Tih dana šaputalo se ispod glasa: »Pobili su pratre na Brigu«. Bilo je i drugih ubijenih, ali ubojstvo franjevaca posebno je odjeknulo. Oni su se molili Bogu, širili uljudbu, učili puk čitati i pisati, obrađivati svoja polja, voljeti svoju domovinu. Kako da onda oko ne zasuzi kad im netko napravi nešto zlo?

Puno godina kasnije opet se šaputalo ispod glasa. Ukazala se Kraljica mira u ovim našim krajevima. Sva je prilika da djeca vidioci ne lažu. Komunistička vlast je živčana, što bi mogao biti dobar znak. Kada su se počeli miješati u događanja, bio je to još veći znak. Bog je zacijelo na djelu i treba ga slijediti.

Puk je bio nestrpljiv vidjeti što se dogodilo s franjevcima. Iskoristio je prvu priliku u ožujku 1945. i odvalio kamen s njihova groba, groba gdje su ih ubili metkom u zatiljak i zatim zapalili. Prepoznavali su ih po obući, knjizi u ruci, nekom posebnom predmetu. Plakali su i molili Boga za njihovu dušu. Domaća milicija se osjećala nemoćnom pa su pozvali u pomoć vojsku iz Mostara.

Na brdu gdje su se skupljali vidioci počeli su se i oni skupljati. Najprije na stotine, a onda na tisuće. Molili su, pjevali, pitali Gospu kad će sloboda i tisuće drugih stvari. Domaća milicija opet je bila u poteškoćama. Pritekle su u pomoć posebne snage. S psima, oružjem, palicama. Činilo im se da su jači.

Danas na Široki Brijeg dolaze mnogi iz hrvatskih zemalja s obje strane granice i iz inozemstva. Na usnama im je obvezno riječ: mučenici. Pale svijeće na njihovu stratištu i na njihovim grobovima, mole se za njihov zagovor, zahvaljuju im na primljenim milostima, ispunjaju se ljudskom i kršćanskom snagom.

Župa Međugorje u kojoj je progovorila naša majka Marija već na samom početku postala je poznata svemu svijetu. Kako tada, tako i danas. Milijuni su prošli i neprestano se vraćaju stazama Kraljice mira. Osjećaju da se tu zbiva nešto posebno, povijest koja te oslobađa i nosi naprijed. Izmiruju se sa samima sobom, drugima i Bogom. Nešto čudesno lebdi u zraku i traži da mu se prepustiš.

Komunizma je, pak, u međuvremenu nestalo. Ljudi samo još pamte njegove udarce i njegovu mržnju. Sve je okrenuo naopačke. Volio je izraze »drugarice i drugovi« te slične, neprestano pozdravljajući sa »Smrt fašizmu«. Govorio je o bratstvu i jedinstvu, ali je razvijao tamnički sustav i tlačio sve oko sebe. Kosti svojih žrtava skrivao je po jamama, ispod cesta, dječjih igrališta, tvornica. Navješćivao je da će vječno trajati, a ljudi su jedva čekali da ga skinu s vrata. I kad dođe vrijeme sruši se kao kula od karata. Zasvijetli tada jedan lik, lik Djevice u plavom.

Mjesec kolovoz mjesec je kada katolici na poseban način govore o svojoj Nebeskoj Kraljici. Jesu to i svibanj, i lipanj, i različiti blagdani, ali Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo nešto je posebno. Desetci tisuća hrle u Gospina svetišta i tamo obnavljaju svoj život i svoju vjeru. Puk tada progovara na poseban način. Skuplja se oko obiteljskih ognjišta i onda svi zajedno odlaze na devetnice i doživljavaju se kao zajednica. Ćute da se može imati sve, ali ako nemaš Boga u sebi ništa nemaš. Odavno je postalo sramota ako tih dana nisi sa svojima. Tako je diljem hrvatskih zemalja, pa i u inozemnim kamo ih je život otjerao. Blješti vjera, blješti zdravlje puka.

Široki Brijeg kao svjetionik obasjava hrvatski puk. Njegova Kraljica u plavom, kamena ljepotica crkva zaštitni su znakovi ustrajnosti i ponosa. Onih spomenutih ratnih godina sve je bilo protiv toga. Malom Gospinom kipu koji je bio u crkvi odbili su šake, onaj veliki je ostao čitav jer ga nisu zamijetili u crkvenom spremištu. Na crkvu su pucali topničkim oruđem 296 puta, unutra uvodili konje i na razne se druge načine nedolično ponašali. Gospu u plavom nisu mogli protjerati. Čak su neki od njih svjedočili da su je vidjeli tih dana pa su brže bolje mijenjali svoj način života.

U župu Međugorje u kolovozu posebno dolaze mladi. Bude ih do 50.000. Kroz tjedan dana se mole, pjevaju, ispovijedaju. Nema droge, nema alkohola, razvratnog ponašanja. A nas uvjeravaju da se bez toga ne može, da je to tek pravi »party«. I da im ne bi pokvarili posao, nastoje ih prešutjeti. Ni brojke im ništa ne znače. Jača im je ona tisuća koja se naziva »paradom ponosa«.

Zaista sve pada i sve prolazi što nije građeno s Bogom po uzoru Kraljice mira, raznih svetaca i nebrojenih koji su živjeli sveto i dobro. Na nama je hoćemo li im se pridružiti ili ne.

Miljenko Stojić