Od početka ruskog napada na Ukrajinu, različiti stručnjaci redovito su najavljivali da će se rat uskoro završiti, samo se nisu slagali u tome tko će pobijediti. Iako sam predvidio ruski napad na Ukrajinu davno prije nego što je pokrenut, nemam pojma kad će završiti ni tko će pobijediti.

 

Ali znam da postoji nekoliko opcija i da ostatak Europe, uključujući Hrvatsku, zasad nije ugrožen, bez obzira što lovci u mutnom šire paniku i, što namjerno što nesvjesno, navraćaju vodu na mlin Moskve.

Jedna od njih je da će rat još dugo trajati, s time da će biti u prednosti malo jedni, malo drugi.

Druga je opcija nekakav truli mirovni sporazum, koji bi samo odgodio sukob i preusmjerio napetosti.

Treća je opcija potpuni poraz Ukrajine. To nije vjerojatno, ali ni u tom slučaju rat se ne bi odmah proširio na cijelu Europu. Opasnost takve opcije je u tome što bi Rusija, u skladu sa svojom doktrinom, čekala priliku da dalje destabilizira i ugrozi zapad.

Četvrta je mogućnost da Rusija izgubi rat. Pitanje je i koliko je to vjerojatno, ali izgledi za to donekle su porasli najnovijim ukrajinskim napadima na ruski energetski sektor. Ruska proizvodnja nafte pala je za četvrtinu, Rusija je izgubila cijeli godišnji proračun, u mnogim područjima ograničena je ili čak obustavljena prodaja benzina, a zemlja koja je jedna od najvećih proizvođača goriva sada ga mora uvoziti.

Ti podatci nisu toliko dramatični za rusko gospodarstvo koliko za rusku sposobnost ratovanja.

Hoće li to dovesti do kraja rata? Ne znam. A ne vjerujem ni čarobnjacima koji tvrde da znaju.

No, što ako do toga dođe?

Poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski upozorava da Rusija, iako ranjena, ima mogućnosti provoditi "maskirovke", operacije s ciljem zavaravanja protivnika. Ona to odavno čini, vidljivo je to i u Hrvatskoj gdje se već godinama uspješno provodi kampanja širenja protuzapadnog raspoloženja, nepovjerenja u zapadne strukture i u vlastitu državu i istodobnog jačanja simpatija za Rusiju, pa onda prema potrebi čak i za Iran, jedan od najkrvoločnijih režima suvremenog doba. Hrvatska je osobnim i poslovnim vezama široko premrežena ruskim utjecajem. O tome se ne govori, iako se dobro zna gdje je sve smješten ruski kapital i tko ima otvorene linije prema Moskvi, radije se kritizira zapad.

Sikorski posjeća da mogući kraj rata ne ovisi o Putinu, nego o onima oko njega, koji su ključni za raspoloženje u državi i koji drže važne poluge moći. Tako je to u diktaturama, sudbonosne odluke nikad ne donosi diktator.

Koliko god poraz Rusije izgledao nevjerojatan, valja postaviti pitanje koje bi bile njegove posljedice. Ruski politički sustav, za razliku od zapada, ne počiva na institucijama i parlamentarnoj proceduri, nego na širokoj oligarhijskoj mreži. Ruski nacionalni identitet nije identičan s državom. U slučaju raspada oligarhijskog sustava moći, raspada se i država, nestanak sile koja ju drži na okupu izazvao bi kaos. Što bi to značilo za geopolitičke odnose u svijetu, možemo samo pretpostaviti.

Hrvatska je stabilna zapadna demokracija. Ona može opstati i očuvati hrvatski nacionalni identitrt jedino u okrilju zapadnog svijeta, s njegovim složenim, nesavršenim institucionalnim sustavom. Kad bi prestala biti dio njega, Hrvatska bi nestala.

Parafrazirajući svojedobnu Tuđmanovu izjavu da mnogi Hrvati ne vole Hrvatsku, razumljivo je što se i danas tako agresivno širi nepovjerenje u institucije Hrvatske države i, sukladno tome, institucije zapadnog svijeta.

Protivnici Europske unije šire zabludu da je Bruxelles nekakav ured u kojemu netko moćan izdaje naredbe koje svi moraju slušati. Činjenica je, da uz sve nedostatke Europske unije, hrvatski narod nikad u svojoj povijesti nije ni iz daleka imao tako veliku mogućnost utjecati na prilike u svijetu, uključujući naravno i vlastitu sudbinu, kao što je ima u Europskoj uniji.

Hrvatski mudraci opisuju NATO kao nekakvo staljinističko zapovjedništvo koje naređuje vojskama kad će krenuti u nekakav okršaj. NATO to nije. NATO je vrlo složena struktura, politički i vojno umrežena, s vrlo snažnim mehanizmima demokratske legitimacije i koordinacije nacionalnih komponenti na brojnim razinama. NATO je isključivo obrambeni mehanizam.

