Damir Pešorda u svojoj kolumni Kršćanin Andreas Behring Breivik, HRSvijet, 29. srpanj 2011. kaže:

Brojni svjetski mediji su Breivika uistinu i nazivali ''kršćanskim fundamentalistom'' ili čak ''križarom''. Kako su vijesti dalje pristizale, u tom se galimatijasu sve teže bilo snaći. Saznali smo da je monstruozni ubojica iz Osla konzervativac, desničar, član masonske lože, deklarirani kršćanin, ljubitelj Izraela i cionizma, bivši član najjače norveške desničarske stranke, islamofob, protivnik multikulturalizma, srbofil, templar, farmer, ljubitelj klasične glazbe, bilder, autor pozamašnog manifesta od 1500 stranica, gej-frendli tip … Samo nismo saznali kako je moguće da u jednoj tako uređenoj državi kao što je Norveška psihopat satima metodično ubija klince a da ga nitko i ne pokuša spriječiti!?

Kako se čini Breivik će svoj čin pokušati opravdati nužnošću spašavanja zapadne civilizacije od najezde muslimanskih imigranata i drugih zala s Istoka. Navodno on vjeruje da brani kršćanske vrijednosti, zaboravljajući pri tome da je i kršćanstvo stiglo s tog istog Bliskog istoka od kojega tako zazire. Na stranu sad što su brojne njegove sklonosti i uvjerenja potpuno disparatni s kršćanstvom kao takvim, primjerice članstvo u masonskoj loži, Breivik će u medijskom svijetu, ukoliko se ne otkriju neki novi elementi u njegovom slučaju, još dugo funkcionirati kao primjer kršćanskog fundamentalista.

Čini mi se ipak da bi bilo dobro kada bi Breivik doista bio izoliran slučaj takvog “kršćanskog fundamentalizma”. Pešorda se pita kako je moguće da Breivik satima metodično ubija klince a da ga nitko i ne pokuša spriječiti. Norveškoj bliska zemlja je Nizozemska. Vojnici iz Nizozemske su trebali štititi od UN-a zaštićenu zonu Srebrenica. Rezultat te zaštite dobro je poznat: pokolj 9000 muslimana! Kakva je razlika u tome što ih je Breivik ubio mnogo manje muslimana od toga što su ih mnogo više Nizozemci izručili Srbima na klanje? Zar sam taj čin nije dovoljan da nizozemske vojnike se uzme kao primjere “kršćanskog fundamentalizma”?

Sigurno jeste. Ali zadržati se samo na njima ne bi bilo pravedno. Iz jednostavnog razloga što se oni ponašaju istovjetno svojim vladama! A to se pokazalo očitim na primjeru Bihaća, druge od UN zaštićene zone. U Bihaću se nalazilo stotinjak tisuća muslimana. Poslije srebreničkog pokolja Srbi su u dva navrata pokušali napraviti još veći zločin u Bihaću. Tamošnje muslimane je oba puta spasila Hrvatska vojska na čelu s generalom Antom Gotovinom (akcije Ljeto ’95 i Oluja). Poznato je da je američka administracija bila šokirana spoznajom da njihovim europskim saveznicima ništa ne znači činjenica da će se dogoditi još veći pokolj od onoga u Srebrenici! Britanci, a vjerojatno ne samo oni, su željeli taj pokolj da bi Srbe proglasili pobjednicima u ratu. Amerikanci se nisu otvoreno suprostavili toj njihovoj želji, ali su pomogli Hrvatskoj da zaštiti muslimane u Oluji.

A svjetski moćnici koji su željeli pokolj muslimana u Bihaću su otvoreno svoj “krsćanski fundamentalizam”, bolje reći rasizam, pokazali već prvog dana Oluje tvrdnjom o navodnom prekomjernom granatiranju Knina i optuživanjem predsjednika Tuđmana za ratni zločin. To im je bio ratni zločin, a spašavanje 100000 muslimana im je bilo potpuno nebitno. Kasnije se ustanovilo da je u “prekomjernom” granatiranju stradala čak jedna osoba. Ta jedna osoba im je mnogo vrijednija od 100000 muslimanana. To “dokazuju” pomoću silnih transkripata koje im je nezakonito ustupio tadasnji predsjednik Mesić. Čuvena je priča o “Brijunskom transkriptu”. Kad ni to nije bilo dovoljno za izvrtanje činjenica onda su izmislili priču koja još uvijek traje: topnički dnevnici. Godinama se traže nepostojeci dnevnici: pa ona jedna poginula osoba je mnogo značajnija od 100000 muslimana pa ih se mora naći, zar ne?

