Vjerojatno se nikad ne bih osvrnuo na ovu dugovječnu dokumentarnu seriju, da situacija s coronavirusom nije donijela neke posve nove probleme i posve nova rješenja (?) za putovanja, hotele i restorana.

Ako su promjene samo predah, onda su mi prihvatljive, no ako se misli da se turizam može održavati i razvijati s bizarnim pravilima, onda ljudi koji su upućeni u zdravstvo, na žalost, nisu upućeni u suštinu turizma. Turizam je, po svojoj najopćenitijoj definiciji - industrija zadovoljstva. Ako ja (kao “jedermann” - svakogović!) u startu nisam zadovoljan s ničim - neće biti te industrije! Tu nema što tražiti pleksiglas! Ja želim nove, pozitivne doživljaje, a ako njih nema, sjedim kod kuće i posve mi je svejedno da li je udaljenost između stolova u restoranu dva ili stotinu i dva metra!

Richard John Steves Jr. (1955.) američki je putopisac, autor, aktivist i televizijska osoba. Njegova filozofija putovanja potiče ljude da istražuju manje razvikana turistička odredišta, sugerirajući im da urone u život lokalnog stanovništva. Od 2000. godine domaćin je putopisno-turističkog serijala “Rick Steves’ Europe” na javnoj televiziji. Steves također ima i radio emisiju pod nazivom “Putovanje s Rickom Stevesom” (od 2005.), a autor je i brojnih turističkih vodiča, od kojih je prvi bio izuzetno popularan“Europa na mala vrata”. 2010. godine njegova je kompanija objavila i aplikaciju za mobilne telefone pod nazivom “Rick Steves’Audio Europe”.

Njegova dokumentarna serija, koja se emitira od 2000. godine, ima deset sezona, s ukupno 130 epizoda. U prosjeku mu trebaju dvije godine da snimi sezonu, jer u Europi boravi četiri mjeseca godišnje. Njegovi dokumentarci traju 25 minuta (specijali 55), lako su gledljivi i dopadljivi, puni zdravog razuma, tipičnog za Amerikanca koji dobro poznaje Europu, a još bolje Amerikance. Jezik mu je školski jednostavan i razumljiv, a savjeti zdravorazumski. Dakle, on ne glumi vrhunskog poznavatelja svih mjesta na kojima je bio, te vrlo često koristi usluge lokalnih vodiča. On je poslovni čovjek (diplomirao je menadžment i europsku povijest!), koji unosi toplinu u jedan posao koji počiva na emocijama.

I tu dolazimo da same suštine. Njegova serija dokumentarnih filmova nikad se nije vrtila po hrvatskoj televiziji - što je šteta. Najveća uvjerljivost njegovog pristupa turizmu je u “jedermann” razini. On je blizak prosječnom (američkom) putniku, s njegovim shvaćanjem turizma. On je jednostavan, izravan i prenosi pozitivne emocije na vrlo jednostavan način. Njegov američki engleski je školski i serija je korisna čak i za učenje jezika, pogotovo jer je prate i potpisi na engleskom.

Svaka epizoda koncipirana je vrlo jednostavno. Na zemljovidu Europe pokaže državu i gradove koje će obići u 25 minuta, potom, kroz razgovor s lokalnim vodičem iznosi i pokazuje najbitnije stvari za npr. Volteru u Toscani, ubacuje Etrušćane i muzeje, potom prelazi na lokalna jela i vina, uz obilazak toscanskih ruralnih vila, vrlo dostupnih današnjim turistima. Sve je ležerno čavrljanje, jedna ugoda prepuna chiantija i firentinskih odrezaka, šetnja tisućljetnim, kamenom popločenim ulicama uz ponešto lokalnih običaja i intimnih - i manje intimnih - proslava. I to je zapravo turizam! Ono njegovo ljudsko lice - bez pleksiglasa! Pleksiglas je smrt za moderni turizam! Razmaci između ljudi su neprihvatljivi! Turizam je prenošenje emocija - a to Rick Steves znalački radi!

Zadnja njegova epizoda koja se može gledati na YouTube-u, je krstarenje Sredozemljen na velikom cruiseru. Osobno, prezirem takav način putovanja, no Rick Steves je unio dovoljno šarma u nešto krajnje bezlično - a Amerikancima tako drago! - i njegovo putovanje od Barcelone, preko Nice, Rima i Malte do Atene i Mikonosa, posve mi je prihvatljivo. Štoviše, mogao bih reći da je tih sat vremena (epizoda je tzv. specijal) točno onoliko koliko sam spreman otrpiti od putovanja putničkim brodom s 3.000 putnika i 1.500 članova posade. Cijela epizoda pažljivo je izbalansirana i vrlo je pedagoška u smislu pokušaja da se taj oblik putovanja učini čim humanijim i zabavnijim.

Rick Steves je svećenik modernog turizma, dovoljno banalan da ne zvuči arogantno, dovoljno informiran da ne zvuči blesavo i s dovoljno emocija da zainteresira ljude za obilazak svih mjesta kojima luta tražeći lokalne ljude i njihove jednostavne priče.

Dakle, preporučio bih svima koji žele uništiti turizam pleksiglasom, rukavicama, čekanjima i dezinficiranjima, da pogledaju poneku epizodu i da se zapitaju koliko Hrvatskoj treba turizam i koliki rizik je razuman da bi turizam opstao. Ne mogu biti dva putnika u avionu za 150 ljudi, 7 putnika u autobusu za 50 ljudi, 1 posjetitelj muzeja po katu i 4 čovjeka u restoranu. To nije turizam - to je koncentracijski logor!... I to loše vođen!

F.Perić