... jošte leži nasukana. A doista se nasukala. Jučer smo proslavili Dan državnosti i obilježili dvadesetogodišnji jubilej države koja to sve manje jest. Činjenica je da je ona danas teritorijalno neupitna zahvaljujući našim braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, ali je zahvaljujući svima nama izgubila gotovo svaki oblik državnosti. Da, svima nama!

Amnestija od biranja užasnih političkih predstavnika i od potpune političke neodgovornosti svakog hrvatskog pojedinca nemoguća je, stoga bi bilo i od nas pošteno da, kao što važemo zasluge povijesnih ličnosti, napokon izvažemo i svoje. A u posljednjih 11 godina nismo se iskazali ni dobrim vidom, ni brzom pameću, ni vrijednim rukama, ni osobnom odgovornošću. Nismo se istaknuli željom da ovu državu učinimo što funkcionalnijom, održivijom, opstojnijom i bogatijom kako bismo ostavili taj pupoljak svojoj djeci da se njima rascvjeta u potpunosti. Pustili smo zadnju ružu hrvatsku da počne venuti.

Hrvatska se nalazi na velikom raskrižju, a mi kao nacija pred velikim ispitom zrelosti. Došao je trenutak da se zaključe pregovori s Europskom unijom i da se pred nas stavi pitanje što želimo. Iako je dvojba pred kojom se nalazimo samo formalnost i iako je to samo po sebi skandal, doista nije vrijeme za gubiti glavu. Taj komad papira s nekakvim opcijama koje to nisu je ionako iluzija koja nam skreće pogled s realnog stanja, a ono je da je Hrvatska već u EU. Prihvatili smo njihovu pravnu stečevinu, potpisali smo hrpu međunarodnih ugovora, otvorili svoje tržište europskom kapitalu i kao građani se beskrajno zadužili kod europskih banaka. I, za ne zaboraviti, biramo u ogromnoj većini eurofilske pa čak i eurofanatične stranke u Hrvatski sabor, učinit ćemo to nažalost i na ovim izborima, tako da doista ne treba očekivati povratak na staro. Ne živi se od iluzija ni od folklorne patetike pa od toga neće živjeti ni naša Hrvatska. Ona nas treba trezvene, oprezne, mudre i vrijedne. Ulaskom u EU, kojeg sam i sam nazivao "potencijalnim" dok nisam sišao sa svog ružičastog oblačića, ne prestaje vremenski slijed, ne staje vrijeme, ne zaglavljuje se kotačić povijesti za svagda makar je jasno da ćemo izgubiti veliki dio preostalog suvereniteta i da nam iz ove perspektive to djeluje kao kraj državnosti koje smo se jučer spominjali, no moramo biti politički zreliji i svakodnevno raditi na tome da u nekim idućim geostrateškim premetačinama, koje će neosporno zadestiti Europsku uniju kao svaku veliku asocijaciju koju načme zub vremena i šiljak svjetskih zbivanja, izborimo što bolju poziciju za svoju domovinu. Spavanje zimskog sna i iduće desetljeće kako smo prespavali ovo u kojem nam se premijer u dva mandata prometnuo u simbol lopovluka i korupcije neviđenih razmjera, a predsjednik u također dva mandata bijaše slika i prilika čovjekolikog veleizdajnika, neće nam donijeti bolju situaciju nego što je ova današnja koja za svakog pojedinca željnog potpune slobode i samostalnosti zasigurno nije laka. Moramo svi skupa shvatiti da povijest ne staje onog dana kad odlučimo prihvatiti realnost koja nam se ne sviđa, već da tek tada moramo zasukati rukave kako bi zaštitili Domovinu od potpunog potonuća pred nadolazećim plimnim valom.

Dvadesetogodišnjica hrvatske državnosti dočekana je nedostojno jednog tako bitnog jubileja. I dok se sa sjetom sjećamo 25. lipnja 1991. uz onaj poznati uzdah i riječi "A kao da je bilo jučer...", dok brojimo godine koje su bespovratno ostavljene iza nas i pričamo o "danima ponosa i slave", dopustili smo sami sebi da nas java uhvati još uvijek uspavane i usnule kao da ne shvaćamo da nijedna realnost nije lijepa kao san, kao da ne razumijemo da se stvarnost svakodnevno stvara, a budućnost gradi, ne dočekuje. Hrvat sve ove godine nije osjetio potrebu graditi bilo što, ali osjeća potrebu kukati nad plodovima svoga "rada". Osjeća potrebu plakati bilo za socijalizmom i danima kad se "bolje živjelo", bilo za patriotizmom iz vremena Domovinskog rata, iako nema svrhe plakati nad prolivenim mlijekom kad vremenske nepogode prijete da vam prevrnu još jednu kantu dok vi plačete za onom koja je već u horizontali, niti je plodonosno živjeti u vremenu koje je odavno minulo i ne možemo ga više vratiti. Onaj tko živi u prošlosti taj nema budućnosti, a mi smo živeći u 1941., 1945., 1971., a oni "najnapredniji" u 1991. zadnjih deset godina mogli najbolje osjetiti učinak te narodne mudrosti. Ostali smo bez svakog oblika suvereniteta osim onog teritorijalnog, ostali smo bez odgovorne politike kojoj je državni interes ispred stranačkog, ostali smo bez dobrog dijela "obiteljskog srebra", a da nismo okom trepnuli. Pozvali na odgovornost nismo nikog pa je sad red da pozovemo sebe.

