Hrvatska se Vlada mora usredotočiti na opasnost da se srbijanska kloaka ne prelije u Hrvatsku
Aleksandar Vučić, trenutni srpski vožd, i dalje se nada da će svojim bizantinskim licemjerjem i gedžovanskim šarmom nastaviti uspješno obmanjivati i Europsku Uniju, i Rusiju, i SAD i Kinu. Umjesto sastanka u Washintonu s predsjednikom Donaldom Trumpom, sada je Vučić odlučio (ili samo pristao?) da se pregovori o Kosovu nastave u Parizu s Emmanuelom Macronom i Angelom Merkel.
Računa da će iznemogloj kancelarki i neodlučnom Predsjedniku na europskom tlu lakše prodati odlučno „videćemo“ i tako dodatno priskrbiti nešto vremena za veliki trenutak kad će „vascelom“ srpstvu objaviti – Kosovo nije Srbija. Možda mu uspije ušićariti nešto dana i mjeseci, ne bi bilo prvi put da Europska Unija guta srbijanske laži, međutim s Amerikom ne ide po tom obrascu. Može se Amerikance neko kraće vrijeme povlačiti za nos, a onda dozlogrde srbijanske laži i prenemaganja, kao na primjer 1999., kad su Sjedinjene Američke Države poslale borbene zrakoplove i malo razrondale fašističku Srbiju.
Vučićev problem je činjenica da je preko svake mjere željan sebe i slijep na političke silnice koje imaju sve manje razumijevanja za srbijanski primitivizam. Problem Srbije je što taj negdašnji Beogradski pašaluk baš nikom nije potreban. Srbija je trula jabuka, a za trulim se voćem ne žali. Vučić ne vidi što je Srbija danas, ne želi znati što je Srbija bila (i ostala) makar je i sam „lično“ sudjelovao u obnovi fašističke Srbije. Srbija je politička kloaka puna iskvarenih i nečasnih političara, lažova i varalica. Predsjednik Srbije ne želi shvatiti da je on na čelu komunističko-četničke države, fašizma koji je izvršio agresiju na Hrvatsku i BiH te podupro genocid nad muslimanima u Srebrenici i nad Albancima na Kosovu. Srbija je jedina država u Europi koju su Saveznici, pobjednici nad nacifašizmom, bombardirali nakon 2. Svjetskog rata! Nije li samo taj podatak dovoljan da smjesti Srbiju iza svih mogućih željeznih zavjesa, i u kavez ako treba. Ali ne pomaže, gedžovanluk i prkos primitivca ne popušta i opire se svakom pokušaju uljuđenog svijeta da Srbija uđe u krug europske civilizacije. Uzalud im trud, tamo Srbiji nije mjesto.
Provaljeni su i svima je postalo jasno da Srbijanci, što sada urlaju i protestiraju na ulicama i trgovima Beograda i srbijanskim varošima u ime neke njihove demokracije i slobode, nisu nikakva demokratska opcija, nikakav civilizacijski napredak niti znaju što znači uljuđeno građansko društvo. Svi su oni samo novi ešalon istih i jednakih gedžovanskih umova – a bit će još gori kad jednom dođu na vlast. Sve je to poteklo iz jednog te istog kazana, traje unedogled i zato u Srbiji nema promjena niti smije imati pristup uljuđenim narodima.
Kao što svetosavlje nije kršćanstvo, tako ni suvremena srbijanska država nije dio judeokršćanskog političkog korpusa u Europi. Srbi su predugo bili turska raja, ponižene sluge i u svojoj su povijesti preskočili bitne faze europske civilizacije. Zapravo sve. Te preskočene faze su nenadoknadive i odmah uočljive. U svojoj stoljetnoj sluganskoj prignutosti Turcima naučili su gadne stvari, poslije su tlačili sve s kojima su došli u dodir, Hrvate posebno, imitirajući pritom svoje dojučerašnje gospodare. Sada je konačno došao red da tlače i uništavaju sebe same i nema im pomoći niti im treba pomoći.
Na Republici Hrvatskoj je da zaštiti svoje građane od svake opasnosti, u ovom konkretnom slučaju hrvatska se Vlada mora usredotočiti na opasnost da se srbijanska kloaka ne prelije u Hrvatsku. A neprestano se preljeva, ne samo otvorenom državnom granicom prema Srbiji u vremenima pandemije corona virusa, nego se u pobjedničkom HDZ-u sve vrijeme traže srpska kadrovska rješenja i spominju nepostojeća manjinska prava. Još samo da se srpskoj manjini u Hrvatskoj vrati ustavni status konstitutivnog naroda, a Plenkoviću, ljubičice bijela? Kako bi ga tek u Beogradu i Buxellesu primili i nahvalili.
Kad se napravi inventura posljednjih tridesetak godina hrvatske samostalnosti, i sažme stanje danas, možemo u jednoj rečenici izreći dijagnozu: „deca komunizma“ vladaju Hrvatskom uz asistenciju srbijanskog rezidenta u Hrvatskoj, Milorada Pupovca. Na Pantovčaku stoluje Zoran Milanović, lažni diplomat i politički bezveznjak, u Banskim dvorima gazduje lažni HDZ-ovac i pravi reformirani komunist liberalnog svjetonazora.
>>Pobjeda Andreja Plenkovića trijumf Tripalove i Savkine vizije Hrvatske
Gdje je nestalo sjećanje i pjetet prema žrtvi hrvatskih branitelja i kako znamo da je uopće izvojevana pobjeda u Domovinskom ratu kad su pobjednici poniženi od vlastite države? Što će reći neznani hrvatski grobovi, pod srbijanskom agresijom raseljena Hrvatska... zar se uopće trebalo braniti od srpsko-srbijanske agresije kad je sve ostalo isto: Plenky, Zoki, Yuta, uvijek „izdajnička“ dijaspora, komunjarsko-jugoslavenska mreža gospodarstvenika i dogovorna ekonomija. Samo jedna riječ daje odgovor na stanje u Republici Hrvatskoj – izdaja nacionalnih interesa.
L.C.