoznog zločina, jedne monstruozne ideologije i još uvijek, i danas, živi i financira se, perpetuira se, hrvatskim nacionalnim proračunom?

Poslje svega, pitam se, kako je moguće, kako se može desiti da jedan od deset najvećih zločinaca humane povijesti Josip Broz Tito, još uvijek nosi svojim imenom najznačajnije ulice i trgove gradova i sela Republike Hrvatske? Tko to želi zaštititi i konzervirati takovo stanje? To mogu samo najzadrtiji epigoni komunističkih diktatura, nakaradan svijet, koji prešućuje faktualnu realnost povijesti, u nikom slučaju demokratski inspiriran pojedinac, skupina, ili razumna politička stranka!

Upravo zbog toga i danas postoji evidentna potreba kako bi se na jedan precizan način ne samo osudili označja diktature, nego i posvjedočili s osobnim iskustvima, nekih od nas, o srži komunističkih zločina, represije i eksterminacije na stotine tisuća hrvatskih mučenika i građana Hrvatske, tražeći danas meritornu osudu, etičku osudu, u očekivanju da se osmisli i provede jedan takav proces koji će odgovoriti po svojoj signifikaciji veličini žrtava, koje i ljudi i vrijeme ignoriraju. To je postala nepresušna potreba, kako bi se dobila i meritorna kvalifikacija veličine tog strašnog zločina protiv humanosti, i hrvatskog naroda, koje je u ime komunističke dogme učinjen nad hrvatskim narodom, a koju je proveo Josip Broz Tito. On je ispirator ovih zločina protiv čovječnosti na ovim našim prostorima, ali i na prostorima drugih država, gdje su ti zločini učinjeni u ime ideologije i institucija države na čijem je čelu bio Josip Broz Tito. On sam je itekako svjestan svojih zločina jer i u Karađorđevu on hrvatskom partijskom vodstvu kaže: «Pročitao sam da klasni neprijatelj sad (u Hrvatskoj) popisuje one koji su bili egzekutori za vrijeme rata, tj. one koji nose izvjesnu krivicu za izvjesna strijeljanja».

Važnost HNES se ogleda danas u činjenici da se, kao slobodna i kvalificirana nezavisna etička grupa, pojavljuje kao moralna snaga proizašla iz slobodarskog duha hrvatskog naroda, kako bi usljed nedostatka volje legalnih strukturi vlasti RH, ispravila nepravdu i konačno stavila točka na i. Ovaj čin, nije bilo mogće ni pomisliti ili učiniti ranije, a kamoli to javno obijelodanit, specificirati, usljed prikrivenog i otvorenog terora komunističkog režima JBT i njegovih sljedbenika. Izuzetci su pri tome, dakako, oni časni Hrvati, koji su svojom osobnom hrabrošću s determinacijom, poistovjećujući se s hrvatskom časnom poviješću, znali reći i napisati javno nedosvismleno NE tom opresivnom režimu. Oni su to platili progonima, uzništvima i obilježavanjima, koji su promjenili njihove živote, njihovih obitelji, njihova okruženja, ili su pak bili prisiljeni napustiti svoje najdraže, pa i  Domovinu bez povratka, da bi održali golu egzistenciju.

Tragična je činjenica, da mi tek danas, nakon četvrt stoljeća faktualnog postojanja Hrvatske Države, taj čin nismo mogli učiniti i ranije, da ta inicijativa zadobije svoje pravo građanstva, a jedan notorni zločinac, dobije osudu za sva nedijela, koja je učinio spram hrvatskog naroda. To je naime uloga, koju bi jedna demokratski inspirirana država, trebala bez kalkulacija odmah napraviti, da je bilo demokratskog incizivnijeg ili potpunijeg demokratskog duha.

