Oduševljenju okupljenoga mnoštva nije bilo kraja, kad je sudac Theodor Meron izrekao da generale Antu Gotovinu i Mladena Markača treba odmah osloboditi

U četvrtak se u zraku osjećala promjena. S južine je okrenulo na zapadnjak. Taj dan su hrvatski biskupi u podne pozvali na molitvu za hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, ali i za one koji donose sudski pravorijek, kako bi on bio utemeljen na pravdi te da sudci svoje odluke temelje na pravednosti i vlastitoj savjesti. Udruge branitelja te Udruga specijalne policije najavile su dan uoči haaške presude Svetu misu i noćno molitveno bdijenje. Zato su branitelji najprije odali počast i zapalili svijeće svojim poginulim subojovnicima na zagrebačkom Mirogoju, te se u mimohodu uputili prema zagrebačkoj Prvostolnici.

Molitva i bdijenje u Katedrali

Sat vremena prije početka Sv. mise Prvostolnica je već bila ispunjena, a ispred nje su se počeli okupljati znani i neznani ljudi te mnoštvo mladih, čiji su pogledi bili uprti u nebo. Pred ulazom susrećem skupinu umirovljenih generala, među kojima i Ljubu Ćesića Rojsa. Pristižu organizirane skupine i pojedinci. Nose transparente, bojne stjegove i državne zastave. U mnoštvu šarenila zamjećujem natpise - Hrvatska, Udruga Duvnjaka, Zadar, Vitez i t.d.

Pristižu i saborski zastupnici, a među prvima su akademik Željko Reiner i Miroslav Tuđman. Oko 19 sati s Mirogija u hodnji pred Katedralu stiže kolona branitelja, kojoj se u pratnji pridružilo i oko dvije tisuće Zagrepčana. Ozračje iščekivanja ispunjeno tolikim dostojanstvom. U Katedralu se više ne može ući. Pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško ističe kako se ne sjeća kad je zadnji put Prvostolnica bila tako puna. Večeras smo ovdje, kaže, opet s križem cijele nacije. Molimo za one koji su dali ono najvrjednije, svoje živote za našu slobodu, poziva biskup. Molimo za one koji očekuju pravdu i pravednu presudu, ali i za pravdoljubivost i savjest onih koji donose pravorijek!

Rajska Djevo, kraljice Hrvata

Izišao sam iz Katedrale na bočni izlaz i potražio malo mjesta na njezinu trgu. Završio sam ispod kipa Majke Božje. Mladež se natiskala i tiho odgovara na molitve koje dopiru s oltara Stepinčeve katedrale. Do mene dopiru zvuci orgulja. Božji narod svečano diže desnicu i prinosi je srcu. Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila… Nije kraj. Orgulje dramatično dižu i ubrzavaju pa spuštaju ton, lagano ga opet dižu. Onda se iz mnoštva grla zaori „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Čujem to kao jedan jedinstveni glas upućen nebu. Gledam raskajani narod, moli, diže ruke, a u sebi računam kako je presuda već napisana. Možda smo ipak kasno počeli moliti? Nu glas savjesti me opominje: Toma, Toma, želiš li opet staviti svoje ruke u moje rane da bi povjerovao? Božja promisao nadilazi i prostor i vrijeme.

U tim mislima s prvim  se skupinama spuštam prema Jelačićevu trgu. Puše vjetar, postaje sve hladnije. I dok ulazim u prvi tramvaj pogled mi luta po skupinama veterana, koji već traže prostor oko stola, na kojem se prikupljaju potpisi potpore hrvatskim generalima. U tramvaju žamor. Nema galame. Sve je nekako mirno, gotovo potišteno. Nu, sutra je ipak novi dan. Predsjednik Udruge specijalne policije Josip Klem već je najavio okupljanje na Trgu, gdje će se zajednički pratiti čitanje pravomoćne haaške presude dvojici hrvatskih generala.

U očekivanju presude

Oko 8,20 već sam gazio pločama ispod banova konja. U sjeverozapadnom dijelu Trga, prema Radićevoj ulici, postavljena je pozornica, a za nekoliko trenutaka na zaslonu se pojavilo prepoznatljivo lice voditelja Nove-TV - Saše Kopljara, koji je iz studija pozivao reportere na javljanja s mjesta događaja. Oko pozornice su se počeli okupljati ljudi. Tu su u svojim odorama i umirovljeni pripadnici Specijalne policije, bivši gardisti, a pojava pripadnika nekadašnje IV. brigade izazvala je oduševljenje i salvu pljeska.

Sudac Meron udahnuo život Hrvatskoj

U crvenom ruhu, točno u 9 sati u sudnicu Haaškoga suda ušli su članovi Žalbenoga vijeća, čime je počelo njegovo zasjedanje. Dok sam se izdvajao u pozadinu da uzmognem bolje pratiti događaje na zaslonu pozornice, pridružio mi se dr. Mate Ljubičić. Pozdravismo se upitnim pogledima. Sudac Theodor Meron počeo je govoriti autoritativnim glasom. Prvo je sažeto prepričavao prvostupanjsku presudu, što je izazivalo nelagodu pa i stanovitu zebnju. Trg se skamenio. Nu Meron je nastavio nešto umirujućim glasom kad je točku po točku  počeo čitati odluku Žalbenoga vijeća, ali isticanje izdvojenoga mišljenja sudaca Fausta Pocara i Carmela Agiu ledilo je krv u žilama, sve dok se po svakoj točci nije počelo opetovati njihovo izdvojeno mišljenje.

