I ovoga je ljeta moj hercegovački itinerer uobičajen. Grude, napuštena obiteljska kuća, Posušje, posjet sestri i njenoj obitelji, Široki, Međugorje, posjeti kumovima Vjeki i Dinku, izlet u Crljenu Jamu …Kuma Dinka zatječem u njegovom hotelu ''Otok''. Poznajemo se od djetinjstva, odrastali smo skupa, život je svakoga vodio na njegovu stranu, ali prijateljstvo je ostalo kao i onda dok smo kao golobradi mladići išli ''na silo'' ili na dernek u Široki. Ima iz tih vremena jedna anegdota koju rado prepričavamo kada se sretnemo i zasjednemo. Naime, ja baš i nisam bio neki pjevač niti me je ganga previše privlačila, slušao sam u to vrijeme neku sasvim drugu glazbu, no čisto iz mladalačke obijesti pridružio bih se ponekad raspjevanoj ekipi. S druge strane Dinko je bio zaljubljenik u gangu i dobar pjevač još od tih mladih dana. Premda o tome nikada nismo ozbiljno razgovarali, mislim da je gangu doživljavao kao najautentičniji umjetnički izraz podneblja u kojem smo obojica odrastali. I koliko god smo bili dobri prijatelji, pomalo mu je smetao moj nehajan odnos prema gangi. Jedne mi prilike ozbiljno reče: Rođače, kad smo daleko od kuća, pivaj koliko ti drago, ali kad se primaknemo kućama, ''omrvi'' malo … Ili nauči pivat!'' Onima koji se ne razumiju u gangu, znalci će reći da je sva mudrost u ''priginjanju''. Čini se jednostavnim, a zapravo nije. O ''priginjanju'' bi se mogle disertacije napisati, ali one svejedno nikoga ne bi poučile kako se ''priginje''. Filozofija gange je filozofija života u Hercegovini. Nevježi sa strane zvuči kao primitivno glasanje priprostog puka, a onima ''unutra'' ganga opisuje svijet, od kamena i kupine do zviježđa, obuhvaća društvo i društvene odnose, opjevava ljubav i zanos, oplakuje rastanak i smrt, pomiruje suprotnosti,  povezuje banalno i uzvišeno nikada ih ne miješajući, razgoni tugu, dozivlje smijeh, rastvara tajnu postojanja i opet je zatvara sa završnim ''oduškom''. Naravno, nikada nisam naučio gangati, ali sam barem djelomično naučio gangu slušati.  
Nakon što smo ispozdravljali, porazgovarali malo, Dinko mi reče: Imam nešto za tebe. I donese mi dvije knjižice zanimljivo dizajniranih korica. Čitam naslov: Grudsko pivanje. Ispod, sitnijim slovima: Ganga, džotavica, putničko pivanje, gusle i diple iz Grudskog kraja. Tada shvatim da je dizajn koji mi je privukao pozornost zapravo uzorak s narodne nošnje. Otvorim knjigu, u koricama s unutarnje strane su dva CD-a: Grudsko pivanje CD 1 i Grudsko pivanje CD 2. Izdavač je Matica Hrvatska Ogranak Grude, a urednik izdanja je Tomislav Matković, suradnici projekta: Mile Sesar i Dinko Pešorda. Autor uvodnog teksta ''Gango moja gangali te ne bi, da se nismo rodili u tebi'' je mr. sc. Joško Ćaleta ( Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb). Tekst ''Grude u povijesnom zrcalu'' napisao je prof. dr. fra Andrija Nikić. Zatim slijedi popis ganga i drugih pučkih glazbenih izričaja snimljenih na dva CD-a. Knjižica je opremljena i ukusnim fotografijama pjevačkih skupina u narodnim nošnjama, snimljenih u adekvatnim ambijentima. Većinu pjevača poznajem, doduše sjećam ih se uglavnom kao mladića, a na fotografijama su zreli ljudi. To znači da ni ja više nisam mlad. Da jesam, vjerojatno bih se skanjivao pisati o gangi.
Doma sam preslušao snimljeni materijal. Uglavnom preslušao, ganga naime još uvijek nije moj glazbeni izbor. Ali jest sudbina u jednom dubljem, formativnom smislu. Što reći o ''Grudskom pivanju''? Uočavam dvije stvari. Obje me vesele i žaloste istodobno. Prvo što mi je 'upalo u uho' jest stanoviti manirizam u izvedbi, poigravanje formom do te mjere da sadržaj koji put pada potpuno u drugi plan. Mjesto uključivanja ''priginjača'' kao da je postalo pokretno, a drugi stih se često u potpunosti ispušta. Kao samorazumljiv ili možda uslijed toga što je tekst postao nevažan? Manirizam je gotovo uvijek znak iscrpljenosti određene izražajne prakse, ali i bogatstva, zrelosti, ''dubine'' u vremenu. S te strane i ganga se u svijesti njenih današnjih izvođača i slušača legitimira kao bogata, kompleksna i poštovanja vrijedna tradicija. No i tradicija koja živi još samo kroz eksperimentiranje formom, ali ništa produktivno ne nudi u sadržajnom smislu. Na tragu jedne metafore iz prethodnog teksta moglo bi se reći da ona više ni onima koji su ''unutra'' ne rastvara tajnu postojanja. Drugo što vrijedi primijetiti jest vrhunski napravljeno izdanje. Od ukusnog dizajna, tiska i opreme do kvalitete tonskog zapisa. I sve to napravljeno isključivo u Grudama i grudskim snagama, ne računajući uvodni etnomuzikološki tekst Joška Ćalete. Na lokalnim radiopostajama uočio sam neke nove izvođače o kojima, živeći u Hrvatskoj, nisam imao pojma. U svojim pjesmama, s manje ili više uspjeha, koriste elemente tradicijskih glazbenih izričaja od gusala i gange do džotavice. Usput gricnu tu i tamo pomalo od susjeda lijevih, desnih ili onih malo daljih – i eto ti autentičnog, lokanog izričaja. Unatoč globalnoj krizi i političkom pritisku sa svih strana u Hercegovini se očito budi jedna nova, drugačija, moderna samosvijest. ''Grudsko pivanje'' jedan je od izraza te nove samosvijesti. Pitanje je kakvim će posljedicama, u danim geopolitičkim okolnostima, uroditi artikulacija te samosvijesti po odnose s maticom?

Damir Pešorda