Možete li zamisliti da u nekoj zemlji, da ne kažem državi, njen sud koji ima status “vrhovnog” ne donosi konačni pravorijek jer svaku njegovu presudu bilo u građanskoj, bilo u kaznenoj ili upravnoj stvari neki drugi (fantomski) sud može ukinuti, vratiti na ponovno suđenje ili izmijeniti, kao na primjer u Hrvatskoj – tzv. Ustavni sud RH koji u skladu s Ustavom poništava vrhovnost Vrhovnog suda i u najmanjoj bezvrijednoj stvari, ali i u vrlo važnim predmetima koji preokreću sudbinu naroda jer su od njegove strateške važnosti. (slučaja Sanader i INA).

Godine 1916. dogodio se prvi put, u cjelokupnoj povijesti u odnosima hrvatskog i srpskog naroda, masovni pokolj hrvatskih domobrana (ratnih zarobljenika u Rusiji) od strane Srba i ruskih Kozaka u Odesi. 

Tzv. Republika Srpska, kao međunarodno utvrđeno, genocidna tvorevina ponaša se iracionalno. Kao da nije svjesna svog geostrateškog položaja. – Što se bude više vezala za Srbiju, sve će biti nesigurnija, a povezivanjem s Rusijom postaje, da tako kažem i moguća legitimna meta NATO struktura. Njenih preko tisuću kilometara granice, a vrlo uska po širini teritorija – za svakog stratega već na prvi pogled ostavlja dojam neobranjivosti. No, ne vjerujem da će je ikada itko dirati, osim ako sama ne izazove sukob.

Politički položaj budućeg hrvatskog premijera gospodina Andreja Plenkovića, asocira me na antičkog svećenika Laokonta sa sinovima koji se bori s dvije velike zmije koje su izašle iz mora i pokušavaju ga zadaviti, njega i njegova dva sina.

Što god da se u Hrvatskoj dogodi nikada ne smijete misliti da je to sigurno, da je to dobro ili nevaljalo, nažalost za svaku stvar treba da nam presudi vremenski sudac pravde. Hrvatski političari su poput razdragane i zaigrale djece, za koje se nikad ne zna hoće li se početi smijati ili plakati.

Dana 11. rujna 2016.g u Hrvatskoj se prvi put održavaju izvanredni parlamentarni izbori. Pred tim izborima, gotovo bi se moglo reći da se osjeća u zraku neka strepnja.