Točno prije dvadeset godina, 25. lipnja 1991. godine, Hrvatski sabor je donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Na istom zasjedanju tog dana Republika Hrvatska  deklaracijom je proglašena samostalnom i neovisnom državom.

Tom činu  prethodio je referendum na kojem su se građani gotovo plebiscitarno (više od 94%) izjasnili za samostalnost i suverenost RH, kao i za njezin  izlazak iz tadašnje jugoslavenske federacije.

Onima manje upućenima valja istaknuti kako ta odluka nije donesena samo kao logičan slijed razdruživanja s ostalim republikama bivše države, nego je prvenstveno bila nužan odgovor velikosrpskoj hegemonističkoj politici oslonjenoj na memorandumske zločinačke planove.

Miloševićev kotač smrti

Kao što je i poznato, a što se namjerno prešućuje, mnoštvo mirovnih inicijativa i sastanaka iniciranih od tadašnjeg političkog i državnog vodstva RH, predvođenog dr. Franjom Tuđmanom, nije naišlo na plodno tlo upravo iz razloga što je Milošević zajedno s generalima tzv. JNA pokrenuo kotač smrti, koji se neće zaustaviti sve do listopada 1995. godine.

Masovna ljudska stradanja, ubijanje, progon stanovništva, uništavanje imovine i ostala nehumana postupanja obilježiti će te godine rata, a na sve to će zažmiriti tzv. međunarodna zajednica, te  će s embargom na uvoz oružja žrtvama rata implicitno staviti i na stranu agresora. Tek kada je balkanski krvnik prevršio svaku mjeru, Zapad je uz pomoć Hrvatske vojske zaustavio njegovo divljanje, te ga posjeo za pregovarački stol u jednoj američkoj vojnoj bazi, gdje je potpisan sporazum, s kojim su danas, nota bene,  zadovoljni jedino Srbi.

No to je tema koja izlazi iz okvira ovoga teksta, makar je sve to skupa u uzročno-posljedičnoj vezi.

Pristajemo na arbitraže, ispričavamo se...

Danas, dakle, dvadeset godina od te povijesne odluke Hrvatskog sabora, kojom smo sebe definirali kao samostalnu i suverenu državu, postavlja se pitanje da li ti pojmovi danas uopće imaju značenje, sadržaj i oživotvorenje kakvo su im idealistički namijenili sabornici? Ne računajući prvih desetak godina uspostave, stvaranja, obrane i oslobađanja Domovine, kada su samostalnost i suverenost bili esencijalno ugrađeni u novostvorenu državu, godine (i ljudi, dakako) iza tog razdoblja u prah i pepeo pretvorili su sve ono što i danas postoji u jednoj recimo Francuskoj ili Italiji.

Koliko je suverena zemlja koja ne smije konzumirati međunarodno pravo? Kakva je zemlja koja pristaje na neizvjesne arbitraže i arbitre pored Suda koji o tome inače odlučuje?  U kakvom je stanju država koja na drsku provokaciju stranih činovnika uzvraća ispričnicama?

Koliko ima dostojanstva država kojoj presude da je opstala zahvaljujući "udruženom zločinačkom pothvatu"? Je li ulazak u Europsku uniju, zapravo,  dovršetak agonije uništavanja vlastite suverenosti i samostalnosti? Hoće li prijenos tih prerogativa na mastodonska tijela Unije zatvoriti povijesni usud prepuštanja stranim vladarima?

Političke prostituke, izdajnici i lopovi

Sve su to pitanja na koje manje-više znademo odgovore, ali težina trenutka zrcali se u nemoći, prepuštanju i mirenju s postojećom situacijom. To nije dobro. Samosvjesna nacija ne priznaje poraz i traži izlaz. Hrvatima, očito je, zahvaljujući  ponajviše političkim prostitutkama, izdajnicima i lopovima, ponestaje  snage za novi zamah, za novi narodni preporod koji bi iznjedrio  ponos i dostojanstvo, kojeg, uostalom,  imaju i ostali stari europski narodi.

S političke scene u Hrvatskoj moraju definitivno nestati osobe koje su marširale i još uvijek marširaju labirintima vlasti, koja im služi isključivo za osobno bogaćenje i promociju bijednih sklonosti. Trebaju doći novi, mladi ljudi, nezagađeni stranačkim kuhinjama poltronstva i beskičmenjaštva. Tek tada ovi povijesni datumi dobit će svoje mjesto i svoju punu simboliku.

Mario Tomasović / Dalmacija News