Činjenica je da je ono čime se godinama ucjenjivala hrvatska država i hrvatski narod pobijeno u presudi hrvatskim generalima. Naime, odvjetnik generala Ante Gotovine, Luka Mišetić je izdvojio (Index.hr 17.5.2011) slijedeće:

- Raspravno vijeće je zaključilo da hrvatski vojni i politički vrh nije namjeravao dopustiti zločine poput spaljivanja, pljačke, ubijanja, nečovječnog postupanja, itd.

- Hrvatske državne institucije (MUP, Vojna policija, DORH, sudstvo, HV) nisu imale politiku da ne istražuje zločine.

- Raspravno vijeće nije osudilo generala Gotovinu za zapovjednu odgovornost ...

- Raspravno vijeće je zaključilo da su transkripti sa sastanka na Brijunima, kao i Gotovinina naredba za napad u Oluji dvosmisleni te da Raspravno vijeće treba vidjeti rezultate operacije Oluja kako bi utvrdilo je li bilo udruženog zločinačkog pothvata, kao i jesu li brijunski sastanak i Gotovinina naredba za napad bili protuzakoniti.

(…)
- Raspravno vijeće je pronašlo 50 granata u Kninu koje su pale na udaljenosti većoj od 200 metara od vojnog cilja, 11 u Benkovcu, dvije u Obrovcu i dvije u Gračacu. Radi se o 65 granata od njih 1205 ispaljenih na to područje, odnosno o pet posto ispaljenih granata izvan graničnog područja. Prema izračunima Raspravnog vijeća, 95 posto topničkih granata ispaljeno je na vojne ciljeve. Da se Raspravno vijeće vodilo stavom Tužiteljstva o 400-metarskom rasponu, broj granata ispaljenih na nevojne ciljeve bio bi 13, odnosno jedan posto granata.

- Raspravno vijeće nije pronašlo čvrst dokaz da je ijedna osoba ubijena ili ozlijeđena u prekomjernom granatiranju u Oluji (dakle nije sigurno da je poginula i ona jedna jedina osoba u tzv prekomjernom granatiranju, op. J.P.).

- Ipak, Pretresno vijeće na temelju 65 granata zaključuje da je bilo neselektivnog granatiranja, te da je tih 65 granata bilo primarni i direktni uzrok odlaska 20.000 Srba iz Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca. Obrana se žali na ovaj zaključak jer nijedan Srbin nije svjedočio da je napustio te gradove zbog neselektivnog granatiranja.

- Zbog pronalaska 65 granata koje su pale izvan granice od 200 metara udaljenosti od vojnog cilja, Raspravno vijeće je zaključilo kako je brijunski sastanak sigurno bio sastanak udruženog zločinačkog pothvata te da su Gotovinine naredbe bile njezin dio (po medjunarodnim pravilima vojni objekti se moraju graditi najmanje 600m od civilnih, op. J.P.).

- Raspravno vijeće je zaključilo da iako je hrvatsko političko i vojno vodstvo bilo protiv takvih zločina, da je Gotovina kriv za ove zločine, kao i da su ubojstva, paljenja, pljačke i ostalo "prirodna i predvidiva posljedica" zločinačkog plana da se topničkim napadima Srbi natjeraju na odlazak. Raspravno vijeće je zaključilo i da zbog toga što je Gotovina znao da Srbi odlaze pod topničkom paljbom, da je trebao znati da će neki Srbi ostati u "Krajini" te da je zbog toga trebao znati da će biti prilika za zločine, zbog čega su isti bili "prirodne i predvidive posljedice" zločinačkog plana progona Srba uz pomoć topničkog granatiranja.

