Za pojedinačno ubojstvo Aleksandre Zec nitko nije kažnjen, pa upitajmo Frljića: tko je kažnjen za ratni zločin masovnog, zvjerskog masakra hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu?

Praizvedba 'srcedrapateljne' predstave 'Aleksandra Zec' Olivera Frljića prikazana je u utorak u Hrvatskom kulturnom domu na riječkom Sušaku. Upriličio nam tu predstavu 'otkačeni' Oliver ne bi li hrvatski narod doživio katarzu i to baš prigodno, u Velikom tjednu Uskrsa:

Ispovjedite se vi, zločesti Hrvati!?

Prije početka ove otužne seanse, u 18 sati predstavljena je i knjiga istog naziva u kojoj je predstavljen taj 'slučaj' kao i detalji o samom ubojstvu, a Frljić je naglasio na tribini da „ne postoje naše i vaše žrtve nego da predstavu posvećuje svoj djeci, žrtvama rata bilo koje nacionalnosti“; idiotsko licemjerje par exellence!

Dodao bih, posebno kad se radi o nesretnoj mladoj zagrebačkoj Srpkinji, 12-godišnjoj Aleksandri Zec koja i nije žrtva rata nego gnjusni zločin koji se desio iz tko zna kojih pobuda.

Na premijeru predstave između ostalih došli su eminentni 'hrvatski uglednici', redom: petokolonaš Milorad Pupovac, beneficirani brijunski turist Nenad Stazić, lokalne glavešine Vojko Obersnel i Zlatko Komadina, zatim vukovarski 'dezerter' Rade Šerbedžija, riječka prostakuša Vedrana Rudan i neizbježna Slovenka, Vesna Teršelič.

Prije 19 sati ispred Doma su se počeli okupljati, doduše rijetki, prosvjednici-mahom hrvatski branitelji. Držali su transparente i slike s, hrvatskoj javnosti, potpuno nepoznatim imenima mnoštva ubijene hrvatske djece u genocidnoj srbijanskoj agresiji.

Na transparentima je pisalo:

'402 hrvatske djece je ubijeno od (srbo-)četničke ruke', '86 malih Vukovaraca', 'Kada će hrvatska djeca dobiti svoju predstavu'…???

A ta, uistinu nevina djeca, pobijena su nasumce, ali ne kao žrtve raspamećenih pojedinaca nego kao 'kolateralne žrtve' bjesomučne srbijanske agresije, državnog-zločinačkog terora?

Velika je to razlika, neusporediva s ubojstvom Aleksandre Zec, i 'kvalitativno' i 'kvantitativno' a počinitelj ili nalogodavac tih brojnih zločina nad hrvatskom djecom do danas je ostao neosuđen, jednostavno nepoznat!

Koliko god to morbidno zvučalo ubojstvo mlade Aleksandre koristi se po ne znam koji put, ovaj put i 'umjetničkim djelom' Olivera Frljića, kako bi se kroz zločin pojedin(a)ca valjda ukazalo na genocidan/zločinački karakter hrvatskog naroda u cjelini!? Kroz pretekle 23 godine nesretna Aleksandra Zec javno se 'ubija' po 'stoti put', ovaj put Frljićevim opskurnim 'lešinarenjem' na kazališnim daskama kako bi se hrvatski narod po Oliveru Frljiću, Vesni Teršelič i Zoranu Pusiću konačno suočio sa svojom 'zločinačkom' prošlošću!

Međutim, ostavimo za tren pojedinačni zločin razvikanog ubojstva mlade Srpkinje(moguće i iz koristoljublja ili mafijaškog obračuna u trgovini mesom?), ostavimo na tren i masovne zločine nad hrvatskom djecom koja su ubijena nasumce-bez ikakvog razloga pa si postavimo jedno drugo pitanje:

Dali se ljudsko biće može dva puta ubiti?

Pa, umjesto odgovora, navedimo samo 'slučaj' mučkog ubojstva iz zasjede 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Bio je to masovni a ne pojedinačni, ali i ratni zločin za koji do danas nitko nije ni priveden niti je itko odgovarao a hrvatski redarstvenici ubijeni su metaforički rečeno dva puta; naime, i mrtvi su zvjerski masakrirani, morbidno obeščašćeni!

„Čije se to 'dostojanstvo' još i danas u javnosti čuva skrivanjem fotografija i detalja gnjusnog masakra u Borovu Selu, primjerice, odrezani penis uguran u usta ubijenog hrvatskog redarstvenika!?“ (pita se Ljubomir Škrinjar na portalu HKV-a)

Doduše, pobijeni i masakrirani redarstvenici dobili su svoju skromnu spomen-ploču ali u tom istom Borovu Selu koje barem 'geografski' pripada Republici Hrvatskoj stoji i jedan drugi ali monumentalni spomenik nalogodavcu tog nezapamćenog ratnog zločina; u znak dostojanstva!?

Spomenik je to 'srpskom narodnom junaku' Vukašinu-Vuli Šoškočaninu...jer: „srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.“

Nema tog razumnog čovjeka među Hrvatima koji ne osuđuje zločin počinjen nad Aleksandrom Zec ali rijedak je Srbin u Hrvatskoj koji je doživio katarzu nad pobijenom hrvatskom djecom….njih četiri stotine i dvoje!?

Rijetko je naći i hrvatskog Srbina uključivo i Milorada Pupovca koji žali za pobijenim i masakriranim hrvatskim redarstvenicima iz Borova Sela; pače, takvima se na hrvatskom tlu podižu i spomenici za počinjene zločine; njima, zvijerima u ljudskoj spodobi!

Stoga, 'umjetničko djelo' Olivera Frljića, sasvim farizejski 'posvećeno svoj pobijenoj djeci', uvreda je svim hrvatskim žrtvama koje ne mogu počivati u miru jer se njihov krvnik još i danas šepuri na slobodi unatoč Josipovićevu, jednako tako farizejskom izričaju:

„Ni jedan ratni zločin ne smije ostati nekažnjen!“

Oliver Frljić, još jedan 'dođoš', ovaj put iz Travnika, bizarno zarađuje svoj kruh u Hrvatskoj ako treba i 'umjetničkim lešinarenjem' mrtve djevojke.

I što na kraju reći?

Sasvim figurativno:

U ovoj zemlji kao da nema dovoljno izmeta e da bi se za svoj rad adekvatno nagradili svi ti kvazi-umjetnički kreatori poput raznih 'frljića', 'tomića', 'dežulovića', 'jergovića', 'butkovića' i ine medijsko-literarne klateži?

-Pa, polako, svi ćete vi doći na red!

Damir Kalafatić