Prikaz knjige: Josip KALAICA, Razmijenjeni iz bugojanskog logora „Stadion“ 19. 3. 1994., 20 godina poslije, Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH, Mostar, 2014., 519 str.

Središnja tema ove knjige je je opis zločina postrojba Armije BiH nad Hrvatima Bugojna, od likvidacija do organiziranja logora za zarobljene Hrvate, među kojima su uglavnom bili pripadnici HVO-a. S druge strane možemo reći da je knjiga i svojevrsno je autobiografsko djelo, jer je njezin autor isam bio zatočenik bugojanskog logora „Stadion“ kojeg je organiziralaArmija BiH. Knjiga je nastala na prikupljenoj dokumentaciji, raznim iskazima svjedoka i logoraša o zločinima Armije BiH nad Hrvatima u Bugojnu. Zatim, na dokumentaciji Armije BiH, dokumentaciji Ministarstva obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne te ostaloj dokumentaciji. Knjiga također sadrži brojne fotografije.

Knjiga se sastoji od predgovora, uvoda, priloga sa podnaslovom i jedanaest poglavlja. Na početku knjige pod naslovom „Prilozi“ (str. 11.-15.), autor je u tabelarnom prikazu popisao i evidentirao 56 logora i zatvora na području općina Bugojno, Gornji Vakuf, Donji Vakuf i Uskoplje pod nadzorom Armije BiH. Zatim, u nastavku donosi tabelarni pregled logora gdje su hrvatski logoraši kao prisilna radna snaga također vođeni na prvu crtu bojišnice gdje su morali kopati rovove i obavljati druge fizičke poslove. U daljnjem tekstu donesen je faksimil dnevnika Dževada Mlaće koji je obnašao ulogu predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna (pripadnik Stranke demokratske akcije). Na faksimilu navedenog dnevnika vidi se da je na 15. sjednici Ratnog predsjedništva Bugojno, dana 22. srpnja 1993. donesena slijedeća odluka „Ne smijemo imati zvanično zarobljenih civila, a tajno ekstremni dio zarobljenih Hrvata treba da se likvidira.“ Nadalje u tekstu knjige nalazi se slika osobnog kartona i certifikata. Osobni karton bi na dan popisa od strane Međunarodnog Crvenog križa dobivao zatočenik, nakon popune istog. Zatim, bi popunjen obrazac s osobnim podacima zatočenika ostajao u evidenciji Međunarodnog Crvenog križa. Nadalje, nalazimo sliku certifikata koji je zatočenik dobivao nakon razmjene ga je dobivao od Međunarodnog Crvenog križa. Autor je umetnuo pod priloge dva portreta, vlastiti i portret Stipice Šistova, portreti su izrađeni na papiru grafitnom tehnikom od strane logoraša Stipe Strinića - Buce unutar logora „Stadion“.

Autor u prvom poglavlju knjige „Presude osuđenicima za ratni zločin nad Hrvatima Bugojna“ (str. 17.-34.), navodi poimenični popis, zatim faksimile presuda sa suda Bosne i Hercegovine za osam pripadnika Armije BiH. U presudama suda Bosne i Hercegovine osmorici pripadnika Armije BiH navodi se likvidacija hrvatskih logoraša, navedene su optužbe zbog širokog raspona fizičkog i psihičkog zlostavljana hrvatskih logoraša na području Bugojna. Osmorica pripadnika Armije BiH, izvršitelja zločina nad hrvatskim logorašima, osuđeni su na ukupno 43 godine zatvora.

Autor je u drugom poglavlju pod naslovom „Slike logora“ (str. 35.-44.), objavio 14 fotografija muslimanskih logora za Hrvate u Bugojnu, ispod svake fotografije stoji naziv logora i kratko objašnjenje o kakvim vrstama mučenja i likvidacija su bili podvrgnuti hrvatski logoraši od strane pripadnika Armije BiH. Logor „Stadion“ u Bugojnu bio je najveći logor pod kontrolom pripadnika Armije BiH za Hrvate.