Kad netko kaže da će Hrvatska djeca u NATO-u ginuti zbog nečijih tuđih interesa, ili ne zna što govori ili je u izravnom dosluhu s Moskvom ili Beogradom.

Neprijateljstvo koje se u Hrvatskoj širi prema institucijama hrvatske države, u međuvremenu ozbiljno nagriza nacionalne interese, potkopava učinkovitost države i sprječava svaku ozbiljnu kritiku političkih aktera. Nevjerojatno je kako se uporno širi i vrti mantra koja sadrži uvijek iste, otrcane, nesuvisle fraze na račun političkih aktera, kao da u Hrvatskoj nema nikoga sa završena četiri razreda osnovne škole.

Ne možete uopće izreći neku ozbiljnu, promišljenu kritiku na račun Plenkovića, vlade, Sabora, nekog ravnatelja bolnice ili šefa vatrogasne zajednice, bilo koga tko u Hrvatskoj donosi bilo kakvu odluku, a da se sve to ne završi zaključkom da ova država ništa ne valja.

A valja Rusija, valja Iran.

Ne možete započeti ozbiljan razgovor o nedostatcima u hrvatskom političkom sustavu, jer će se odmah stvoriti zaključak da smo gori od Somalije.

Oni koji sustavno potiču takav izričaj, sugeriraju da je hrvatski politički sustav sličniji ruskom nego, primjerice, austrijskom ili nizozemskom. Oni ne mogu shvatiti tu razliku, jer da razumiju zapadne norme, znali bi da su one na snazi i u Hrvatskoj. Sukladno ruskom modelu politike, s kojim Hrvatska institucionalno nema ništa zajedničkog, smatraju da su moralni profili političkih aktera ključni za funkcioniranje političkog sustava. Ne shvaćaju da politička logika zapada uzima u obzir nepouzdanost pojedinca i stoga se oslanja u prvom redu na proceduralna pravila i stabilnost institucija. Te su norme okosnica političkog sustava, one sadrže procedure koje onemogućuju sirovo prelamanje odluka preko koljena ili podilaženje izmanipuliranim masama. Do njih još uvijek drži dovoljan broj građana.

Sad, neovisno o tome tko voli hrvatsku državu a tko je ne podnosi, u Hrvatskoj je očito još uvijek duboko ukorijenjeno revolucionarno raspoloženje, prijezir prema državi, čak i među onima koji jedva čekaju priliku da mašu hrvatskom zastavom. Ne žele shvatiti da ne postoji idealna država, za njih ako nije idealna duboko je amoralna.

Mnogi Hrvati naprosto državu a priori smatraju naprijateljem, nemaju razumijevanja za to da se blagostanje i mir ne omogućuju jednostavnom odlukom ili nekim plebiscitom, nego se ostvaruju dugoročnim procesima, strategijama, pridobivanjem saveznika, procesima za čije razumijevanje je potrebno nekad nešto i pročitati.

Površnost ubija demokraciju, a time dugoročno i uspješnu državu.

A jedno je sigurno. Rusi, njihovi prijatelji i njihove metode neće donijeti spas Hrvatskoj, ma koliko se danas trudili u to uvjeriti neupućene hrvatske građane.

>>

Postoje političke ideje i koncepti koji su stoljećima dozrijevali u zapadnoj cililizaciji, postoje odgovarajuće metode, pravila ponašanja, uključujući i temeljnu pristojnost. Sve to još uvijek odlikuje hrvatski narod unatoč istočnjačkim utjecajima i čini ga uvaženim pripadnikom zapadne zajednice naroda. Zajednice koja nije savršena, ali je uspješna u onoj mjeri u kojoj ljudsko društvo može biti uspješno.

Za vrijeme Jugoslavije, službena politika uvjeravala je Hrvate da je zapad truo i iskvaren. Hrvati joj nisu vjerovali. Znali su da je zapad, kakav god bio, civilizacijski zavičaj Hrvata i da jedino u njegovu okrilju, po njegovim mjerilima, mogu ostvariti svoju slobodu, svoju državu.

Danas su mnogi Hrvati preuzeli ulogu onih koji tvrde da zapad ništa ne valja i da nam je jedini spas u Moskvi. Pokušava se nagovoriti Hrvate da se prvi put u svojoj povijesti okrenu prema istoku.

Jasno je zašto takav prijezir prema hrvatskoj državi, njezinim institucijama i zapadnim savezništvima pokazuje Milanović, on je jugoslaven s dna kace, ali mi nije jasno zašto to isto čini, zašto uporno pokušava Hrvatsku izručiti Rusima hrvatski branitelj Bulj.

 

Ivo Lovrić / Facebook

 

Share
0