Ličanin Mladen Rogić, imao je čast, kao  rijetko tko  prvo jutro nakon slobode  sa  generalom Antom  Gotovinom  popiti  kavu. Mase  novinara i javnost se pitala što taj Ličanin ima sa generalom-herojem, no oni koji bolje poznaju situaciju  znaju kako je ovom Ličaninu obitelji  Gotovina širom otvorila vrata jer im je bio prijatelj kada je Ante godinama čamio u zatvoru. Rogić se nije skrivao i uvijek je rado govorio: Ante je moj  prijatelj do groba, on je heroj Hrvatske i nikada ga se neću odreći.  Sada  kada  je  general  slobodan  i  postao  heroj  nacije, i kada  mu  mnogi  žele  ljubit  ruku "Mađo "  je isti, jer kaže,  pravi prijatelji  nikada  nisu na  prodaju. Sramotno djeluje da je taj čovjek  posljednjih godina u svojoj Lici, Gospiću bio od nekih političkih moćnika, nekad  vezanih uz  lance, zbog silne brige za optužene branitelje  bezrazložno  proglašavan  izdajicom, valjda zato što se nikad nije sramio reći da je prijatelj  heroja -  generala. Razgovar s Mladenom Rogićem vodile su kolege s portala Slobodna Lika.

Kako ste  Vi  kao  prijatelj Ante Gotovine doživjeli njegovu slobodu?

-Teško je te osjećaje opisati, pogotovo u ovom trenutku kad se dojmovi još nisu slegli. Presretan sam da je Ante na slobodu, presretan sam da je njegova obitelj opet u svojem domu zajedno s njim. Jednako se radujem i zbog generala Markača. Kad se prisjetim svih ovih godina, a prošlo je više od jedanaest teških i dramatičnih godina, onda me to  ispunjava i ponosom. Istina je na kraju pobijedila, pravda je zadovoljena, a Domovinski rat ponovno zadobio onaj neupitni moralni temelj koju su neprijatelji Hrvatske, prodane duše i kojekakvi anarhisti htjeli dovesti u pitanje. 16. studenog je veliki dan za sve nas, a ja ga doživljavam i kao dijelić osobne sadisfakcije: tolike sam godine dolazio Dunji Gotovini, nerijetko i kad se malo tko to usudio ili smatrao potrebnim. Godinama me razdirala ta nepravda na koji me je uvjek podsjećao prazan stolac na čelu stola u njihovu dnevnom boravku. Sad,  kad sam Antu tamo ponovno vidio, kao da je zasjalo novo sunce.

Možete  li nam opisati kao je izgledao Vaš prvi susret s generalom nakon jednanaest godina?

-Spontano i emotivno. Malo je tko vjerovao da će Žalbeno vijeće imati  dovoljno hrabrosti da presudi shodno činjenicasma i pravdi. To se dogodilo pa smo svi, a tu i sebe ubrajam, bili i u pozitivnom šoku. Sve je to nekako izgledalo kao san koji je ipak na kraju bio java.

Čujemo da ste mu stolicu za prvu jutarnju kavu čuvali jedanaest godina?

-To je legenda. Ako mu je netko čuvao stolicu onda je to njegova supruga Dunja. Ja sam samo znao sjediti na toj stolici kad bih dolazio u posjetu. I sada kada sam se susreo s Antom, sjeo sam na tu stolici, nekako po  navici. On taj čas nije bio kod kuće, a kad se vratio, ja sam se, naravno, digao i rekao mu da sjedne na čelo stola jer mu to mjesto pripada kao domaćinu. On se  malo zezao, najprije nije htio, govoreći mi „ako si i prije tu sidija, sidi i sada“. No na kraju smo taj „nesporazum“ izgladili u vratio se u svoju stolicu.

Neki se pitaju odakle Rogić odjednom s Gotovinom?

-Kad bih htio biti zločest rekao bih da to pitaju oni kojih nigdje nije bilo kad je grmjelo. A boga mi grmjelo je i to žestoko. Sve ostalo je ljudska lojalnost o kojoj ne bih govorio. Nisam se ja sada pojavio, nego sam došao kao što sam i prije dolazio.

