Nacionalni praznik bivše nam SFRJ se zvao Dan republike. U početku je za Dan republike puštana vojna parada u Beogradu, ali kasnije se od toga odustalo zbog skupoće. Ušteđene pare investirane su u tzv. spajanje praznika. Spajanje se vrši ako DR pada npr. u utorak, pa se onda ponedjeljak proglasi za neradni dan. Ako bi pak DR pao u srijedu, onda bi ponedjeljak i utorak bili neradni, a isto tako i četvrtak i petak.

Pošto običan svijet taj praznik nije slavio, jer su svi oduvijek bili protiv komunista, samo to nisu smjeli kazati, tog dana se za ručak nije spremalo ništa posebno, već samo ono što se slučajno zatekne u kući… odnekud bi se, također slučajno, pojavili i rođaci s rakijom i demižonima iz Dalmacije. Dan republike je zato prirodno prelazio u bolovanje do novogodišnjih praznika. I tako do Prvog maja.

S ovog mjesta poručujemo

Pošto su komunisti zabranili religiju i spalili sve sakralne objekte, taj praznik se slavio na otvorenom prostoru, kada bi u cik zore 1. maja drugarice pripremile košare s lakom užinom… Drugovi bi na samom terenu, za svaki slučaj okrenuli i ražanj s janjetinom ili volom (ovisno o brojčanom stanju sindikalne podružnice). Dok su sudionici proslave bili još trijezni, dakle u ranim jutarnjim satima, bili bi održani pozdravni govori (…s ovog mjesta poručujemo drugu Titu i drugarici Jovanki…). Nakon toga bi nastupala kulturno umjetnička društva, a poslije bi se prešlo na jelo i piće. Na kraju, mlađi bi se muškarci i žene počeli gonjati po obližnjem grmlju…i to bi bilo to. Tako je otprilike, nekadašnje praznike opisao Dejan Novačić, velemajstor političke satire.

Fast – food izdanje

U današnjoj Republici Hrvatskoj koja je, budimo pošteni, tek umanjena inačica bivše, slavimo Dan državnosti u fast-food izdanju. Mora se ipak priznati kako je Komemorartivno-oproštajni sustav ipak zadržao temeljno obilježje, a to je: spajanje praznika u veliki komemorativni tjedan. Iza nas je tjedan u kojemu su se KOS-ovci častili fast-food specijalitetima tipa: red ideologije – red minute šutnje – red litanije (završiti redom ideologije i otići na grah ili janjetinu). Izostala su kulturno-umjetnička društva, a o gonjanju po grmlju ne možemo sa sigurnošću svjedočiti. Glavno je da se ide od stratišta do stratišta (pomno odabranih) bez nepotrebnog gubitka vremena, a takav komemorativni mentalitet najbolje je ocrtao Dr. Tomislav Sunić: Beskrajni oprosti i komemoracije ne vode k međunacionalnom razumijevanju; one često potiču zavist i mržnju do te mjere da svaka strana nekrofilno gleda kako da uveća broj svojih mrtvih, a ne broj svojih živih.

Neuzvraćena ljubav ili mazohistička romanca

Vrhunac obrednog tjedna svakako se dogodio u Jadovnom kod Gospića, gdje se zombi fest pretvorio u internacionalno jadovanje ispred posramljene domaće publike, a o čemu su izvijestili i strani mediji. I umjesto da obljetnica bude dostojanstvena i poticajna za buduće generacije umjetnika, mjesto dirljivog susreta krvnika i žrtve, jadno je završila u Jadovnom gdje je krvnik pokazao kako nema niti malo razumijevanja za žrtvine mazohističke osjećaje. Neuzvraćena ljubav još jednom pokazuje koliko bolna može biti. Bizarnom podaništvu u koje nas guraju, kao da nema kraja. Umjesto da makar pokušamo učiniti korak dalje prema vlastitom dostojanstvu, izloženi smo još jednom poniženju. Nakon kulturološke šamarčine, koji je naš predsjednik u ime svih nas neshvatljivo (ili možda svjesno) mirno otrpio primivši reprint barbarogenijskog Zenita, uveo nas je u još jedno poniženje dobivši košaricu od Tadića kojega je, opet neshvatljivo (ili možda planski), pozvao na proslavu našega Dana državnosti. Nije njemu, valjda, to uopće važno.

Povijesni trenutak

Dvadeset godina postojanja hrvatskog čudozemlja doživjelo je, tog tjedna, ujedno i kraj svoje samobitnosti sklapanjem braka s europskom kulom babilonskom, popraćeno orgazmičkim kricima ženika čiji jezik više ne razumiju niti oni sami. Još jedna, posve nova komemoracija (ovaj put za neovisnost u nestajanju)u velikom tjednu KOS-a. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso rekao je da je ovo "povijesni trenutak za Hrvatsku, zapadni Balkan i Europsku uniju". Ali, stanite mislioci na trenutak! Stišajte slavljeničku pjesmu, jer graditelji još nisu rekli svoje. Njima se jezici, možda, još uvijek nisu pomutili (ovo je više vapaj nego ozbiljno utemeljena nada). Ma, nema veze važno je da mi imamo što komemorirati, obilježavati, pa čak i ako se nemamo baš čime dičiti. Ali, ne treba biti cjepidlaka. Konačno, živimo u fast-food razdoblju, a čujemo da će se i domoljublje uskoro početi mjeriti kriterijem uspješnosti, a ne staromodnom moralnošću i poštenjem. Nije potrebno niti zamjeriti, pa čak niti cjepidlački primijetiti, da jedino predsjednik države od svih prisutnih iz državnog vrha ne drži ruku na srcu za vrijeme izvođenja državne himne.

Jesmo li zaboravili poučak crne ruke

Tijekom cijelog komemorativnog tjedna nitko se nije sjetio jednog drugog datuma u hrvatskoj povijesti. Da podsjetimo: Dana 20. lipnja 1928. godine agent srpske vlade, četnik, pripadnik terorističke skupine Crna ruka i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić (u Narodnoj skupštini Monarhije Jugoslavije), revolverskim hicima  usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića, Đuru Basaričeka i smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Pernara i Ivana Granđu. Biti će da fast-food komemorativcima taj događaj nije niti izbliza značajan kao virtualni partizanski odred u šumi pored Siska. Crna ruka je u smrt poslala iluzije o zajednicama, unijama, integracijama itd., a da to neki još do danas nisu uspjeli shvatiti.  Čini se da je od velikana hrvatske povijesti, na primjeru čije bi tužne sudbine mogli puno naučiti, ostala tek rečenica: Srljate kao guske u maglu.

Piše Galeus