Bilo bi, najblaže rečeno, neobično kad bi se održao znanstveni skup posvećen, primjerice, Ivi Pilaru, a da se pritom ni jedna ili tek malo koja riječ kaže o njegovu kapitalnom djelu "Južnoslavensko pitanje i svjetski rat". No, kako je Hrvatska neobična zemlja, takve se stvari događaju.

U Rijeci i Novalji je 23. i 24. studenoga 2018. održan stručno-znanstveni skup naziva "Nikola Crnković 1928.-2016. - Povjesnik i istraživač pučke baštine". Crnković nije previše poznat čak ni "užoj javnosti", a zašto je tomu, bit će jasno kad se navedu neke crtice iz njegova života.

Nikola Crnković je svoju mladost proveo, a naobrazbu stekao u 1941.-1945. godine studirajući u Zagrebu. Završio je povijest te se cijeli život bavio poviješću, kako Hrvata u cijelosti, glagoljicom, tako i kulturnim bogatstvima Novalje i otoka Paga. Bio je prvi ravnatelj i osnivač opatijskoga srednjeg općeobrazovnog učilišta, sakupljač i istraživač narodne baštine i u pravom smislu povjesničar, historiograf. Najznačajnije mu je djelo "Hrvati za narodnih vladara" iz 2007. godine koje se zapravo nadovezuje na sljedeća važna djela hrvatske historiografije: "Poviest hrvatska" (1882.) Tadije Smičiklasa, "Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća" (1899.-1920.) Vjekoslava Klaića, "Povijest Hrvata u doba narodnih vladara" (1925.) Ferde Šišića, "Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku" (1970.) Nade Klaić i pa čak i "Hrvatski rani srednji vijek "(1995.) Ive Goldsteina.

U samom uvodu ovog djela Crnković piše: "Pisac ove knjige dužan je barem u najkraćim crtama razložiti čitatelju kako je ona nastala, tj. pojasniti svojevrstni njezin spontanitet. Naime, izprva nije sebe držao ni pozvanim ni sposobnim za izvršenje ovako zamašna i zahtjevna posla. Vidio je stanje u hrvatskoj historiografiji toliko zapuštenim, nesređenim i lošim – poglavito kao posljedicu desetljećima ideologiziranog i politički opakog kadriranja stručnjaka u visokoškolskim i znanstvenim ustanovama – da se u u ovom trenutku takva posla ne može prihvatiti niti jedan pojedinac, već ga, eventualno, mora preuzeti skupina pomno odabranih iztraživača u organizaciji jedne ili više odgovarajućih znanstvenih ustanova. Na takvo su stajalište upućivali promašaji u konceptu i izvedbi posliednjega individualnog pokušaja Nade Klaić pri pisanju sinteze naše ranosrednjovjekovne povjesti."

Srednji je vijek ujedno najteže i najlakše razdoblje za povjesničara; teško, jer o njem' postoji tek nekolicina dokumenata oko čije se vjerodostojnosti (i tumačenja) struka slaže, a lako jer prevladavaju manje pouzdani ili polupouzdani izvori koji se mogu tumačiti svakojako, odnosno postaju znanstveno uporište za raznorazne interpretacije. Sukladno tomu, djela koja obrađuju srednjevjekovnu temu nužno odražavaju svjetonazor autora. Već nam je iz samog Crnkovićevog korienskog pravopisanja jasno kakve je nazore Crnković imao, zbog kojih je, između ostaloga, i nastradao '71. godine te dobio zabranu prosvjetnog djelovanja i objavljivanja.

"Hrvati za narodnih vladara" Nikole Crnkovića nije od epohalnog historiografskog značaja, ne će stubokom izmijeniti temelje hrvatske povijesne znanosti, ali pruža bitno drukčiji te izuzetno zanimljiv pogled na Hrvate kao etnos u ranom i srednjem Srednjem vijeku. Teze su na rubu radikalnoga; Hrvati obitavaju, djeluju i migriraju, u raznoraznim razdobljma, od sjeverne Italije do Baltičkog mora, s time da je poseban naglasak stavljen na, kako Crnković tumači, postojanje hrvatske uspravnice Baltik-Jadran, što je s obzirom na trenutna geopolitička zbivanja, itekako aktualno.

No, o tomu na "stručno-znanstvenom" skupu u Rijeci nije bilo ni riječi. I tako imamo situaciju da se dobro posjećeni (70-80 ljudi) skup o Nikoli Crnkoviću nije dotaknuo njegova najvažnijeg i najobimnijeg djela (preko 600 str.) posvećenog – Hrvatima.

Iako najavljen i očekivan, nije se pojavio Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika (DHK). Ako se već umirovljenika bira da raspiruje vatru zaista hrvatske tiskane kulture, onda se od umirovljenika očekuje da ima vremena – jer je umirovljenik.

Posebno žalosti činjenica što je u ovom žalosnom i besmislenom prešućivanju sudjelovao, zapravo i vodio Crnkovićev sin, predsjednik riječkog ogranka Matice hrvatske, ujedno i ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci – Goran Crnković. Neovisno o tomu slažeš li se sa svjetonazorom oca, valjda mu ne ćeš prešutiti kapitalno djelo, i to javno na znanstvenom skupu.

Ova bizarnost ima svoje zašto. Naime, ljevičari, odnosno jugokomunisti se u svojoj kulturnoj/znanstvenoj djelatnosti oslanjaju i promiču nadnacionalno, transnacionalno ili "regijonalno", iz prijezira ili mržnje prema Hrvatskoj. S druge strane, naši se domaći pizdeki, u odsustvu primjerenijeg izraza, u kulturi (i znanosti) bave lokalnim, kvartovskim, malomišćanskim ili kad se zaista potrude, gradskim temama, zbog straha kojeg ne bi trebalo biti od '91. godine.

Dakle, u hrvatskoj se državi većinskog hrvatskoga naroda nitko ne bavi nacionalnim (hrvatskim) temama, a kad se netko time i pozabavi, onda ga se, po dobrom starom običaju, ignorira, zanemaruje ili tek uzgred spomene, a ukoliko netko zaista nešto značajno poduzme na nacionalnoj (hrvatskoj) razini, za "nagradu" ga se prešuti.

Zato je onih 0.8 % proračunskih sredstava izdvojenih za kulturu 100% previše. Nacionalno svijesni će ljudi uvijek stvarati relevantna nacionalna djela, platila im država ili ne, i tako uloženo vrijeme, trud i napor će, oplemenjeno ljubavlju i strašću prema rodu i narodu, uvijek imati mjesto na tržištu, ali i u srcima sličnomišljenika te istomišljenika.

 

H. Krmpotić

Share
0