Hrvati ne poznaju državotvornost niti je njihovo biće impregnirano potrebom da pod svaku cijenu štite nacionalne interese. To je osnovni razlog zašto smo svi skupa dopustili da nam se s državom, koju nismo lako stvorili, igraju kojekakvi Mesići, Sanaderi i njima slični, a da naši sunarodnjaci u BiH doživljavaju političko zatiranje kakvo smo skupa doživjeli od strane Miloševićeva režima dok mi spavamo zimski san jer nam se čini da je nekakva zamišljena linija koja dijeli dvije države toliko nepremostiva da udarce koje oni primaju mi nećemo osjetiti. Žao mi je što sam, u poziciji mladog čovjeka rođenog očito s grješkom u odnosu na većinu Hrvata, shvatio da je priča o "tisućljetnom snu o samostalnoj Hrvatskoj" potpuna floskula kojom se generacijama opravdavalo političko glavinjanje i hrvatska potreba da svoju nacionalnu pogubljenost rješavamo promjenom političkog okvira umjesto mentalnog sklopa. Od tvoraca jugoslavenske ideje koji su bježali iz zagrljaja Beča i Pešte postadosmo parolaši koji sad pričaju o "hrvatskom prirodnom okruženju u europskoj obitelji". Vraća se sin razmetni ponovno u obitelj iz koje je panično bježao i čijim se kandžama jedva othrvao jer je i u drugoj obitelji dobio po nosu ne znajući zaštititi svoj nacionalni interes. Sreća je naša u činjenici da smo dragom Bogu očito jako simpatični pa nam u svakom povijesnom razdoblju podari velikog hrvatskog sina da nas spašava, osvješćuje, povede u borbu za opstanak. Tako smo Antu Starčevića, stvoritelja hrvatske nacionalne ideje i državotvorne misli koja se očito slabo primila do dana današnjega, natjerali u stanje u kojem je pred smrt izjavio da za Hrvate više ne bi ni vruć i žedan čašu hladne vode popio, tako smo Stjepana Radića, Milana Šufflaya, Brunu Bušića i mnoge druge zaslužne Hrvate pokopali bez da je njihova smrt za našu stvar polučila ikakav poseban učinak, tako smo ignorirali poruke pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji nam je najavio sve što će nas zadesiti ako ne budemo mudri i svjesni. A nismo bili. Čekajući nekog novog "mesiju" da nas povede u novu borbu za naše vlastite interese bilo bi jako korisno da počnemo mijenjati sebe jer bi u protivnom mogli čekati Godota. Potrošili smo toliko junaka da svatko tko imalo umije naučiti od "učiteljice života" neće se baviti junačkim poslom u ovome narodu. Tko mu može zamjeriti...

Dan nakon obilježavanja dvadesetogodišnjice, po pričama toliko stoljeća čekane državnosti, Hrvatska izgleda uspavano, paralizirano, lobotomizirano. Velika obljetnica državnosti proslavljena je tek pokojom istaknutom zastavom uz sterilno blejenje u televizijski ekran na kojem se izmjenjuju slike premijerke i predsjednika koji drže licemjerne dosadnjikave govore od kojih svakom poštenom Hrvatu pada mrak na oči. Nigdje pjesme, veselja, državničkog folklora po ulicama. Samo nezadovoljstvo, jal i vječno gunđanje i pronalaženje krivaca koji su krivi zašto smo izgubili sebe. Pa je kriv Tito sa svojim komunizmom, Tuđman jer je dopustio privatizaciju, Račanova vlada jer je mijenjala datume i nazive blagdana, Sanader jer je krao. Svi su krivi samo nismo mi. Tako je to danas, a biti će i nakon izbora na kojima mi biramo svoje predstavnike koje nam nitko ne nameće nego mi, kroz neku čudnu potrebu, njihovim izborom sami sebe kažnjavamo. A dotle Hrvatska čeka nekog novog Starčevića, Radića, Tuđmana. Snažno o nju udaraju vjetar, talas i oluje. Slomila se, prignula se, na pijesku je, al' još tu je. Kakvi smo mi, i to je postignuće.

Gustav Antunović