Izgleda ima smisla buniti se. Čitam tako da su dr. Poljakoviću ukinuli suspenziju na Sveučilištu u Zadru. Ne, nije opsovao Boga pa ga kaznili, nije se ni ružno ponašao, nije ni nešto ukrao, nije ni prodao ispit, ni puno toga sličnoga, nego je napravio nešto mnogo gore. Za homoseksualce je rekao da su bolesni. I nije bilo drugo nego da mu zdrave snage na sveučilištu prosvijetle mozak. Nije važno ni što ima onih koji idu diljem demokratskih SAD-a i jasno kažu da je to tako, homoseksualnost je bolest. Govore to čak iz vlastitog iskustva kao Richard Cohen. I nikome ništa. Život ide dalje, samo je ovdje kod nas drukčije. Da sažmemo, Boga se može uvrijediti, ali ne diraj homoseksualce ni za živu glavu. Oči će ti iskopati zbog toga.

Govorili smo već da se u Francuskoj također bune zbog sličnih stvari. Nepojmljivo im je da osobe istoga spola stupaju u nešto što zovu brak i da zahtijevaju ista prava kao što ih imaju zakonito spojeni muž i žena. Nije ih na stotine niti na desetke tisuća, već na stotine tisuća i milijune. No, vlasti to za sada ništa ne smeta. Vrlo je vjerojatno da će ovih dana napraviti kako su naumili. I što sad? Nema druge nego se nastaviti buniti kao i u Poljakoviću slučaju. Jednoga dana morat će priznati da ipak ne mogu glavom kroz zid. Mi smo građani, htjeli oni to ili ne, onaj odlučni čimbenik, a ne neki umišljeni dripci iz sjene.

Ovakvim svojim govorom mislim da sam postao slučaj za određene američke psihijatre. Ima jedno duže vrijeme što pokušavaju proglasiti nenormalnim stvarima nešto što je tako normalno svakoj zdravoj osobi. Spomenimo najnovija njihova dostignuća. Mentalnim poremećajem žele proglasiti borbu protiv vlasti, nadzornih kamera i nezdrave hrane. Priručnik o tome samo što se nije pojavio u javnosti. Tu su izgleda i uredbe po kojima će vojska SAD-a moći napadati, uhićivati i zatvarati građane bez bilo kakvih sudskih naloga. Zovu to masovni nadzor i obuzdavanje civila. Nisu važni dokazi o nečijoj krivnji. Stvarno će biti veselo na tim stranama. Međutim, ne radujmo se tuđoj nesreći. Vrlo brzo to će doći i do nas ne budemo li imali na vlasti domoljube. Sada se to ne bi moglo reći, bez obzira što su se tamo popeli našim glasovima. Pogriješili smo, ali bismo trebali paziti drugi put. Ovakve pogrješke se vrlo, vrlo skupo plaćaju. Ne bismo se samo iz njih smjeli vaditi dizanjem ruke na sebe. Zapravo, tako ne bismo nikada smjeli postupiti. Ali, i tu nam u pomoć priskaču oni koji prave spomenute uredbe. Odavno nas uče da mislimo samo na same sebe, drugi je potpuno nevažan. Tako su prevarili i jednoga talijanskoga cijenjenog suca. Išlo mu je sve dobro dok ga nisu optužili za neke nepravilnosti. Nije to mogao podnijeti, povukao se u sebe. Jednoga dana otišao je u poznatu švicarsku kliniku za potpomognutu smrt. Svojoj obitelji i prijateljima ništa nije rekao, zapravo nikome osim »liječnicima smrti«. Njegovi najbliži saznali su o svemu kad mu je tijelo već bilo hladno, odnosno kad ih je klinika o svemu izvijestila. Bezdušno hladan, ma koliko ga kao čovjeka žalili. Nisam uvjeren da bi oni psihijatri rekli da je mentalno poremećena osobnost. Jer, po njima, on na to ima pravo. Sad, što i neki drugi imaju svoja prava, koga briga. Zaista nam je se buniti i suočiti se s ovakvim stvarima oči u oči. Nismo zamorci, ljudi smo s dušom koji imaju pravo na dostojan život. Znam da tako ne misle opet neki liječnici iz SAD-a. Zamislili iskušavati neko cjepivo za antraks na djeci. Naravno, ne na svojoj, ako ih uopće imaju. I traže dopuštenje za to. Danas bismo rekli da niže nisu mogli pasti, a sutra ćemo pomaknuti tu granicu ako ne budemo pametni. Oni jednostavno idu dalje.

Promatrajući sve ovo nipošto nam ne izgleda besmisleno kad današnji papa Franjo govori o progonstvu kršćana u suvremenom svijetu. Zapravo, on govori o mučeništvu, gorem nego u početcima ove snage koja je promijenila svijet. I što sad? Nema druge nego uhvatiti se u koštac sa svime tim. To može početi od našega svakodnevnog ponašanja. Uče nas tako da pojednostavimo svoju vjeru, da ne budemo tako kruti, da činimo kao što i drugi čine. Po papi, a valjda i po nama, to je trgovina s vjerom, otpadništvo. Vjeran kršćanin nikada ne će poći tim putem. On će zapravo biti ponosan na svoju vjeru i njome mijenjati sebe i druge oko sebe. I to je zapravo naše malo, svakodnevno mučeništvo. Svjedočimo svoju vjeru i zadovoljni smo onim što jesmo. Kršćani u Siriji dobro ovo znaju. Živjeli su tako zajedno s ljudima ili sunarodnjacima drugih vjera, da bi sada bili progonjeni. O tome istina malo možemo čitati u medijima koji nam se nameću kao tzv. mainstream. Zbog toga treba pribjegavati drugim izvorima obavješćivanja. Tako mi javiše neki poznanici iz Svete zemlje da stvari u Siriji za kršćane ne idu kako treba. Mnogi su od njih ubijeni ili ranjeni. Spominju imena, mjesta. Franjevci su tamo počesto sami. Nekada se osim za svoje župe brinu i za susjedne pravoslavne i protestantske. Odlučili su ostati pa što god Bog dadne. Crkve im i samostani gube krovove i zidove, oni ustrajavaju. Živu Crkvu nemoguće je ubiti.

Sjećam se u ovom trenutku i Crkve u Hrvata. Za vrijeme komunizma, za vrijeme Domovinskog rata stajala je uspravno. Bilo je ponekih padova, ali nije ju to slomilo. Hrvatski narod dobro sve zna. Bili su zajedno, nisu bolovali od klerikalizma i sekularizma. Otrovne su to biljke za ljudski život. Treba se biti samo s Bogom i sa svojima, to je životna mudrost. Kao takvi sposobni smo zagrliti čitav svijet i suočiti se sa svakom poteškoćom na koju naiđemo. Današnje vrijeme treba takve ljude. Pa daj, budimo njegovi junaci.

Miljenko Stojić