Opet su naši hrvatski biskupi osjetili potrebu da nam nešto kažu prije nego izaberemo, po sedmi put, zastupnike u Hrvatski (državni) sabor ( 4. prosinca 2011.) i prije nego se na referendumu izjasnimo jesmo li ili nismo za ulazak u Euniju. Oni smatraju da to dvoje „ipak… treba gledati u međusobnoj povezanosti“. Poruka 20 hrvatskih biskupa (zašto nema jednog, 21., na fotografiji uz Poruku?) izvijećana je u Varaždinu 18. listopada 2011. godine na sjednici Hrvatske biskupske konferencije. Ukratko rečeno, biskupi nas upozoravaju da biramo one zastupnike u Sabor koji imaju kršćanski odnos prema životu, obitelji, odgoju i obrazovanju, te prema kulturi rada. A što se tiče Europe, biskupi nam u Poruci „skreću pozornost… da smo u godinama borbe za opstojnost Hrvatske… gorljivo bili usmjereni prema zajednici europskih naroda“  i upućuju na njihovo Pismo od 19. ožujka 2010. na tu temu.  Još nam biskupi u Poruci napominju da mi katolici možemo još više saznati koga izabrati u Sabor ako pročitamo Doktrinarnu notu, koju je potpisao sadašnji papa Benedikt XVI. a odobrio i naredio objavljivanje (24. 11. 2002.) papa Ivan Pavao II.

Pročitavši pozorno i Papinu Notu, kao i Pismo i Poruku naših biskupa, nisam mogao a da se ne osvrnem na ovakav način biskupskih komuniciranja s nama vjernicima. Papinoj Noti svaka čast. Preporučio bih je svakom kršćaninu bez obzira bavio se ili ne bavio politikom. U Noti jasno piše što katolički političar smije a što ne smije. Ali Poruka, Pismo i općenito zajednička priopćenja naših biskupa, od umirovljenja i smrti dragog nam kardinala Kuharića, nisu ni nalik Papinoj Noti. Zajednička, a ne i neka pojedinačna, priopćenja naših biskupa najčešće su zakukuljena i zamumuljena, prepuna jasnih nejasnoća. Jedan moj prijatelj svećenik je rekao da su mnoga njihova priopćenja (pisma, poruke, poslanice…) „bezličan govor narodu koji je stoljećima imao ljudsko i kršćansko lice“. A ja sam dodao da neka njihova priopćenja, nažalost, sliče rezolucijama o društveno ekonomskom razvoju bivše, nikad više, države; ista su kao propovijedi kardinala Bozanića. Prava čovjeka, prava vjernika, prava obitelji, prava naroda, prava države ne štite se frazama.

Predizborna Poruka naših biskupa se je utopila u apstraktnost, u utopiju, u svoj svojoj konkretnosti. Bit će da su kardinalu Bozaniću pomagali sastaviti ovaj uškopljeni predizborni tekst ona trojica hrvatskih biskupa koja su zajedno s njim odigrala nečasnu ulogu u slučaju Dajla. Siguran sam da za ovakvu vrst Poruke nisu bili biskupi vrste Bogovića, Ivasa, Košića… Mnoga zajednička, a i neka pojedinačna biskupska prigodna priopćenja, sliče na  govor grčke proročice Pitije, na pitijski govor (odgovor); riječ je o dvosmislenoj i neodređenoj rečenici u kojoj jedan zarez odlučuje o nečijem životu ili smrti. Da je naš spasitelj Isus govorio rječnikom nekih naših biskupa, kršćanstvo ne bi nigdje ni niklo a kamo li raslo.

Hrvati su od pokrštenja imali svećenstvo, biskupe, koji su više poštivali crkvenu hijerarhiju nego ljudska i kršćanska prava svog naroda, ali su imali i hrvatskog biskupa, episcopus Croatorum, biskupa svoje Države, neku vrst autokefalnog biskupa, sve do 1330. godine. Također su imali i svoje svećenstvo, popove glagoljaše, čija je uloga za općenarodni interes neprocjenjiva. Popovi glagoljaši su sačuvali hrvatski govor za vrijeme mise, molitve, prastaro naše pismo glagoljicu i vjeru u trojedinoga Boga. Bili su u dnu duše uvjereni da ne moraju moliti na latinskom da bi ih Bog čuo puno prije nego je to zaključio Drugi vatikanski sabor.

A neki hrvatski svećenici i biskupi bili su nam čak i vojskovođe (Ibrišimović, Mesić, Berislavić…) kada je to bilo potrebno za spas svoga naroda. Da nije bilo takvih, vjerojatno danas na ovim područjima ne bi bilo ni Hrvata katolika. Kako je onda moguće da danas neki biskupi brane svećenicima baviti se politikom a vjernicima održavati stranačke skupove u prostorijama uz crkve, koje su ti vjernici napravili.

Zapravo, moglo bi se ukratko reći da smo, od kad smo postali kršćani, uvijek imali i nacionalno i internacionalno svećenstvo; nacionalno je  bilo brojnije a internacionalno utjecajnije, kao i danas. Jedan naš bjelohrvatski internacionalac, neopravdano prešućen, izgubio je glavu u 10. stoljeću dok je propovijedao vjeru u Krista i zagovarao evropsko zajedništvo. On se smatra idejnim začetnikom zajednice evropskih naroda i država. Riječ je o svetom Vojtjehu (Adalbertu) Slavnikoviću. Zanimljivo je da ga danas više slave i veličaju oni koji su ga ubili, Česi, nego oni čiji je etnički i krvni srodnik, Hrvati i Slovaci.

Zbog svega navedenog i nenavedenog, a znanog, o Europi nekad i sad, ne mogu se načuditi ni papama, ni biskupima koji nas nagovaraju da  uđemo u Euniju. Samo je budala protiv zajedništva - društvene, ekonomske i političke suradnje europskih naroda, ali je nerazuman onaj koji je za ovakvo jedinstvo država kakvo Eunija želi i nama Hrvatima nametnuti. Bog je stvorio zajedništvo a ne jedinstvo različitosti. Osim toga, Europa je Hrvatima bila i ostala okupator od Franaka, preko Ugara, Mlečana i Habsburgovaca. Zar su oni bili puno bolji prema nama od Turaka? Nažalost, i svjetovnopapinska politika bila je često prema Hrvatskoj osvajačka. Koja je razlika između odnosa pape prema biskupu Grguru ninskom, nekad, i prema biskupu Milovanu istarskom, danas?  Pravda je veća od prava jer je od Boga a pravo od ljudi. Katolički univerzalizam je idealno tlo za globalizam. Otud su na zajedničkom zadatku biskupi i bilderberzi; razlika je što prvi misle da  Evropom trebaju vladati bogobojazni ljudi a drugi su već puno učinili da Evropom zagospodare arhitekti, šestari, sotonisti.

Na temelju svega rečenog molim naše svećenike, redovnike i biskupe da, kao kroz povijest, sve učine da se narod spasi i od  globalističkog zla, a mi hrvatski političari, po zagovoru svetog Tome Mora – našeg zaštitnika, molimo Boga da nam pomogne u zaštiti okvira za trajanje, države i domovine Hrvatske. Sveti Benedikte, zaštitniče Europe, isprosi od Boga da naš hrvatski kler, kao i političari, mogu razlikovati svjetovno od duhovnog i djelovati u okviru socijalnog nauka Katoličke crkve. Amen.

Marko Matić