Hrvatska je bila bogata zemlja, no mnoga njena bogatstva koja su vlasništvo svih stanovnika, oni koji su donosili odluke, neovlašteno su u bescjenje prodali ili poklonili strancima. Sjetimo se samo u čijim je rukama velik dio INA-e i njena rudna blaga, kome je poklonjen velik dio plina u Jadranu, kome su „prodane“ banke, kome najbolji hoteli itd. Štete takvih poteza mjere se milijardama američkih dolara.

Stoga Hrvatska više nije bogata zemlja, a njeni stanovnici su osiromašeni. Posljedice poklanjanja energetskih objekata i rudnih blaga, te neracionalnog rada energetskih sustava su prekomjerno visoke cijene energenata u odnosu na kupovnu moć sve siromašnijih stanovnika Hrvatske. Uz to u sprezi s onima koji su rasprodali Hrvatsku, stranci nam stalno podižu cijene energenata ne vodeći brigu o tome da to izaziva poskupljenje svih ostalih roba i usluga i o tome mogu li to sve siromašniji stanovnici platiti.

>>Osvrt Dr. Branimira Molaka: TKO I ZAŠTO JE U BESCJENJE PRODAO INA-u?

Hrvatska nema strategije razvitka, kako za energetiku tako niti za cjelokupan umreženi razvitak Hrvatske. Nema niti jasne ciljeve, a i upitno je koliko je u stanju spoznati stanje u toj važnoj djelatnosti. Ako joj je cilj uzeti od siromašnih, a davati bogatima, onda taj posao jako dobro radi. Učestalo poskupljivanje naftnih derivata je, budući da poskupljenjem energenata poskupljuje i sve ostalo (kruh, mlijeko...) izravan udar na najsiromašnije.

Domaća proizvodnja svih energenata u Hrvatskoj nije dovoljna niti za polovinu potreba za energijom, a ostatak se uvozi. Stoga ne može biti niti govora o energetskoj neovisnosti Hrvatske o čemu neupućeni samo sanjaju, a niti će je ikada biti. U budućnosti će se morati iz uvoza namirivati čak oko 3/4 potreba za energijom. Čime će to moći Hrvatska platiti uz ovakav trend zbivanja u gospodarstvu i društvu? To bi uskoro mogao biti problem koji će potpuno srušiti gospodarstvo, ako se hitno ne učine određene promijene. U ovom tekstu riječ je o primarnim energentima plinu i nafti koji su dominantni energenti u Hrvatskoj. Hidroenergija je također važan energent, a o ostalim obnovljivim izvorima, napose za proizvodnju električne energije ne vrijedi trošiti riječi.

>>ANALIZA DR. BRANIMIRA MOLAKA: Plinski harač

Sve je veći broj onih koji rade bez plaće kao i nezaposlenih. Što je to drugo nego udar na najsiromašnije? Visoke kamate na kredite visoko profitnih banaka također je udar na najsiromašnije. Tek kada će država puniti proračun uzimanjem novca od onih koji ostvaruju visoki profit i velika primanja moći će se govoriti da brine o svojim stanovnicima, Sada brine samo o interesu kolonizatora tj. onih koji su se uz domaće nove bogataše domogli na razne načine svega što je bilo vlasništvo svih stanovnika. To se mora promijeniti prije nego što sve veće siromaštvo natjera ljude na ulicu - po ono što im je oteto.

Proizvodnja i potrošnja energenata

Već godinama u Hrvatskoj nema suvislog pristupa proizvodnji i korištenju energije. Danas se stanje u najkraćim crtama može ilustrirati slijedećim: Političari i drugi neupućeni često govore o postizanju energetske neovisnosti Hrvatske. Međutim nje nema. Domaća proizvodnja (197 PJ) energenata u Hrvatskoj zadovoljavala je 2008. tek 47,7 % potreba (413 PJ) za energijom. Udjeli u proizvodnji i potrošnji pojedinih energenata u Hrvatskoj u 2008. godini prikazani su  na slici:

Oko 48 % posto domaće proizvodnje energenata (primarne) u Hrvatskoj 2008. čini proizvodnja plina. Oko 25 % je hidroenergija, a ostalo je proizvodnja nafte 18 %, ogrjevnog drveta i drugog. U potrošnji energenata dominantna su tekuća goriva 44 %, zatim plin 27 %, te hidroenergija 12 %.