Nažalost, nije ga bilo, bez obzira što su neki naši najdraži prijatelji i supatnici koji su i sami bili žrtvama tog istog komunističkog režima, a kasnije iznjedrili državu i nalazili se na polugama državne hierarhije i moći, taj čin nisu ocijenili kao bitnim, poradi koje kakovih političkih oportuniteta. Ostaje danas pred nama, pred etičkim sudom, zadatak i obveza, spram kolektivnoj svijesti i pijeteta spram memorije za sve hrvatske žrtve, da se čim prije, dođe do kvalificirane osude zasnovane na neupitnim analizama fakata, sa svom, znanstvenom povijesno-političkom, faktološkom podlogom, o čemu već svjedoče brojne studije, knjige i zapisi različitih vrsta o stanju kako žrtava, a isto tako i njegovih počinitelja, koja omogućuje da osudimo za taj čin i proglasimo moralnu osudu komunističkog režima, a isto tako njegovog najvažnijeg inspiratora u imenu Josipa Broza Titu. Jer zločine, njihovo skrivanje i njihove inspiratore se moralno ne smije i ne može pokrivati, štititi i davati im opskurna opravdanja pod bilo kakvim predtekstom, bez obzira na eventualne političke i ine posljedice, ili pak konsekvence kojekakvih strateških intencije pomirbe.

Mi jesmo za pomirbu, kondicionalni kršćanski oprost, ali na perfektno čistim osnovama. Istovremeno Titovi sljedbenici nastavljaju na isti način, što i zorno učimo iz post-Titova perioda. Oni duh komunističke ideologije svojski nastavljaju, osigurali su ga gospodarstveno financijskim pretvorbama i pozicioniranjem u gospodarsko-političkoj i medijsko kontroli hrvatske gospodarske i društvene zbilje, u efektivnoj nazočnošću. Sa njima ne može biti pomirbe! Osobno, meni je to bilo bitno i na taj čine sam gledao s najvećom ozbiljnošću čak i prije prvih demokratskih izbora. Krajem prosinca 1989, pet mjeseci prije prvog izbornog kruga, prvih slobodnih izbora, sam i objelodanio i supotpisao tekst o neophodnosti lustracije u tadašnjem dnevniku Vjesnik. Taj tekst je čekao više od 3 mjeseca u redakciji Vjesnika, prije njegove objave u Nedjeljnom Vjesniku 18. ožujka 1990. Moj pogled na taj problem se nije bitnije mjenjao. Danas, kao i prije 25 godina, mislim da je nužnost za moralno ozračje Hrvatske učiniti nekoliko koraka da se političko ozračje Hrvatske učine snošljivijim i čišćim, činima konsekventne lustracije:

Prvo, ideja polazi od toga da treba apsolutno objaviti imena svih oni koji su surađivali sa Udbom, KOS-om i drugim anti-hrvatskim službama, ali da treba napraviti distinkciju na one koji su svoju suradnju vršili po prisili, od onih koji su to vršili po svojoj dobroj volji, ali čija djelatnost nije prouzročila gubitak ljudskih života;

Drugo, i jednima i drugima treba dati javni oprost, ali činjenice treba obznaniti poradi hrvatske javnosti, poradi mentalnog zdravlja nacije, u "Bijeloj knjizi", koju bi trebali sastaviti istaknuti, nepristrani, izvanstranački hrvatski povijesničari i stručnjaci, na osnovu preciznih arhivskih činjenica i provjerenih iskaza žrtava i obitelji udbaških šikaniranja, pritvaranja i zatvora, izbjegavajući pri tome bilo kakove ambiguitete;

Treće, utvrditi preciznu listu svih oni koji su svojom suradnjom sa Udbom i KOS-om prouzročili smrtna stradanja ili dugoročne robije, one koji su bili instigatori udbaškog i policijskog nasilja. Listu ove kategorije treba objaviti u posebnoj knjizi u rezimiranim opisnim činjenicama, ali i na Web-u kako bi najšira javnost to mogla imati na uvidu;

Četvrto. Sve one koji ulaze u prethodnom stavku, koji su ukaljali svoje ruke krvlju hrvatskih mučenika, treba procesuirati i izvesti pred sud pravde, osuditi, bez mogućnosti zastare njihova zločina!

Istina, povijesne činjenice, koliko god bile strašne, porazne i sramotne za njihove sudionike u zamjenu za javni oprost, pravnu aboliciju i građansku sigurnost je minimum što bi jedna stvarno demokratska država trebala napraviti. Saznanja javnosti kažu, da te volje nije bilo iz oportunističkih razloga, strah od bumeranga, jer bi se veliki broj političkog etablishmenta našao pod lupom upitnosti.