Nadalje, u trećem poglavlju „Ubijeni zatočenici“ (str. 45.-95.), autor je uključio u tekst raznu dokumentaciju Komisije za identifikaciju poginulih osoba Federacije BiH, dokumente Armije BiH „Operativne grupe „Zapad“, pod naslovom „Izvještaj i pogibija Željka Tabakovića pripadnika HVO-a, nastao krajem studenog 1993., dokumentaciju protokola za identifikaciju posmrtnih ostataka pripadnika HVO-a, razni zapisnici s ekshumacija i identifikacija Hrvata koji su prethodno bili zatočeni u Bugojnom, liječnička izvješća Medicinskog fakulteta u Splitu, fotografije pronađenih posmrtnih ostataka tijela hrvatskih logoraša i mjesta ekshumacija. Svakako najvrjedniji dio ovog poglavlja su iskazi raznih svjedoka koji su proživjeli potresna i dramatična zarobljavanja članova obitelji, prijatelja i susjeda od strane pripadnika Armije BiH u ljeto 1993. godine. Autor je većinu je većinu iskaza sam pribavio, radeći intervjue sa svjedocima tih događaja. Svjedočenja govore o načinima kojim su pojedini pripadnici Armije BiH fizički i psihički zlostavljali Hrvate u Bugojnu koje su zarobili, te neke od njih likvidirali.

U četvrtom poglavlju „Ranjeni i premlaćeni zatočenici“ (str. 96.-104.), autor je uvrstio u tekst dokumentaciju medicinskih nalaza, iskaz stražara Mensuda Telbiza 11. studenog 1994. Policijskoj stanici u Livnu, bugojanskog logora „Stadion“ o premlaćivanju hrvatskih logoraša te fotografija koji govore više od riječi kako su pripadnici Armije BiH mučili zatočene Hrvate u Bugojnu.

U petom poglavlju „Slike razmjene zatočenika 19. ožujka 1994.“ (str. 105-110.) nalazi se osam fotografija bugojanskog logora „Stadion“ gdje se odvijala razmjena zatočenika 19. ožujka 1994.

Autor je u šestom poglavlju „Dokumenti Armije BiH vezani za zatočenike“ (str. 111.-128.) donio više od desetak dokumenata u kojima se navodi tabelarni prikaz zarobljenih vojnih policajaca HVO-a, pripadnika HVO-a različitih specijalnosti, zatim, poimeničan popis zarobljenih bojovnika 104. brigade HVO-a „Eugen Kvaternik“. U jednom izvješću komande Operativne grupe „Zapad“ od 19. rujna 1993. komandi 3. korpusa Armije BiH navodi se kako je zarobljeno 479 pripadnika HVO-a, od kojih je 383 imalo status ratnih vojnih zarobljenika, zatim u dokumentu se navodi kako 23 zatočenika HVO-a Bugojno „zbog težine počinjenih djela imaju poseban tretman“, dok o ostalim pripadnicima ne nalazimo faksimile Armije BiH u knjizi.

U sedmom poglavlju „Dokumenti vezani za razmjenu“ (str. 129.-144.) nalazi se izvješća Hrvatske Republike Herceg Bosne, dokumenti UNPROFORA te tabelarni poimenični popis ukupno 294 razmijenjena zatočenika bugojanskog logora „Stadion“ na dan 19. ožujka 1994.

U osmom poglavlju „Razmijenjeni 19. ožujka 1994.“ (str. 145.-440.) nalazi se poimeničan popis 294 hrvatska logoraša bugojanskog logora „Stadion“. Tu su doneseni osnovni podaci o svakom logorašu, osnovni podaci logoraša (rođenje, školovanje i broj certifikata pod kojim je registriran od strane Međunarodnog Crvenog križa), podaci o logorima Armije BiH u kojima su bili zatočeni,na koji su način tijekom zatočeništva maltretirani, osobe koje su ga premlaćivale, mjesta na kojima je prisilno kopao rovove na prvoj crti bojišta, mjesta na kojima je iskopavao i ukopavao mrtve te dvije fotografije, od toga fotografiju prije ili za vrijeme Domovinskog rata te fotografiju 20 godina nakon što su bili zatočeni.

