Bruxellesko toleriranje ovakve slovenske vanjske politike otvara pitanje međusobnih unutarnjih odnošaja između svih država članica, koje ne će niti mogu zaboraviti teritorijalne i financijske koncesije postignute na račun ucjenjivačke politike jer tako nametnuti i nepravedno riješeni međusobni problemi samo će dugoročno otvoriti mogućnost međusobnih trvenja

Hrvatska se danas nalazi na vododjelnici - ući u neki vid unije kao što je bila Habsburška Monarhija ili pak ostati u društvu balkanskih zemalja na čelu sa Srbijom, s kojima bi eventualno kao cjelina u nedogledno vrijeme opet zajednički ušla u Europsku uniju. Razmjere onoga što Hrvatsku očekuje, ako joj Slovenija zaista blokira ulazak u EU 1. srpnja ilustrirao je nekadašnji izvjestitelj za Hrvatsku u Europskom parlamentu Hannes Swoboda u svojoj izjavi formulacijom "ako Slovenija ne ratificira na vrijeme hrvatski pristupni ugovor s EU, to ne bi bila samo katastrofa za Hrvatsku nego i za ugled Slovenije".

Dakle, Sloveniji bi bio narušen samo ugled dok bi prave, zapravo katastrofalne posljedice snosila Hrvatska. U Swobodinoj poruci o katastrofi nije sadržana samo poruka o ostanku Hrvatsku u europskom predvorju s balkanskim zemljama, nego i posljedice sve lošije domaće gospodarske politike, čije je razmjere teško predvidjeti, nu sigurno se ne će pozitivno odraziti na stabilnost sadašnje vladajuće garniture. Silni porast nezaposlenosti te sve snažnija društvovna raslojavanja lako bi se mogla preliti na gradske ulice, kao što se to nedavno dogodilo u susjednoj Sloveniji ili pak Makedoniji pa bi Vlada potkraj godine mogla biti prisiljena na raspisivanje prijevremenih izbora. Ako sadašnja vladajuća postava vodi računa računa o stabilnosti države morala bi u svojoj vanjskoj politici imati i rješenje problema za odnošaje sa Slovenijom. Nedavno iskustvo u međudržavnim odnošajima između dviju susjednih država, kad je na dnevnom redu bio ulazak Hrvatske u NATO savez, trebalo bi biti dovoljna pouka za hrvatsku politiku.

Nu odnosi Slovenije prema Hrvatskoj ne datiruju tek od međunardonoga priznanja slovenske državnosti. U njima se skriva osjećaj gubitka nacionalnih interesa koje su desetljećima stjecali unutar bivših Jugoslavija te u savezu s Beogradom držali Hrvatsku pod stalnom političkom i gospodarskom paskom. Taj pak osjećaj posebno je odnjegovan nakon slovenskoga ulaska u EU, čime je Ljubljana neodgovornim trećejanuarskim politikama u Hrvatskoj nametnula svoju nacionalnu dominaciju u gospodarstvu, ali i geopolitičkim odnošajima. Nerazborite izjave nekadašnjega predjednika Republike Stjepana Mesića o tomu kako je svejedno čije su ribe u Savudrijskoj vali samo su dodatno utvrdile slovneske političare u namjeri da na račun Republike Hrvatske što više realiziraju svoje nacionalne planove, što je u politici, koja vodi računa o vlastitim nacionalnim probitcima možda nemoralan, ali ipak legitiman postupak.

Nitko nije kriv hrvatskim političarima što nemaju ili im pak nedostaje osjećaj za interese vlastite države pa njihovi politički nasljednici sad moraju plaćati cijenu te nerazboritosti i nacionalne neodgovornosti. Zato Slovenija danas u odnošajima prema Hrvatskoj može žrtvovati čak i dio svoga ugleda u EU, o kojem govori Swoboda, za razliku od Hrvatske, čiji bi međunarodni položaj mogao porasti tek ulaskom u Europsku uniju, a preko koje Slovenija danas tako uspješno ucjenjuje susjednu državu.

Treća zainteresirana strana u ovom dugotrajnom sukobu jest upravo Europska unija, čije prednosti članstva Ljubljana tako raskošno koristi u svojoj nacionalnoj politici prema Hrvatskoj. Bruxellesko toleriranje ovakve slovenske vanjske politike otvara pitanje međusobnih unutarnjih odnošaja između svih država članica, koje ne će niti mogu zaboraviti teritorijalne i financijske koncesije postignute na račun ucjenjivačke politike. Tako nametnuti i nepravedno riješeni međusobni problemi dugoročno će otvoriti mogućnost međusobnih trvenja, koji bi na kraju i EU, kao nekad bivši SSSR mogli dovesti na rub raspada.

Toleriranje slovenske politike prema Hrvatskoj loša je poruka i prema eventulano budućim članicama Europske unije, na čija vrata ovih dana svojevrsnom ucjenom kuca moćna Turska. Slovenija će zasigurno, kad-tad, platiti ceh ovakve svoje politike, nu bez obzira na to, ona ne će niti želi pristati na partnerski odnos s Hrvatskom. Zato je zadaća hrvatske politike da u zajednici s EU pronađe način i riješi pitanje svoga ulaska 1. srpnja.

Mate Kovačević