Srpski pisac Svetislav Basara u jednom se svom romanu – a što pisac sve neće učiniti da mu roman bude zanimljiviji!? – prerušio na određeno vrijeme u Hrvata. Taj dio radnje, ako me sjećanja ne vera, odvija se negdje u Crnoj Gori, gdje bi ljudi, kako Basara veli, radije poludjeli nego otišli psihijatru. Sramota je, veli. Basara je, to jest njegov pripovjedač u prvom licu, na vrijeme skinuo masku Hrvata pa je sačuvao ako ne zdrav razum, ono barem onakav s kakvim je u roman ušao. Iskustvo mu je, ne krije, bilo vrlo neugodno. Negdje između redaka ostalo je visjeti pitanje kako li je tek onima su Hrvati cijelo vrijeme. Makar i prerušeni!

Evo, recimo, Milanović, Čačić i Opačić ( ne znam je li i ona bila, ali rimuje se pa nisam mogao odoljeti) slavili Oluju uz Zrmanju. U mjestu gdje su gromove Oluje vjerojatno doživjeli kao gromove Sudnjeg dana. Pitaju novinari Milanovića je li možda neprilično Oluju slaviti u pobunjeničkom kraju, može li se to možda shvatiti kao provokacija? Milanović im samodopadno odgovara: Možda kada bi u pitanju bila neka druga zemlja, ali ovo je Hrvatsku! Kao i obično, istina koju je izrekao toliko je duboka da nitko u našoj medijskoj javnosti nije uočio njenu dubinu. Kao i obično, duboke istine su tako jednostavne, tako jasno vidljive da ih malotko drži vrijednim zapažanja! Naime, svakome je jasno da u Hrvatskoj ništa što se tiče Hrvata ne može biti shvaćeno kao provokacija. Samo to nitko nije dosada tako lijepo formulirao kao Milanović. U zemlji u kojoj se domoljublje tretira kao fašizam, a neprijateljska djelatnost kao borba za ljudska prava, u zemlji u kojoj se nacionalna zastava može javno izrezati na komadiće ili poderana redovito slati predsjedniku Republike, a za skidanje zastave asocijacije zemalja čija nismo članica prijeti se zatvorom; u zemlji u kojoj narod za predsjednika bira čovjeka koji je svjedočio na procesu protiv nje, a generala koji ju je oslobodio proganja diljem kugle zemaljske i na koncu ga strpa u inozemni zatvor, u zemlji u kojoj je nagrada za menadžera godine zapravo uputnica na pregled u Remetinec – u takvoj zemlji doista ništa ne može biti shvaćeno kao provokacija!

Nije lako biti Hrvat ni Andriji Hebrangu. Smeo se i izgubio negdje sred bespuća između uloge žestokog domoljuba i Stanimirevićeva koalicijskog partnera. Šuška se da se negdje žalio da su ga na nepriličan način pozvali u Knin na proslavu obljetnice Oluje. Žao mi je starog hadezeovca, ali što bi tek imali za reći Gotovina i Markač da ne nabrajam dalje. Oni su na Tvrđavu stigli ipak prije Hebranga. I pokazalo se da je to čak utuživo.

Nije lako ni legalistu Ivi Josipoviću. Dok svi plješću premijerki koja se u svom govoru prisjetila junačkih generala, on ne zna gdje bi s rukama. Možda Josipović nema ništa protiv generala, možda samo razmišlja logično: ako smo prihvatili tekovine Haaga i ugradili ih u svoj ustav i pravosudni sustav, onda bi logično bilo da prihvatimo činjenicu da su oni osuđeni te da im nije primjereno pljeskati. Rijetke su, naime, zemlje u kojima državni vrh frenetično plješće ljudima osuđenim za udruženi zločinački pothvat. Da sam bio u poziciji, šapnuo bih predsjedniku: Opusti se , ovo je Hrvatska! Valjda zato i nisam bio u prilici niti ću ikada biti, jer neozbiljnim ljudima koji se prave da je logično ono što je u skladu s logikom nije mjesto na ozbiljnim mjestima.

Pišući ovaj posljednji pasus, shvatih da sam neprimjetno skliznuo na drugu stranu, zaigrao Basarinu igru, prerušio se u Srbina. Iskreno rečeno, čudan osjećaj. I već se čujem kako ponavljam s Josipovićevim prijateljem Tadićem: Nikakvi predizborni poeni ne smiju biti dovoljan razlog da se slave ratni zločini! Tadićeva logika je zarazna. Eh, ti prijetvorni Hrvati! Sve s tobom lijepo, sve bratski, sve u stilu ''Ko nas, bre, zavadi!?'' – pa onda s neba pa u rebra, u svom helikopteru prevoze šiptarske specijalce i slave zločine nad srpskom nejači! Ponijelo me, priznajem, pa mi se otme: Ko nas, bre, pomiri!? Dabogda mu djeca postala hrvatski generali!

Od te strašne kletve, prenuh se, strgoh sa sebe masku dobrog Srbina. No bilo je prekasno, gorak okus apsurda ostao je u ustima. Svađajte se i mirite se koliko vam drago, ali generale ostavite na miru.

Damir Pešorda