Znači li vam išta ime Milana Mladenovića? Većini vas vjerojatno ne. Onima srednjih godina koji su studentske dane provodili uz glazbenu pozadinu jugoslavenskih novovalnih skupina - u koje, nažalost, spadam i sam, 'nažalost' zbog godina, a ne zbog glazbe – možda se upali lampica i sjete se da je riječ o jednomu od ključnih aktera beogradske novovalne scene s početka osamdesetih. Mladenović je bio član skupine Šarlo Akrobata, iz koje su nastala dva benda, Disciplina kičme i Katarina II. Mladenovićeva skupina Katarina II. zatim se preimenovala u Ekatarinu Veliku i pod tim imenom ih se sjeća većina onih koji ih se uopće sjećaju. Mladenović je bio oficirsko dijete pa je, shodno naravi očeva posla i selilačkog načina života, rođen u Zagrebu i nekoliko prvih godina života proveo u tom gradu. To je, uglavnom, sve što ga veže sa Zagrebom.

Međutim, ljudi koji odlučuju o sudbini ovoga grada ne misle tako. Prije nekoliko tjedana na portalu Index moglo smo pročitati sljedeće: ''Milan Mladenović  bi, da je poživio malo duže, u rujnu ove godine proslavio 53. rođendan. Umjesto rođendanskog slavlja Mladenović će, čini se, dobiti još jednu ulicu. Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova Grada Zagreba na svojoj zadnjoj sjednici prihvatio je prijedlog jednog građanina hrvatske metropole da Mladenović dobije svoju ulicu u Zagrebu.''  U daljem tekstu Mladenovića se i Branimira Štulića apostrofira kao ključne protagoniste jugoslavenske novovalne scene: ''Poetika dvojice najvećih jugoslavenskih glazbenika 80-ih, međutim, nije mogla biti oprečnija nego što je bila. Štulić je bio drčni pjesnik ulice, glas malog čovjeka i borac protiv trulog sistema, dok se Mladenović u svojim melankoličnim i introspektivnim pjesmama uglavnom obračunavao s vlastitim demonima.''Autor teksta je Petar Vidov. S njegovim ocjenama uloge te dvojice rokera u r'n'r glazbi bivše države, kao i naravi njihove ''umjetnosti'' možemo se složiti ili ne složiti, no nije jasno kakve to veze ima s imenovanjem ulica u Zagrebu. Koliko mi je poznato, nijedan pop ili rock glazbenik dosada nije dobio ulicu u Zagrebu. Dakle, takva praksa dosada nije postojala. Valjda stog što se ta vrsta ''umjetnosti'' nije smatrala relevantnom. No, svako vrijeme nosi svoje. Treba biti pošten i priznati da običan građanin ove zemlje radije sluša ''Šamar'' Mile Kekina ili ''Lijepa li si'' Marka Perkovića nego, primjerice, ''Ars Diaboli'' Ive Josipovića. Štoviše, treba čovjek biti jako, jako neobičan da više preferirao ''Ars Diaboli'' od kakvog pop ili rock songa. Po mojoj procjeni toliko neobičan da u cijeloj zemlji postoji samo jedan takav građanin. Ukratko, tzv. popularna glazba upravo zbog te svoje popularnosti zaslužuje da joj se konačno oda priznanje i u vidu imenovanja gradskih ulica po poznatim predstavnicima te glazbe. Kako smo na početku takve prakse, logično bi bilo da razmišljamo o imenima kao što su Ivo Robić, Karlo Metikoš, Đurđica Barlović, Tomislav Ivčić, Serđo Blažić, Krešimir Blažević, Dino Dvornik, Ana Štefok … Dakle, o imenima koja su obilježila domaću pop i rock glazbu. No, budući da je globalizacija u trendu, ne bi bilo loše koju uličicu imenovati i po inozemnim glazbenicima. Padaju mi na pamet John Lennon, Vladimir Visocki, Sregio Endrigo, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Davorin Popović … Svi oni ispunjaju preduvjete da se po njima imenuju zagrebačke ulice: prvo, većina građana je čula za njih, drugo, većina građana ima pozitivno mišljenje o njimada. Milan Mladenović, međutim, ne ispunjava nijedan od ta dva uvjeta. Većina građana za njega nika nije čula i njegovo im ime ništa ne znači, a ako bi im se objasnilo o kome je riječ, većina bi bila protiv toga da se po njemu imenuje ulica budući da cijeli niz velikana koji su zadužili hrvatsku kulturu još nema svoju ulicu, ni Fabijan Šovagović, ni Dušan Vukotić, ni Slavko Mihalić …

Pa zašto je onda Mladenović došao u poziciju da dobije ulicu u Zagrebu? Odgovor je brutalno jednostavan: zato što je Srbin. To je ta politika regionalnog povezivanja. Sutra možda u Beogradu ulicu dobije Boris Dvornik. Samo zato što je Hrvat. Bata Živojinović možda održi srcedrapajući govor. Isti onaj Bata što se grozio da će srediti Borisa brata. I svi se rasplešemo uz glazbenu pozadinu Mladenovićeva posljednjeg projekta, grupe Rimtutituki i sugestivne mantre ''Mir, brate, mir'' iz pjesme ''Slušaj 'vamo''. Lijepo zvuči, no Hrvati bi, s obzirom na povijesno iskustvo, relevantnu poruku trebali iščitati iz anagramske dvosmislenosti onoga ''Rimtutituki''.

Volio sam novi val, nisu mi mrske bile ni Mladenovićeve pjesme. Čovjek, uostalom, ne može utjecati na to tko će i u koje svrhe koristiti njegovo ime nakon njegove smrti. Međutim, simbolički, Ulicom Milana Mladenovića stiže se tamo gdje smo već bili sve do devedesetih. Kome to srce izgara od želje da se sve to opet ponovi!?

Damir Pešorda