Bio sam jučer u Gradnićima, malom mjestašcu u Herceg Bosni. Obnavljaju put, crkvu, župnu kuću, grade spomenike svojim veličinama. Zaista predivno. Ne radi se tu o pritoku nikakvog velikog novca, kako bi se dalo pomisliti zbog gore izrečenih riječi. Bogati su namislima i ostvaruju ih koliko trenutno mogu, ali ih ostvaruju. Posebno mi se svidjela obnova sklopa župne kuće.

Ova današnja nastala je na onoj prvašnjoj, koja je pak naslonjena na živac kamen. Da se to vidjeti golim okom, nije potrebno dokazivanje. Pogledao sam i »raskošnu« tzv. biskupovu postelju. Veličina uobičajena za postelje, samo je ova od kamena. Odmah uz nju bilo je i ognjište. Biskup se tu u ona turska vremena na izdisaju mogao »udobno« odmoriti nakon duga i naporna puta. Bilo je to ono što su imali i što su pružili s ljubavlju. U susjednoj sobi, koja je služila i kao škola, naiđoh na zbirku predmeta koji su se nekada rabili u hercegbosanskim kućama. Za oko mi zape tzv. stan. To je ono drveno pomagalo na kome se tkala odjeća, prostirači, pa i ukrasni predmeti kad se imalo vremena. I misao mi pobježe u današnja vremena.

Internetske veze mi nisu nešto dobro radile ovih dana, ali kad proradiše prokuljaše razna e-pisma. Jedno među njima bijaše od nekog portala koji se naziva Revolucionar. Blage veze nisam imao tko su ti dečki i što hoće. Pa sam se dao malo na brzo čitanje. Prva rečenica bi ovakva: »Pokušavamo da pronađemo što više umjetnika zainteresovanih da predstave svoju umjetnost na jedan novi način.« Zbog jezika htjedoh to odmah napustiti, ali me riječ »umjetnost« zadrža. I, da skratimo priču, kako i oni ubrzo napisaše pa dometnuše sljedeću rečenicu: »Mi smo društveno umjetnička zajednica Revolucionar čiji je osnovni cilj otkrivanje i promocija umjetnika na prostorima bivše Jugoslavije, one velike.« Podrazumijeva se da dalje nisam čitao. Ne volim nikakvu Jugoslaviju, ni onu veliku ni onu malu, ma što to značilo. Ja to nisam razumio, ali kako hoće. Samo neka me izbrišu iz svoga adresara.

Na um mi dođe i nedavni događaj u Ljubuškom. Uprava hrvatskog rukometnog kluba zabranila unošenje hrvatske zastave, one iz Herceg Bosne, na stadion jer bi to, valjda, moglo nekoga povrijediti. Nisam se naljutio na to, samo sam se nasmijao na ljutnju onih kojima je to zasmetalo. Pa što su drugo očekivali! Na regionalnu ligu pošli s nacionalnim zastavama. Ljudi moji, tamo se ide s regionalnima, najbolje ni s kakvima dok nam neku ne nametnu i kažu da je to proizvod našega htijenja. Oni tkaju neke nove događaje i stvarnosti. Stan na kome to rade zove se regionalne lige, regionalni političari, Zapadni Balkan, priča o pomirenju gdje se ne zna tko je napadač a tko žrtva, naši i njihovi zločinci, svetost Haaškoga suda... Ima toga još, svakim danom sve više i više, jer je nama do zabave, a tko ju vodi baš nas briga. I onda se ljuto prevarimo.

Stan naravno imaju i Inzko, i američki veleposlanik, i mnogi koji nas svakodnevno uvjeravaju da smo neozbiljni i da ne damo jadnoj BiH da ide naprijed. Došli su ovamo s već gotovim tkanjem u glavi, tek dopuštaju da se tu i tamo promijeni poneka šara da bi sve ispalo demokratski, i ništa više. Zato im se nemojmo previše čuditi i mjeriti ih po pripadnosti katoličanstvu, demokraciji i sličnim stvarima. Oni su to stavili u stranu samim pristankom na svoje poslanje. Iza njih je gola tjelesna sila i oni to znaju.

Iza bakice koja sutra mora brati grožđe ne stoji nitko poseban u ovom smislu, ali stoji Bog i dobri ljudi koji su jači od svake zaprjeke. Trebali smo pohoditi jednu masovnu grobnicu koju napraviše predšasnici »partije« koja bi danas htjela na vlast u Hrvatskoj, a u BiH misli da već vlada samo da još slomi tu žilavu Herceg Bosnu. Malo ćemo, dakle, pričekati s pohodom grobnici, ali ćemo svakako otići. Tako je i s društvom u Herceg Bosni. Drugovi, ne mislim samo na komuniste nego na svo to društvo, usporiše malo njegov hod naprijed, no to ne znači da su ga pobijedili. I Herceg Bosna ima svoj stan!

Miljenko Stojić