Previše je toga preskočeno, namjerno zamagljeno i treba se vratiti na sam početak ove naše hrvatske demokracije: ne samo na prve slobodne demokratske izbore u Hrvatskoj 1991. godine nego na pobjedu slobodnog svijeta nad nacifašizmom 1945., kad su poražene nacistička Njemačka i Japan, a već 1943. kapitulirala je fašistička Italija.

Da bi se spomenute zemlje i narodi oslobodili zla iz vlastite proizvodnje – svojih zločinačkih partija, a koje su bile uzrokom Drugog svjetskog rata – te privele demokratskim pravilima slobodnog svijeta, odmah su po završetku rata zakonom zabranjene Nacional-socijalistička partija, Fašistička partija, a u Japanu drakonski uškopljen japanski militarizam i njima slične političke opcije.

Međutim mnogima je promaklo, i sljepilo još traje, da je to isto trebalo uraditi 1991. u Hrvatskoj – zabraniti KPH, zabraniti sve što slijedi iz Partije i postupiti isto kao što se postupilo u Njemačkoj, Italiji i Japanu s nacifšističkim partijama, a sve s ciljem da se staro komunističko zlo ne ponovi ili transformira u ono što danas postoji i vlada Hrvatskom: SDPartija.

Povijest je rekla svoje, slagali se goldštajni, jakovine i klasići s time, a Europska Unija je to prihvatila kao povijesnu činjenicu: nacizam, fašizam i komunizam su najgore diktature jednoumlja i čovječanstvu nisu donijele nikakvo dobro. Dan kad je između njih sklopljen politički i vojni savez, 23. kolovoza (1939.), postaje u EU spomen dan i opomena svijetu na sve totalitarne režime.

Nakon pada boljševizma u DDR-u je to učinjeno: zabranjena je komunistička partija, a uspješna lustracija je sprovedena uz pomoć tadašnje SR Njemačke. I ta lustracija neprekidno traje, to je proces. Uskoro su sve postkomunističke države u tranziciji donijele zakon o lustraciji i sprovele ga s, istina, nejednakim uspjehom. Sve tranzicijske zemlje osim Slovenije i Hrvatske; u njima je, naime, krvavo bratstvo ratnih i poratnih likvidacija još i danas na vlasti.

Može li itko normalan zamisliti da su se prije spomenute nacifašističke partije registrirale i izašle na parlamentarne izbore u Njemačkoj, Italiji i Japanu 1945. I 1946. godine? Ne možemo, jer to je nezamislivo: odmah po svršetku Drugog svjetskog rata te su partije najstrože zabranjene i ni na koji način nisu imale pristup ni javnosti ni biračkim kutijama.

Možda je 1991. u Hrvatskoj bilo teško ishoditi takvu zabranu, čak i nemoguće zbog srpsko-četničke agresije na Hrvatsku povezanu upravo s petokolonaškim srpsko-komunističkim zajedništvom u Hrvatskoj. Ali se to komotno moglo učiniti nakon pobjedničkog Bljeska i Oluje? No, Franjo Tuđman je odveć vagao i oklijevao; već je bio nemoćan, bolestan. Mnogi oko njega su konvertirali, ali se nikada nisu iskreno pokajali.

SDPartija je sljednik SKH i SKJ, dakle prave zločinačke organizacije koja se neprestano bavila likvidacijom svojih političkih protivnika. Upravo je zbog takvih zločina (ubojstvo Đurekovića) sada na optuženičkoj klupi u Münchenu. SDPartija je nasljednik u imovini, arhivskoj građi, partijskom zlatu i političkoj ideologiji komunizma. SKH je sljednik KPH i sastavni dio SKJ tj. KPJ, organizacije koja je na području Republike Slovenije i Jugoslavije u poraću sustavno likvidirala preko pola milijuna zarobljenika, civila, žena i djece. U Sloveniji je evidentirano preko 600 takvih grobišta u Hrvatskoj oko 200. Zašto sljednik SKH nije zakonom zabranjen, zašto se nitko od njih ne stidi svog članstva u toj Partiji diktature i represije, zašto mašu svojim zločinačkim zastavama i još uvijek prijete slobodnom svijetu? Zato jer u Hrvatskoj nije provedena dekomunizacija društva, nego se komunistički zločini zamagljuju, iskrivljuju i prešućuju, zato jer su prošli „lišo“. Stotine tisuća ljudi je ubijeno, niti jedan od komunističkih zločina u poraću nije nikad procesuiran.

SKH je preživjela u obliku SDP-a i uz pomoć medija i sveučilišne elite (svi redom s udbinom „košuljicom“ u pismohrani CKSKH) pokušava krivotvoriti povijest i nametnuati zaborav. U tome su mediji u Hrvatskoj odigrali značajnu i zapravo kazneno djelo, a obilno su im u tome pripomogli tzv. angažirani intelektualci, još uvijek ugrađeni u hrvatske institucije i visoko školstvo. SKH/SDP je želio da hrvatski narod zaboravi masovna slovenska grobišta, Križni put, masovna biježanja preko granice da bi se spasio goli život. Partijska nomenklatura želi da se Hrvati nikad ne prisjete konfiskacije, nacionalizacije, agrarne reforme, diktature jednoumlja, ispiranje mozga o jednakosti i mizernog standarda.

I uspjelo im je: dva je mandata SDPartija pobijedila na demokratskim izborima (najprije Ivica Račan, 2000. Potom Zoran Milanović, 2011.) dvojica pripadnika Partijske nomenklature legitimno su postali predsjednici države, Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Je li na koncu Partija ipak dobro procjenila hrvatske puk, sluganske i ustrašene samoupravljače kojima je životni cilj radno mjesto na neodrađeno vrijeme (a ne posao), zajamčena mirovina nakon što sinekurnijeg radnog vijeka i mogućnost da negdje u ovlastima svog radnog mjesta nešto uštipnu za sebe (siva ekonomija)?