Autor u devetom poglavlju pod naslovom „Tabelarni popis zatočenih Hrvata u Bugojnu od pripadnika Armije BiH“ (str. 441.-504.), navodi poimeničan popis hrvatskih logoraša, mjesta zatočenja i naziv logora zatim stupac u kojem je navedeno je li taj zatočenik bio maltretiran, ranjen ili ubijen stupac tabele gdje se navodi kad je osoba razmijenjena i stupac tabele gdje se navodi ime i prezime odgovorne osobe koja ih je zlostavljala. Ukupan popis hrvatskih logoraša Bugojna od strane pripadnika Armije BiH iznosio je 1081 osobu.

U desetom poglavlju „Tabelarni popis zatočenih Hrvata Bugojna od pripadnika Vojske Republike Srpske“ (str. 505.-510.) Postrojbe Armije BiH napale su snage HVO-a u Bugojnu 18. srpnja 1993. te zauzimale dio po dio grada. Iz straha od nadolazećih postrojbi Armije BiH, iz Bugojno je iselilo između 15.000 i 16.000 Hrvata. Jedan mali broj Hrvata, oko 550 osoba su ostali u Bugojnu. Od Hrvata koji su ostali mnogi su bježali u panici te su ih zarobili pripadnici VRS, i smjestili u svoje logore. Autor također navodi poimeničan popis hrvatskih logoraša, mjesta zatočenja i naziv logora, zatim stupac gdje se navodi je li se radilo o mlaćenju, ranjavanju ili ubijanju. Ukupan popis hrvatskih zatočenika Bugojna od strane pripadnika vojske Republike Srpske iznosio je 205 logoraša.

Nadalje u posljednjem jedanaestom poglavlju pod naslovom „Stražari i odgovorne osobe u logorima“ (str. 511.-515.) autor navodi poimeničan popis stražara i odgovornih osoba u logorima.Riječ je o Bošnjacima pripadnicima Armije BiH iz Bugojna. Ukupno je navedeno 165 tih osoba.

Na kraju knjige se nalazi dio „Iz recenzija“ (str. 517-518) i „Kazalo“ (str. 519).

Autor knjige je precizno i nepristrano dokumentirao zločin, koji su provele postrojbe Armije BiH nad Hrvatima Bugojna, kojemu je i osobno svjedočio. Već u uvodu knjige autor ističe da „nije tužitelj niti sudac“ a njegov glavni motiv za pisanje knjige bio je činjenično ukazati na stradavanja Hrvata logoraša koji su zatočeni po bugojanskim logorima od koje su pripadnici Armije BiH zatočili u logorima u Bugojnom. Kad je riječ o broju ljudi koji su prošli kroz logore u Bugojnu te izvan Bugojna, te osobe koje su vršile nasilja i likvidacije logoraša.Knjiga ne daje konačan popis logoraša niti izvršitelja premlaćivanja i ubijanja logoraša u Bugojnu. Utvrditi precizan broj te napraviti navedenu evidenciju nemoguće je bez sustavnog istraživanja povjesničara koji se bave tom temom. Stoga je ova knjiga autora Josipa Kalaice ujedno i prvi poduhvat za ukazivanje široj javnosti na činjenice o stradavanju Hrvata u Bugojnu u Domovinskom ratu u BiH.

 

Hrvoje Mandić, Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH

 

*Josip Kalaica, Razmijenjeni iz bugojanskog logora „Stadion“ 19. 3. 1994. : 20 godina poslije (Mostar: Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH, 2014), 519 str..// Časopis za suvremenu povijest 47 (2015), br.2: 423-425 (prikaz, stručni).