Takovo stanje sa druge strane i odugovlačenje rješavanja tog problema, činilo je nazočnijim tu pojavu kao latentni problem u svim političkim i inim javnim razmišljanjima. Nepotrebno je isticati vidljivu nadu pučanstva da sazna sve detalje mentalno-moralnog stanja nacije, konačno volje za kršćanskim oprostom, punom pomirbom, ali na tragovima pune istine, osvjetljene istine. Sve drugo su permanentne frustracije naroda, koji gubi vjeru u generacije svojih političkih čelnika, koji gube nadu i vjeru u istinu, koja teško stiže, iako je ona 1990. godine izgledala na dohvatu ruke, mogućom, neizbježnom, po uzoru na sve zemlje istočne Evrope koje su to promptno napravile. To ostavlja svu pogubnu i latentnu mogućnost manipulacijama, koje su uzeli maha svih ovih 25 godina, koje su imale i imati će svoje negativne reperkusije na društvenu klimu, sve do onog momenta kad se takav dokument ne osmisli i objavi.

Dakle, ja se ovdje pojavljujem u višestrukoj ulozi, i svjedoka i žrtve, ali i kao član predsjedništva HNES. Mogao bi govoriti o patnjama koje sam i sam proživio, jer sam bio najmlađi član grupe desetorice hrvatskih intelektualaca, koja je zatvorena pod optužbom kontrarevolucionarne aktivnosti 11. siječnja 1972. godine u zajednici sa Markom Veselicom, Franjom Tuđmanom, Šimom Đodanom, Vladom Gotovcom, Hrvojem Šošićem, Jozom Ivičevićem -Bakulićem, Zvonimirom Komaricom, Antom Bačićem i Vlatkom Pavletićem.

Mogao bih govoriti ovdje i o mom ocu, Josipu Gliboti kojeg su komunisti opljačkali 1945., potom poslali u zatvor na dvije godine 1948., pod optužbom, da je vikao u procesiji na Veliki Četvrtak «Krista protiv kumunista», ostavljajući nezbrinutu obitelj sa osmero malodobne djece. Mogao bih govoriti i o mom bratu Ivanu Gliboti, koji je tri puta zatvaran po komunističkom represivnom režimu, kojeg su 1972 u Zagrebu srpski specijalci prebili do te mjere, da je postao mentalni i tjelesni invalid, i živio u tom stanju sve do minule godine kada je priminuo. Mogao bih vam govoriti o zločinima u mom rodnom Slivnu u podbiokovlju gdje su otac prethodnog Predsjednika RH Ive Josipovića, Ante Josipović i njegov partizanski Biokovski odred ubili u 6. i 7. kolovoza 1942. sedmero nedužnih, nemoćnih ljudi i dvoje djece. Među njima i moju rođakinju Ivu (r.Škoro) Glibota, koja je bila silovana i potom umrla prostrljenih grudi, koje je imala četveromjesečno dojenče, koje je neposredno poslje toga i umrlo, jer mu je nedostajalo majčinog mljeka, koje su kumunistički zločinci presahnuli prostrjeljujući njenu dojku na slami jedne štale, nakon što su je silovali, ostavljajući iza sebe još četvero druge nejake djece, siročadi. Svi su bili nedužni, nisu pripadali ni jednoj vojnoj formaciji, starci, djeca, fertilne žene. Eto, to je njihov moralni kod, pod kojim su osvojili vlast 1945. godine i na tom moralnom kodu su držali vlast do naših dana.

Ivo Josipović, Predsjednik RH je dvoje učesnike tog gnusnog zločina u Slivnu okitio najvišim državnim odličjima u lipnju 2014. godine. I taj gospodin još uvijek ima obraza da traži izborni mandat kod hrvatskih birača na sljedećim parlemantarnim izborima? Ivo Josipovć po meni zaslužuje nogu u stražnjicu, po drugi puta, ne mandat biračkog tijela!