Kako sada doživljavate ovu slinu euforiju u kojoj se mnogi guraju da budu što bliže generalima?

-U takvim situacijama često na površinu isplivaju ljudske slabosti: želja za promocijom, borba za  bolju prošlost, kojekakve nečasne  kalkulacije pa i eksibionizam. To je donekle „normalo“ ali je žalosno za vidjeti. Pa i „komično“. U prve su se  redove gurali ljudi kojih nije bilo nigdje, a neki od njih su se proslavili i izjavama kako Gotovinu valja uhititi na način da se među njegove prijatelje i obitelj ubace agenti. I takvi su tu večer bili na pozornici na Tragu bana Jelačića. Ante  to  vjerojatno ne  zna, ali da i zna, negova ljudskost i velikodušnost i to bi podnijela. Oni koji su tamo trebali biti, a nisu bili zbog svoje skromnosti, to su, između ostalog i  moji prijatelji i suborci iz Rijeke, Pule, Novog Zagreba, Trnovčice, Dubrave, BBB, dečki iz Slavonskog broda, Osijeka... bez čije pomoći ni ja ne bih moga ništa učiniti. Svi smo mi zajednički radili i podupirali se, od Zagorja i Međimurja do Dalmacije. Kad  bih  mogao govoriti u Gotovinino i Markačevo ime, onda bi im se i u njihovo ime i javno zahvalio.

Pošto ste  Ličanin možda znate kada će general Gotovina doći kod nas na kavu?

-To u ovom času nitko ne zna. Generalu je potreban odmor, mora se adaptirati na slobodu... Siguran sam da Liku neće zaboraviti.

Kako nakon ovoga svega vidite Hrvatsku?

-Baš onakokako je to u petak rekao sam Gotovina: „Rat je završen, okrenimo se budućnosti“. Intimno, a to je doista moje osobno mišljenje, volio bih da  neki ljudi odgovaraju za svoja nečasna djela, za sve ove godine robije i ocrnjivanja Domovinskog rata. To bi bila moralna katarza ali ne vjerujem da je Hrvatska za nju spremna. I dakako, da se Hrvatska u punom smislu razvije u zemlju pravde i slobode, slobodnih a ne dirigiranih medija, da  ratni profiteri i oni koji su opljačkali, a i dalje pljačkaju zemlju, podnesu račun naciji. Naprosto da se uspostavi normalitet života.

Čudno je da su Vas, unatoč Vašoj ratnoj biografiji, neki u Vašoj rodnoj Lici željeli prikazati kao problematičnog tipa?

-To su činili oni koji su, dok sam ja pomagao ljudima koji su završavali u zatvorima zbog kojekakvih sumnjivih optužbi, obilazio ih  i pomagao im, tražio odvjetnike i nastojao im olakšati  život, dakle, to su činili oni koji su za to vrijeme brinuli jedino o vlastitom džepu i to nerijetko i na nelegalan način. Neki su postali minstri i takoreći lokalni šerifi koji su izgradili vile bez faktičkog legalnog novčanog pokrića, postavljali na sva važnija mjesta svoje ljude i praktički terorizirali normalan svijet. Drugi su kupovali stanove po Žnjanu i drugim mjestima s novcem za koji nitko ne zna odakle im, treći jahte i skupocjene automobile, a neki sve to zajedno. Oni su  sada u mišjim rupama, drhte od  mogućeg kaznenog progona zbog kriminala, pritajili su se, ali svi mi znamo o kome se radi.

Jeste li vi sretni što se više nikada Gospićani neće vezivati u lance?

-To nisu bili Gospićani nego jedna grupa ljudi na čelu s Darkom Milinovićem. Koliko je to s njihove strane bilo iskreno pokazali su time što su vjerno služili Sanadera. Sretam sm što je ta istina izbila na vidjelo i što je svakim danom sve očitija. Danas je Domovinski rat čist kao suza, a ako se pronađu konkretni krivci za pojedine ratne ekscese ili zločine neka za to i odgovaraju. U lancima trebaju biti samo oni koji su nanijeli tešku štetu Hrvatskoj i osiromašili naciju, puneći svoje džepove.

Razgovor je izvorno objavljen na slobodnalika.com.

R.H.