“Hrvatskom” književniku i novinaru Borisu Dežuloviću će za knjigu “Diego Armando i sedam patuljaka” 16. studenog na Međunarodnom sajmu knjiga “Interliber” u Zagrebu biti uručena srpska književna Nagrada “Kočićevo pero”, koju dodjeljuje Zadužbina Petar Kočić Banjaluka – Beograd, objavljeno je na portalu Nezavisne novine.

E, sad, zašto se srpska nagrada dodjeljuje na Interliberu u Zagrebu i tko nagradu uopće dodjeljuje? Na srpskoj Wikipediji piše kako se nagrada “Kočićevo pero” dodjeljuje književnicima koji nastavljaju “pričavinu i učevinu” srpskog književnika Petra Kočića, ustanovljena je 1995. godine od strane Nikole Vukolića, a kao podatak možemo navesti kako je dobitnik ove nagrade za 1996. godinu Dobriša Ćosić, kojega Srbi nazivaju “ocem nacije”.

Inače, pretprošle godine nagradu je osvojila Ivana Bodrožić Simić za knjigu Hotel Zagorje, dok je  na lanjskom Interliberu u Zagrebu Kočićevim perom NA ĆIRILICI okićen kolumnist i pisac Ante Tomić za knjigu Punoglavci.

Dakle, to su hrvatske uzdanice koje nastavljaju “pričavinu i učevinu” Srbina Petra Kočića?

Ljubimci srpske publike: Jergović, Tomić, Dežulović...i Bodrožić

Ako se uzme u obzir kako u Povjerenstvu za nagradu Kočićevo pero sjedi ljubimac Srbije i Republike Srpske Miljenko Jergović, razumljivo je zbog čega se ova nagrada svake godine dodjeljuje međuprijateljski, tj. među jugonostalgičarskom ekipom tzv. hrvatskih novinara, kolumnista i književnika, koji u Hrvatskoj žive i zarađuju “masnu lovu” pišući antihrvatske kolumne u tzv. “hrvatskim tiskovinama i po tzv. hrvatskim portalima”.

Jasno je zašto je nagradu na ćiriličnom pismu, i to s osmijehom, u srcu Hrvatske, u Zagrebu, lani primio Tomić, i jasno je kako će je sa sretnim osmijehom ove godine primiti i Dežulović, ali nepoznanica ostaje Bodrožićka, koja upravo u nagrađenoj knjizi piše o iskustvu izbjeglice, a iz njenog doma su je protjerali upravo oni koji su joj nagradu dodijelili na ćirilici.

Jasno je kako se nagrada Kočićevo pero dodjeljuje hrvatskim književnicima blesanima u starom srpskom poznatom stilu “Ma, ko nas, bre, zavadi? Nismo mi vas hteli poklati i nazvati Velikom Srbijom, nego smo se malo više zaigrali s topovima i čakijama. Hajde lepo da popijemo rakijicu i sve da zaboravimo...”

A Hrvati ko Hrvati! Ponekad se stvarno moramo zapitati koliko kratkotrajno pamćenje imamo i jesmo li stvarno najgluplji narod na svijetu? Jer, iz svega priloženog, čini se kako kod nas ne vrijede poslovice “Povijest je učiteljica života” i “Na griješkama se uči”.

A Srbi ko Srbi! Za koju godinu, opet ista priča!

Ime Petar Kočić nosila je i četnička postrojba iz Drugog svjetskog rata

Lutajući bespućima interneta, saznajemo i kako je Petar Kočić bio ultranacionalist i velikosrbin, koji je odgojen u mržnji prema zapadu i Austro-Ugarskoj, pod utjecajem oca, koji je bio iguman u manastiru Gomjenica, mjestu ekstremne velikosrpske svetosavske mržnje prema katoličanstvu i Vatikanu. Na Wikipediji je navedeno kako je iz trećeg razreda gimnazije u Sarajevu izbačen zbog “srbovanja”, a uoči aneksije BiH od Austro-Ugarske pokreće u Banja Luci časopis Otadžbina koji će kasnije biti inspiracija većini velikosrpskih nacionalista.

>>Mate Kovačević: Profinjeni sustav laži

Kočić je umro 1916. g. u duševnoj bolnici u Beogradu, a u ponekim člancima na internetu navodi se kako je do toga stanja sam sebe doveo upravo zbog ogromne mržnje prema Hrvatima i, kako ih on naziva, “Arnautima” tj. Albancima.