Ishodište obmane je u upornom ponavljanju laži da je prije bilo bolje: jer su bili društveni stanovi, stalni radni odnos, sigurna mirovina, posla za sve, društveno vlasništvo te privid slobode nakon što su "pasoši" postali dostupni građanstvu – i nekakav treći (jugoslavenski) put, to jest lažni socijalizam. Sve su to povijesne laži, obmane i komunistička interpretacija povijesti za mlade i neuke koji nisu omirisali diktaturu proletarijata pod redateljskom palicom maršala Tita; samo povijesne neistine kojima se preko medija i školskog sustava zadajaju mladi naraštaji i pretvaraju u apolitičke zombije.

Posla je bilo samo za one koji su od komiteta ishodili mpp (moralno-političku podobnost), a obrt samo za „zaslužne građane“; pola milijuna je do 1967 pobjeglo preko granice, poslije je isti broj otišao s "pasošem" u ruci trbuhom za kruhom i iz inozemstva slao u bivšu državu milijarde u deviznim doznakama. Ulje, deterdžent i toalet papir bili su luksuzna roba po koju se odlazilo u inozemstvo..., socijalizam su obilježile represija jednoumlja, kronične nestašice i galopirajuća inflacija.

Je li vođa oporbe, Tomislav Karamarko svjestan da nakon pobjede na ovim parlamentarnim izborima, u prosincu ove godine, ulazi u Termopilski klanac i zna li da nema uzmaka. Nema ni popravnog ispita. Šef oporbe je okružen s tek nekolicinom ispravnih i lojalnih; ima manje boraca nego Leonida, a ove zastave i domoljubne pjesme oko njega, više je to cika raspojasanih ulizica i političkih osvetnika nego dokaz da su se rumeni nazdravičari spremni žrtvovati za ozbiljnu državu građanskih vrijednosti. Vjerojatno samo žele sebe vratiti vlasti i po staroj špranci još više produbiti jaz na "mi i oni". Previše njih bilo je aktivno u kontaktu s titoizmom i ostale su trajne posljedice. Zato HDZ mora dokazati da svjestan svoje zadaće tj. uspostaviti građansku državu i dokazati da dvostranačje u Hrvatskoj nije u stvari jednostranačje s promjenom polova, nego građanska opcija suprostavljena lažnoj i lažljivoj hrvatskoj socijaldemokraciji. Međutim građansko društvo mogu izabrati i izgraditi samo građani, a njih je u Hrvatskoj premalo. Sklonost jednakosti, tj. želji da se postane jednakijim, tzv. samoupravljačem, već je pandemično zarazila ove ljude i prostor, čak i mlade naraštaje koji nisu živjeli pod komunizmom. Bilo bi najgore kad bi svaki razgovor započinjao: „Imaš li nekog u...“

I zašto u Termopilu izginuti postaje i ostaje pitanje svih pitanja; ona prva i posljednja dvojba, a još se ne nazire valjan odgovor. Isto bi se pitanje moglo postaviti i prvom predsjedniku, Franji Tuđmanu: je li sve skupa vrijedilo, i ljudski životi i razoreni gradovi, izbjeglice, prognanici, i neprospavane noći..., kad su ga na predsjedničkoj dužnosti zamijenile demokratski izabrane izdajice Domovinskog rata. Zar se boriti za samoupravljače koji su u nekoliko navrata glasovali za svoje egzekutore i tlačitelje te dva puta SDPartiju doveli na vlast; zar izginuti za narod koji je omogućio povratak na vlast zločinačkoj organizaciji i restauraciju komunističkih antivrijednosti? Spartanski kralj Leonida je znao da ako popusti, nestat će grčka civilizacija i svi će Grci biti pretvoreni u perzijske sluge i roblje. U hrvatskom slučaju ništa se bitno neće dogoditi: samo će samoupravljači u bagatelno jeftino otkupljenim društvenim stanovima, željni priča o socijalizmu, "odnjurgati" još jedan SDPartijski mandat i čekati da im nebesa pomognu u ovom i svakom sljedećem mandatu. Zašto im uopće pomoći, neka se nauživaju posljedica Milanovićeve dijagnoze.

Jer za koga je to u Domovinskom ratu izginula hrvatska mladost i zašto je ipak netko podnio ratnu žrtvu nije nimalo retoričko pitanje. Zar treba doći do noktiju da bi iz sive bezvoljnosti zaiskrilo? I kakvi su to vjernici koji odlaze u crkvu slaviti Boga, a onda glasuju za svoje dojučerašnje progonitelje? Nije to nikakva velikodušnost ili kršćansko milosrđe nego politička neukost, naivnost i obična lukavost samoupravljača, sindikalnih aktivista i sinekurista, samo sluganski mentalitet plačljivaca. Jer zašto se u Hrvatskoj ne govori o poslu nego o radnome mjestu, zašto se samo kuka i plače, uvijek po navadi prevrtljivaca, lažljivaca i izdajnika? Svi samo uporno hoće svoja prava, a dužnost je redovito nečija, uglavnom tuđa i daleka.

I zato se ono prvo i posljednje pitanje neprestano ponavlja i ostaje bez odgovora: za koga i za čiji boljitak se boriti, za koga izginuti? Za svoje biračko tijelo, ili za sve pa i one koji su prije četiri godine izabrali Milanovića i neprestano nariču, da bi se sada opet premišljali za koga će? Neka taj toliko razvikani narod dočeka dno kace i neka se utopi u posljedicama svojih (biračkih) nepromišljenosti.

 

L. C.

Share
0