Činjenica je da je “Sud” u Haagu znao kako je sam Slobodan Milošević opisao ono za što je njima kriv general Gotovina. Znamo koliko je granata mjesecima padalo na Vukovar i nije teško usporediti razaranja Vukovara s “prekomjernim granatiranjem” Knina. Evo kako je to usporedio Slobodan Milošević tjedan dana poslije Oluje:

Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?(…) Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (...) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!

Ono za što se Milošević ruga svojim sunarodnjacima, “Sud” u Haagu osuđuje hrvatske generale. Logika je očita: Hrvatska vojska je iz čista mira napala nenaoružanu srpsku čeljad i oni su pobjegli zbog toga što su čuli kako tamo negdje eksplodiraju granate. Rata tu nema!, Nema, od UN-a proglašenog, okupiranog hrvatskog teritorija. Zapravo, “Sud” u Haagu doslovno interpretira Miloševića. Njima su samo bježali naoružani i nenaoružani zečevi? Nije bitno sto granate nisu padale na civile i njihove kuće, ali Srbi, tj. zečevi po “Sudu” u Haagu, su pobjegli samo zbog detonacija.

Naravno, da se ne radi o stvarnosti, rad “Suda” u Haagu je takav da bi im se samo trebali rugati. Ali to je stvarno. Ponovimo ono najvažnije u razumijevanju rasističkog pristupa Haaškog suda u njegovom radu: Raspravno vijeće treba vidjeti rezultate operacije Oluja kako bi utvrdilo je li bilo udruženog zločinačkog pothvata. Progon Srba je po “Sudu” u Haagu mnogo, mnogo veći zločin od, poslije Srebrenice, očekivanog pokolja velikog broja muslimana. Glavni rezultat operacije Oluja – spašavanje 100.000 muslimana je zanemarljiv prema tom “zločinu”.

Nema dvojbe da bi se svjetski moćnici zgražali i spriječili pokolj 100000 bilo kakvih životinja. Za muslimane u Bihaću ih nije bilo briga. Valjda su im manje vrijedniji od životinja.

Ono što tako očito slijedi iz raščlambe njihova ponašanja, nedavno je i izravno tvrdio Mario Borghezio, talijanski zastupnik u Europskon parlamentu. On je izjavio kako je Mladić za njega domoljub; da su Srbi u BiH mogli zaustaviti napredovanje islama u Europi, ali su, nažalost, bili spriječeni. Zar Andreas Behring Breivik nije pokušao samo dati svoj mali doprinos tome o čemu govori Borghezio?

Sve što se događalo svih ovih godina oko Oluje samo potvrđuje da Borghezio govori ono što europske velesile, bolje reći njihove vlasti, misle i na čemu rade. Zato je valjda nekakva politika kada na godišnjicama sjećanja na pokolj u Srebrenici uopće smije doći netko iz europskih država, a znamo da je znala nazočiti i Carla del Ponte, autorica optužnica po kojima je najveći mogući zločin spašavanje 100.000 muslimana.

A nije uvijek tako bilo. U svom prvom tekstu o tom “sudu” jos 1996. godine (Večernji list (inozemno izdanje),  3. ožujka  1996.) spomenuo sam posjet generalnog sekretara UN-a Sarajevu:

Sjećate li se što su im Sarajlije vikale. “Ubojice! Ubojice!” S pravom! Ali to “Ubojice! Ubojice!” nije se odnosilo samo na visoke dužnosnike UN-a. To se odnosilo i na vodeće ljude svjetskih velesila koje su odobrile Srbima činiti ono što su ovi činili.

Valjda je politika to što danas upravo vlasti, barem onaj muslimanski dio, BiH ne reagiraju na činjenicu da presude „Suda“ u Haagu, koje imaju potpuru mnogih europskih država, zapravo posredno tvrde kako je 100.000 muslimana iz Bihaća manje vrijedno od životinja. Mnogi svjetki moćnici su to pokazali i u vrijeme same operacije njihovog spašavanja, a očito misle i sada.

Zato je neobično što je izostalo reagiranje barem nekih muslimanskih država na presude hrvatskim generalima koji su spasili toliki broj muslimana od – od svjetskih moćnika – planiranog pokolja. Jer to bi bio najbolji način da se odgovori na tzv. kršćanski fundamentalizam!

Akademik Josip Pečarić