Zacijelo mnogi ne znaju da obitelji u Hrvatskoj kupuju naš plin (energent koji čini najveći dio  proizvodnje energenata u Hrvatskoj – oko 50 %) od Mađara (i ostalih u lancu prodaje) čak po 11-12  puta višoj cijeni nego je trošak njegova proizvođenja iz Jadrana i još im nije dovoljno pa ga još žele poskupjeti. Oko 35-40 % ukupnih pridobivih zaliha plina iz našeg dijela Jadrana ustupljeno je Talijanima. Sigurno ne znaju da proizvodnja plina na području Hrvatske (2002. do 2008.) zadovoljavala 73-95 % potrošnje plina u Hrvatskoj, ali se zbog „mudrih“ osoba i ugovora i do 33 % proizvedenog plina izveze u Italiju u bescjenje (trošak Talijana praktički je cijena proizvođenja), pa se stoga izvezeno moralo nadoknaditi uvozom plina iz Ruske Federacije po cijeni 6-8 puta višoj nego je ona po kojoj ga dobivaju Talijani, a sada su slično dogovorili uvoz iz Italije (Italija proizvodi samo oko 10 % plina za svoje potrebe, a ostalo uvozi – najviše iz Rusije i Alžira).

Također, vjerojatno mnogi ne znaju da bi domaća proizvodnja plina (i bez uvoza) još neko vrijeme bila dovoljna za zadovoljavanje svih potreba za plinom u Hrvatskoj da HEP i Petrokemija racionalnije posluje. I HEP i Petrokemija dobivaju plin po osjetno nižim cijenama od kućanstava i ostale industrije, pa si mogu dozvoliti neracionalnosti. Naime, pojedinih godina u dovođenju električne energije od elektrana do potrošača HEP je izgubio više električne energije nego što potroši cjelokupna industrija u Hrvatskoj, a za tu proizvedenu, pa zatim izgubljenu električnu energiju se trošio i plin.

>>Jedino rješenje za Hrvatsku je nacionalizacija INA-e

Posljednjih godina su izgradnjom elektromreže te gubitke djelomično smanjili. Petrokemija iz Kutine izvozi oko 60 % proizvedenog mineralnog gnojiva za čiju proizvodnju su potrebne goleme količine plina. Da su taj plin kupovali po cijeni po kojoj ga je INA uvozila iz Rusije vjerojatno bi sirovina – plin bila skuplja nego izvezeni proizvod mineralno gnojivo. Sve to dakako obračunavalo se u visokoj cijeni plina za kućanstva i još višoj cijeni za industriju (osim povlaštenih HEP-a i Petrokemije).

Tome treba dodati i praktički poklonjenu 1/4 INA-e Mađarima i poklonjenu NE Krško i električnu energiju Slovencima. Spomenuti su samo neki od velikih „mudrih“ poteza naših štetočina. Štete se mjere u milijardama dolara i nitko za njih ne odgovara, a isključivo zbog tih šteta poskupljuju energente stanovništvu i nikad im cijene energenata nisu dovoljno visoke. Jedino rješenje za područje energetike je:  poništenje protuustavnih i protuzakonitih ugovora ili ako ljepše zvuči nacionalizacija poklonjenog i otuđenog. Stranci su se već odavno namirili za ono što su platili, ako su uopće i platili. Što se dulje sa tim čeka stanje će biti  teže, ako ne i bezizlazno.

Dr. Branimir Molak, dipl. ing.