Nadri-novinarska kaljuža, u Hrvata nažalost nedovoljno isušena, iliti medijska septička jama takozvanog „mainstream“ novinarstva uvijek iznova zaprepasti; vonjem zaudara nadaleko i naširoko da prosječnom čitatelju pozli već nakon prvih nekoliko rečenica. Ipak, stisne li zube (i nos!) te se prisili dovršiti započeto, mazohizmu sklon čitatelj spozna da je dno uvijek dublje.

Najnoviji uradak Pupovčeve „nevjenčane supruge“, Slavice Lukić, na mrežnim stranicama Yutarnjeg lista pokazuje sav sjaj i bijedu medijskih partizana, odnosno da ostanemo dosljedni Balzacovu izvorniku – kurtizana. Sam je naslov – „Podnio 34 tužbe, a već mu je dosuđeno 254.000 kuna! Istražili smo što stoji iza velike ofenzive Milijana Brkića protiv medija“ – sročen u vrhunskoj žuto-tiskovnoj maniri.

Bilo je pitanje vremena kad će krugovi bliski Andreju Plenkoviću i Gordanu Jandrokoviću iskoristiti svoj neslužbeni bilten za potrebe obračuna s unutarstranačkim neistomišljenicima, no potpisnica ovih redaka iskreno priznaje da su očekivanja bila mnogo veća, barem na razini Tolušićeve fotomontaže ili (nepostojeće) afere SMS.

Odista, kad „vrhunsko novinarsko pero“, a ujedno i izvanbračna drugarica (ili drugarka?) najvažnijeg Plenkovićevog „koalicionog“ partnera potpisuje članak usmjeren ka makar i djetinjem pokušaju difamacije političkog neistomišljenika, onda bio red zadržati neki kvalitativni minimum, barem donekle dostojan operacija poput „Opere“ ili „Labradora“. Ni udbaši nisu više što su nekad bili; kolege je starost dobrano načela.

Iako je pismenost hrvatskih novinara, odnosno da budemo točni, novinara koji djeluju u hrvatskom medijskom prostoru, na poprilično nezavidnoj razini, Lukićkin bi članak nesumnjivo mogao osvojiti titulu najlošijeg, najimbecilnijeg i najglupljeg teksta desetljeća u, složit će se mnogi, izrazito oštroj konkurenciji.

„Sve Brkićeve tužbe, bez obzira na to koji medij je njegova meta i bez obzira na to je li mu duševne boli zadao istraživački tekst, komentar, ili tek preneseni članak, jedan drugoj sliče kao jaje jajetu. U svim tužbama stoji identični tekst“ – istaknuto je na početku. Teško je uopće komentirati ovakav navod jer je besmislen. Naime, pravo se svodi na određeno zadovoljenje forme, na obrasce kakve viđamo pri svakodnevnom susretu s administracijom, počev od raznoraznih formulara, preko računa, do tužbi, sudskih presuda ili rješenja o ovrsi. Ako nešto funkcionira, onda se toga držiš, a ako je nekomu sporno da su tužbe identične, onda neka pogleda desetke i desetke tisuća tužbi podnesenih diljem RH protiv banaka vezano za švicarski franak – sve su identične – praktički do zadnjega zareza.

„Sudski zapisnici Brkićeva svjedočenja koje smo iščitali pokazuju da on, iz slučaja u slučaj, opisujući pred različitom sucima patnje prouzročene različitim novinarskim člancima deklamira jedan te isti tekst gotovo istovjetan onome koji je njegov odvjetnik napisao u tužbi.“ Da u „drugarke“ Lukić postoji imalo intelektualnog poštenja, novinarske čestitosti ili uopće neke temeljne znatiželje, onda bi se prije iznošenja ovakvih bedastoća savjetovala s kolegama ili poput pravog istraživačkog novinara istražila kako izgleda parnični postupak u Republici Hrvatskoj. Svatko tko je imao (ne)sreću naći se u ulozi tužitelja ili tuženika vrlo dobro zna da ako želi uspjeti u sporu mora ostati dosljedan i cijelo vrijeme tupiti jedno te isto jer se protivna strana uhvati za ma i najmanju proturječnost ili nesklapnost pa onda nastaju problemi, što je naposljetku i logično. No, Lukićkin izvanbračni drug već dugi niz godina ponavlja jedan te isti tekst, i to onaj o ugroženom srpstvu, srpskoj nejači, milijardama pobijenih u Jasenovcu i t.d. te na tomu financira kako sebe, tako i svoju političku stranku. Zašto Slavica ne pomete ispred svojih vrata prvo?

Naposljetku, kao dokaz vrhunske pravne (i općenite) neupućenosti, Lukićka svoj maloumni uradak okrunjuje izjavom odvjetnice koja zastupa tjednik Nacional: „Nevjerojatno je da u svim drugim sudskim sporovima, uključujući i prometne nezgode, razinu pretrpljene duševne boli utvrđuje sudski vještak, a samo u medijskim sporovima sudac presudu temelji na iskazu privatnog tužitelja i svojoj diskrecijskoj ocjeni uvjerljivosti toga iskaza. Svi se pitamo kako je do toga došlo? S takvom sudskom praksom medijima su vezane ruke. Kako u takvim uvjetima mediji mogu otvarati teme od javnog interesa i pri tome preživjeti ovakve tužbe”, pita se odvjetnica Gotovac.

Je li u međuvremenu znanost nevjerojatno uznapredovala pa je sad u mogućnosti mjeriti (vještačiti) ljudsku dušu te izmjeriti razinu boli koju je netko pretrpio? U takvim situacijama sud nema druge nego saslušati nečiji iskaz i diskrecijski odrediti iznos naknade štete. Uostalom, tu je i čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku, no sve je to trebalo istražiti prije objave „is(t)raživačkog“ uratka. Ako je već problematična diskrecijska odluka suda, zašto Lukićka ne kritizira nedavnu itekako diskrecijsku odluku Ustavnoga suda o udomljavanju djece i homoseksualnim parovima?

Najzad, nejasno je za što je Brkić kriv? Za to što tuži medije koji pišu i plasiraju laži o njemu ili jer njegov odvjetnik koristi šprancu prilikom sastavljanja tužbe? Nije li pokojni Denis Kuljiš govorio da se pola novinarskog posla obavlja pišući, odnosno istražujući, a druga polovica braneći na sudu objavljene napise? Kad bi se tu i tamo napisala istina, onda ne bi bilo sudskoga epiloga ili bi isti bio okončan povoljno za medije, zar ne?

Spoj nepismenosti, zlonamjernosti, podmuklosti i diletantizma u „hrvatskim“ medijima postaje nepodnošljiv, a Milijanu Brkiću, neovisno što tko misli o njemu, treba čestitati jer medijske lažove udara tamo gdje treba – po lisnici.

 

Mila Marušić