Kočićev lik i djelo najviše su, između Prvog i drugog svjetskog rata, iskorištavali i uvažavali  najekstremniji srpski nacionalisti Srpska nacionalistička omladina (SRNAO), koji su “s požrtvovanjem vodili borbu protiv antisrpskih elemenata“ i tiskali su  glasilo „Srbadija“, te Udruženje srpskih četnika s glasilom „Srpski četnik“, a koji su maltretirali neistomišljenike i vršili nasilje nad članovima HSS i sličnima u BiH i Hrvatskoj.

Prema nekim izvorima, pripadnici SRNAO-a su imenom „Petra Kočića“ nazvali svoju organizaciju u Sarajevu, koja će se kasnije pretvoriti u jednu od četničkih postrojbi u Drugom svjetskom ratu, dok se Petar Kočić nalazi na novčanicama od 100 KM u Republici Srpskoj, odakle jen u proteklom ratu protjerana većina hrvatskog pučanstva.

Dežulović (ne)voli Otadžbinu?

Dežulović za Nezavisne novine ističe kako je iznenađen nagradom, te navodi: “Ako se časni žiri rukovodio onom glasovitom Kočićevom: “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”, ja u kategoriji iskrene i strasne ljubavi, ipak, ispunjavam samo dva od tri kriterija. Kako je pak danas valjda nemoguće naći nekoga tko istovremeno voli Istinu, Slobodu i Otadžbinu – jer tko voli Slobodu, voli i Istinu, a tko voli Istinu, ne voli Otadžbinu – bit će da sam ja s dva od tri imao najbolji rezultat”, rekao je Dežulović za “Nezavisne”.

O laureatu priznanja odlučivalo je povjerenstvo u sastavu: književnici Vida Ognjenović, Miljenko Jergović i Nikola Vukolić, a priznanje je dodijeljeno za “visoka dostignuća u suvremenoj književnosti i odanosti ljepoti Kočićeve misli i riječi.” Predsjednik Povjerenstva Vukolić naveo je i kako knjiga Borisa Dežulovića “otkriva autora izuzetnog znanja i strasne angažovanosti, čovjeka široke kulture, inteligencije i smjelosti da kaže i ono pred čim bi mnogi, u strahu, izgubili moć govora”.

Hrvatski narod ne uči na svojim griješkama??

U Zagrebu je do 1994. postojalo Satiričko kazalište "Jazavac" (nazvano po Kočićevoj satiri   "Jazavac pred sudom"), koje je tada preimenovano u “Kerempuh”. E, ali to su još uvijek bili dani u kojima su Hrvati ginuli po ratištima, u Hrvatskoj je postojala tzv. RSK, a srca je još uvijek stezala tuga zbog Škabrnje i 18. studenog, dana pada Vukovara i zbog pjesme Kočićevih potomaka, koji su slavodobitno šetali razorenim vukovarskim ulicama pjevajući: “Slobo, šalji nam salate, klat će mo Hrvate”. A Gotovina i Markač su se pripremali za oslobođenje hrvatskog teritorija i sprječavanja genocida, zbog čega danas sjede u Haagu, gdje neki bezveznjaci donose presude čitavom hrvatskom narodu, koji se samo usudio braniti svoju zemlju i svoju djecu...

I baš kao u Kočićevoj satiri “Jazavac pred sudom”, sutra će se, prilikom presude hrvatskim generalima i herojima, i Hrvatska naći pred sudom. Baš prava satira, zar ne? Kao i uvijek, ponovno hrvatsko-srpska, u kojoj su Srbi uvijek dobri likovi, a Hrvati vječiti zlikovci, makar nikad nisu krenuli u osvajanje tuđeg teritorija.

Nema sumnje kako su svi nagrađeni tzv. hrvatski književnici, koji s oduševljenjem ljubuju i koji se s istom strašću (poput Severine, Pišekice i ostalih “poznatih faca”) sljubljuju s prekodrinskom milom braćom, “odani ljepoti Kočićeve misli i riječi”, pa je i u redu da budu nagrađeni od strane srpske braće, čije ideje zastupaju.

Međutim, nije u redu to što ti ljubitelji srpske istine, srpske slobode i srpske otadžbine žive u Hrvatskoj, zarađuju u Hrvatskoj i to što im se nagrada ustanovljena u tzv. Republici Srpskoj dodjeljuje u srcu Hrvatske, u Zagrebu?

Ipak, činjenica je kako ova nagrada zakukuljenih velikosrba i ekstremnih srpskih nacionalista najviše govori nešto o nama kao narodu, koji može ponijeti titulu naroda s najkraćom pameti na svijetu.

Što reći, osim: Bože, pomozi nam! I prosvitli nam pamet!

Petra Jurčević