Mogao bih govoriti o mom prijatelju Marku Veselici, hrvatskoj moralnoj i intelektualnoj veritikali, hrvatskom autentičnom mučeniku i njegovih 14. godina zatočeništva u Titovim komunističkim kazematima, s kojim sam skupa od 1967. do 1972. osvješćivali hrvatske sveučilištarce i otvarali oči hrvatskom napaćenom narodu. Potom kroz Hrvatski Gospodarski Glasnik (HGG) i aktivnosti diljem Hrvatske, o našoj vjeri u budućnost samostalne Hrvatske, ukazujući na pogubnu izrabljivačku i štetočinsku politiku srpske izrabljivačke čaršije, koja je bjesomučno eksploatira hrvatsko gospodarstvo i narod…..

Mogao bih tako nastaviti svjedočiti do kraja mog života, o bezbroj hrvatskih sudbina, jer gotovo nije bilo prave hrvatske obitelji, koja nije bila izložena komunističkom teroru, prisile, progona, sumnje i patnje... Ozbiljni povijesnici kažu da je manje-više svaka druga ili čak i više hrvatska obitelj prolazila u poraću drugog svjetskog rata te tužne, puteševstije, zabrinjavajuće i bolne momente progona kao posljedice jedne oprimirajuće zločinačke ideologije i prakse.

Titovi zločini nad hrvatskim narodom u svoj njegovoj brutalnosti nas dovodi u poziciju da sa moralnih stajališta prizivljemo potrebama memoriranja, tog tužnog vremena, da se to na adekvatan način, konačno i u cijelosti objasni, prikaže i utvrdi u Domovini i u svijetu, da se to više ne ponovi. Na isti način, pokazati, osuditi, inzistirati na onome što je nacistička ideologija htjela i činila u jednoj isto tako similarnoj nakani. U tome duhu znak jednakosti između komunizma i fašizma, može se smatrati sasvim razumnom hipotezom, jer se oba pozivaju na totalitarni koncept razmišljanja, pače komunizam je prouzročio višestruko više žrtava od fašističkih i nacističkih hordi.

J.B.Tito možda nije upotrebljavao plinske komore, ali je drljačama kosio polu-ukopana ljudska tjela, koristio iskorjenjujuće radne logore, masakrirajući svoje ideološke protivnike kroz prisilni rad, izgladnjelost, hladnoću, torture, inovirajući svu penopliju mučeničkih pomagala, alata u kazimatima, infernalnim kolonama hrvatskih zarobljenika na križnom putu, pješačkim kolonama u bestijalnim uvjetima, prouzročujući isti finalni rezultat, koji nosi u sebi politički pečat jedne bestijalne nacističke ideologije. 

Nasljednici te iste ideologije su se mogle naći svoj produžetak u srpsko-četničkim postrojbama u srpskim logorima u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj tjekom Domovinskog rata, kojima su ta ideologija i mučničke metode bila od velike bliskosti. Konačno, u riječniku komunista postoje ista semantička forma, similarnost, isti riječnik od onog uništiti, exterminirati jednu klasu naroda ili, pak čitav jedan narod, kao što i nacizam traži u svojoj govornom izričaju i faktima uništiti i exterminirati jednu rasu. Dnevna represija protivnika, stvarnog ili izmišljenog komunističkog sustava, je na psihološkom i materijalnom planu, bila puno teža i kompleksnija, jer je vremenska patnja, torture, zadržavanje protivnike u sadističkim iscrpljujućim duljinama i vremenu, produljivala ljudsku patnju, dok su nacisti svoje protivnike najčešće vodili direktno u plinske komore, sa istim finalnim rezultatom!

Poradi toga, i kao svijedok, i kao žrtva beskrupuloznog komunističkog sustava, danas trebamo tražiti da se osude zlodjela Josipa Broza Tita i komunističkog totalitarnog sustava, da se taj čin ozakoni zakonima Republike Hrvatske, da se zločincima brišu sva javna označja i obilježja na prostoru RH, da se osude svi zločini koji su učinjeni po komunističkom sustavu vrijednosti nad hrvatskim narodom, provodeći brzu i sustavnu lustracijsku proceduru, kako bi hrvatski narod konačno mogao bez trunka sumnji i u čistoći duha, mirno nastaviti svoj plodan razvoj, bez ove zločinačke ideologije i njene epigonske transmisije.

 

 Ante Glibota

Share
0