Za vrijem socijalizma najžešći borci protiv nacionalizma u hrvatskoj politici nepogrješivo su ulazili u nacionalno miješane ženidbeno-udadbene aranžmane. Prkoseći tako statistici, ali i vlastitim tvrdnjama da im nacionalnost nije važna. Pokojni Stipe Šuvar deklarirao se kojekako, Portugalcem i Kinezom, no ženio se onako kako je nepisano pravilo za pripadnike socijalističke politike nalagalo. Pokojni Miko Tripalo čak dvaput. Premda to ni jednom ni drugom to nije pomoglo da ih šira tazbina u jednom trenutku ne prozove ustašama. Osobno mi je svejedno tko koga ženi, ali ovi primjeri pokazuju da su oni koji deklarativno niječu važnost nacionalnog, često nacionalnim opterećeni više od običnog svijeta.

Dolazim iz kraja gdje o Židovima i nije bilo nekog određena mišljenja budući da ih u tom kraju nije ni bilo. Kasnije sam u Zagrebu i nekim drugim srednjoeuropskim sredinama upoznao neke tipične oblike srednjoeuropskog antisemitizma. Uvijek mi se činilo da mu je u podlozi golema zavist. Ista ona zavist koja je u određenom trenutku iskorištena kao gorivo antihercegovačke histerije kasnih devedesetih i ranih 2000-tih. I upravo poznavanje tog jednostavnog i moćnog mehanizma manipulacije frustracijama jednog dijela javnosti sprječava me da zaozbiljno prihvatim razne teorije urote, čak i kada su naoko uvjerljivo sročene i predočene. Stvarnost je uvijek drugačija i neizmjerno složenija od svih konstrukcija o njoj. Zato ne vjerujem ni u razna proročanstva.

No, vratimo se Židovima. Oni su, doduše, ovdje upali u priču ni krivi ni dužni, naime ovdje su samo kao svojevrsni lakmus-papir odnosa Hrvata prema sebi samima. Nedavno je u Izraelu na jednom skupu o Holokaustu sudjelovao jedan hrvatski povjesničar mlađe generacije. I umjesto da kaže nešto suvislo o Holokaustu, on se dohvatio kuđenja vlastite države i naroda. Kako su Židovi zbog specifične povijesti veliki patrioti, bili su šokirani onim što im taj čovjek govori o vlastitoj državi. Toliko šokirani da su poslali dopis nadležnom hrvatskom ministarstvu upozorivši ih na nedolično ponašanje tog ''znanstvenika''. Misleći, valjda, da se taj nesretnik nekako infiltrirao u hrvatsku delegaciju i da hrvatske vlasti ne odobravaju da ih svijetu takvi predstavljaju. Što samo dokazuje da logično zaključivanje i nije najbolji način da se shvate neke stvari. Barem kad je Hrvatska u pitanju. Ovdje je potrebno napomenuti da se svojim postupkom taj hrvatski povjesničar razotkrio kao osoba koja gaji duboke predrasude prema židovskom narodu. Moglo bi se čak reći da se radi o prikrivenom antisemitizmu. Naime, samo onaj tko intimno vjeruje da Židovi nešto imaju protiv Hrvata, može opanjkavati Hrvate želeći se tako udvoriti tim istim Židovima. Jer ipak su oni ''vladari svijeta'', kaj ne!?

U Slobodnoj Dalmaciji pročitah člančić nekog Matijanića. Piše o najnovijem valu iseljavanja iz Hrvatske. U redu, to je aktualna tema i treba pisati o njoj. No, zaključci do kojih dolazi Matijanić mogli bi se mirne duše nazvati idiotskim, da nisu zlobni! Naime, on zaključuje da je za iseljavanje krivo stvaranje hrvatske države! Prvo, iz Hrvatske se iseljavalo oduvijek, zar autor nije čuo za Gradišćanske i Moliške Hrvate!? Uostalom, stanovništvo nam se u brojčanom smislu nije bitno promijenilo još od kralja Tomislava. Stotine tisuća Hrvata otišlo je iz zemlje za vrijeme Titove Jugoslavije. I sad je odjedanput nastanak samostalne hrvatske države glavni krivac što ljudi i dalje odlaze!? Koliko god smo u ekonomskoj krizi, ljudi barem više ne moraju odlaziti iz političkih razloga.

Autor i sam kaže da je po procjenama iz Hrvatske otišlo oko 150 000 ljudi, a samo u posljednje tri godine 32 000 ljudi. Uzmemo li u obzir činjenicu da je barem sto i nešto tisuća ljudi otišlo zbog ratnih zbivanja ranih devedesetih. Bilo da je riječ o Hrvatima koji su početkom rata izbjegli i zasnovali život negdje drugdje, bilo da je riječ o Srbima koji su izbjegli nakon oslobođenja okupiranih krajeva i poslije se nisu željeli vratiti iz ovih ili onih razloga. Dakle, ostaje konstatirati da je pravi val iseljavanja zbog ekonomskih razloga krenuo upravo posljednjih nekoliko godina, a to su godine kada se nesmiljeno krčmila državna suverenost i rasprodavalo državno bogatstvo u ime ulaska u EU. Stoga je pravilnije zaključiti da je za iseljavanje kriva politika eurointegracija, a ne suverenistička politika. Koje, uostalom, nakon Tuđmanove smrti u Hrvatskoj nema.

Svi ovi navedeni primjeri pokazuju da se kod nas pila često okreće naopako, to jest da ''krvna zrnca'' ne broje tzv. nacionalisti nego oni koji se, navodno, protiv nacionalizma bore, da su predrasude prema Židovima prisutnije kod onih koji svugdje oko sebe prepoznaju antisemitizam nego kod onih koji se ''židovskim pitanjem'' ne zamaraju te da se jugonostalgija nevješto prikriva lažnim idealiziranjem ekonomskog i socijalnog ''blagostanja'' bivše države. Koja se upravo zbog ekonomskog i socijalnog sloma i raspala!

Sve u svemu, kraj ovakvog odnosa naših političkih, kulturnih i drugih elita prema državi i narodu, Hrvatskoj nikakvi drugi neprijatelji nisu ni potrebni.

Damir Pešorda