A onda je Meron, čovjek, koji je preživo Holokaust i jedan od najiskusnijih američkih sudaca naglasio da „ni jedno razumno sudsko vijeće“ ne bi  donijelo u slučaju generala Gotovine, a potom i Markača odluku da je legitimno oslobađanje vlastitoga državnog teritorija zločinački pothvat. Na te su riječi eksplodirale emocije. Cijelo je mnoštvo poskočilo. Diglo ruke u zrak i počelo skandirati: Ante, Ante! Točku po točku Meron je pobio prvostupanjsku presudu, nastalu očito iz konstrukcije bivše haaške tužiteljice Carle del Ponte, za koju mnogi tvrde da je potpala pod utjecaj srpske političke strategije prema Haaškom sudu, po kojoj u jugoslavenskoj i velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku ne može biti odgovornih, jer su, zapravo svi podjednako krivi. To je nažalost prihvatilo sudsko vijeće kojim je predsjedavao sudac Alphonse Orie.

Poruke optimizma

Oduševljenju okupljenoga mnoštva nije bilo kraja, kad je Meron izrekao da generale Gotovinu i Markača treba odmah osloboditi. U toj općoj euforiji sudarih se s Ikanom Nevistićem. Čestitasmo jedan drugome, pa se s doktorom Ljubičićem povukoh u kavanu. Dok smo šetali prema Šenoinu spomeniku, koji bdije nad hrvatskom prošlošću, već su po ulicama svirali automobili, a oko nas veselo lepršale hrvatske trobojnice.

Na kavi nam se pridružiše još dva mlada umirovljenika dr. Stjepan Bačić i dr. Željko Baklaić. Čestitke i izmjene komentara stalno su prekidali pozivi mobilnih brzoglasa s porukama prepunim oduševljenoga optimizma. Vraća se zanos hrvatskom narodu.

Nakon ispijanja crne tekućina krenuh u Katedralu, prema kojoj su već u skupinama hitali oduševljeni ljudi. Ulazili su pojedinačno ili u skupinama, po dvoje-troje, dolazili u klupe, sjedili i klečali. Zahvaljivali i uživali u Božjoj blizini.

Navratih potom do Marulićeva trga, gdje sretoh skupinu prijatelja. Svratismo u Obrtnički dom. U podrumskoj kavani, uz domoljubne pjesme, skupina mladih nazdravlja. Najavljen je i dolazak  generala na Trga bana Jelačića u 16 sati. Nikako ne mogu utišati svoj mobilni uređaj. Zove me prijatelj iz Zadra. Čestitam!, veli. Odgovaram: 5. kolovoza 1995.! Sretno! Niz poziva u kojima me već upozoravaju da će nestati mjesta na Trgu, ako ne dođem odmah. Uskočih u tramvaj!

Susret s Fojničanima

Kćer, gimnazijalka hoće me vidjeti, a od mnoštva ljudi od Tkalče se ne može probiti do trafika. Napokon izmijenismo darove, a kroz mnoštvo krenuh pod tzv. šator. Tamo me već čekaju prijatelji u društvu s invalidima HVO-a. Kažu iz Fojnice su. U kolicima. Jedan je bez ruke i noge. Uz njih su supruge s djecom. Vesele se. Ne bih hitio da mi izraste treća noga, reče smijući se jedan i doda: uzeli bi mi mirovinu. Dijele nam suhe smokve. Ne znam da u Fojnici ima smokava, nu Bosna je čudna zemlja.

Izlazim iz šatora. Ori se: Zovi, samo zovi! Prepun Trg ljudi, najviše mladih. U zraku su državne zastave. Sjećam se 1990. i prvoga višestranačkog Hrvatskog državnog sabora, međunarodnog priznanja hrvatske države i povratka olujnih pobjednika u Zagreb. Sve je to sad tu, kuca kao jedno srce.

Vi ste Domovina!

Polagano se probija kolona iz Praške pa preko Trga ide prema pozornici. Vidim stjegove i ništa više. Trg je na nogama. Stižu generali! Kratko obraćanje i zahvala svima koji su ih podupirali i pomagali međunarodnopravnoj pobjedi u Haagu. General Markač kaže: Cijelo vrijeme u srcu sam nosio Domovinu. A tko je Domovina? Vi ste Domovina!

Generali se spuštaju s pozornice. Formira se kolona, koja kreće prema Katedrali. Na ulazu u zagrebačku Prvostolnicu generala Gotovinu i Markača dočekuje zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Odjeven je u bijelu albu na kojoj su po rukavima, kao i križ na leđima izvezeni starohrvatski tropleti. Još jedna Sveta misa i zahvala Bogu. Kardinal poručuje da se ne smiju zaboraviti žrtve onih koji su darovali život za Domovinu. Ne smije se zaboraviti prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman!, poručio je zagrebački nadbiskup. Lijepa je ova studenska večer. Danas je, u predvečerje obljetnice Vukovara i Škabrnje, lijep dan pa je i Hrvatska bar na trenutak sretna zemlja!

Članak je izvorno objavljen u Hrvatskom slovu.

Mate Kovačević