Suce i sutkinje koji se poigravaju sa sudbinom Domovinskog rata i olako četnike s kokardom i pilote JNA oslobađaju, nuzno je poslati barem na šestomjesečni tečaj u Siriju pa neka shvate što je rat, a ne da sluze svakom rezimu koji se pojavi na ovim prostorima. Moraju znati da svojim odlukama pojedinci osuđuju Hrvatsku, sude onima koji su im omogućili da mogu normalno raditi svoj posao.

„Pripadnik JNA Dušan Ivković naoruzan je ušao s dvojicom suboraca u kuću i, tereti se, pokazao na 23-godišnju zenu. Vukovarsko je Sajmište već bilo palo, ali se grad još uvijek odupirao. Rekao joj je neka bira s kojim će od njih trojice imati spolni odnos. Bit će tako, objasnio joj je, oslobođena silovanja više drugih muškaraca. Nesretna je zena pokazala prstom na njega. Njezino je trogodišnje dijete tada bilo u podrumu s ranjenim joj roditeljima. Plašila se za svoj i djetetov zivot. Kada je točno počeo taj horor, ona se ne sjeća. Sajmište je okupirano 14. listopada 1991. Tortura je trajala sve do pada grada, 18. studenoga. Dušan Ivković odvodio ju je u drugu kuću i, prema optuznici, silovao svaku noć“. Jedan je od iskaza silovanih zena objavljen u Večernjem listu od 7. rujna.  U istom tekstu stoji: „Mladu je zenu Rade Ivković te jeseni odveo u svoju kuću pod izlikom da mu treba oprati odjeću. Bio je odjeven u sivomaslinastu odoru JNA, ali pripadao je jedinicama Teritorijalne obrane...“

Pod petokrakom su silovane zene

Pod petokrakom je, koja je nanijela velika zla hrvatskom narodu, a koju veličaju i danas kako aktualni Predsjednik tako i njegov prethodnik, počinjeni su zločini u Domovinskom ratu.  Svaki razum jasno bi se od te lakrdije ogradio i osudio je, jer u njezino ime, kao i u ime kukastog kriza u Drugom svjetskom ratu, učinjeni su još nesagledivi zločini za hrvatski narod. Ako se zabranjuje jedan simbolom, a pozivom na Rezoluciju o osudi totalitarnih sustava te hrvatsku stidljivu deklaraciju, jasno je da se u Hrvatskoj brane i podrzavaju zločini koji su učinjeni u bliskoj prošlosti. K tome, izravno pitanje svima onima koji brane petokraku, a posebno sudionicima Domovinskog rata – protiv kojeg su se simbola borili branitelji u Domovinskom ratu? Pod kojim je simbolom izvršena agresija na Hrvatsku? Pod kojim je simbolom ubijeno, protjerano, masakrirano, ponizeno, silovano i nestalo hrvatsko stanovništvo? Koliko je to ljudi vidjelo kokardu a koliko petokraku? Petokraka je evoluirala u kokardu, i znak jednakosti između ta dva simbola u Domovinskom ratu je neizbjezan, kako matematički, tako logički i činjenično!

Jadno i bijedno hrvatsko pravosuđe, s još tuznijim selektivnim odvjetništvom, na čelu s pravnim stručnjakom Predsjednikom poziva se na nekakvu pravdu i zakone. Petokraku brani kao sveti simbol premda je on simbol ideološkog zla kao i bilo koji simbol pod kojim su stradavali drugi i drukčiji.

Lako je donijeti zakon, ali ako on nije moralan i ne štiti hrvatski narod i sve građane, onda je on promašen. Još više je promašen ako ne štiti temelje hrvatske drzave, a to je Domovinski rat. Nazalost takvih je većina zakona u Hrvatskoj. Šeks ih prepisivao, Leko dopunjavao, Bebić odobravao…  Josipović i Granići pozdravljali, a Mesić veličao…

No, malo se danas tko pita koliko je četnika s petokrakom osuđeno za strašne zločine nad hrvatskim narodom?  Štoviše, postojao je nakaradni prijedlog u izmjeni Kaznenog zakona da se ne moze suditi u odsutnosti. I to od „hrvatskih“ pravnika… Iz vrlo visokih krugova, sudaca… A što se onda s time htjelo postići? Tko god je taj predlagatelj nakana mu je bila dokrajčiti hrvatske branitelje po principu osude Mirka Norca, Ante Gotovine, Mladena Markača, Slobodana Praljka i drugih.

Upravo za te bijednike predlagače, oni,  hrvatski branitelji su izborili slobodu!

Isto tako nameće se logično pitanje, zašto ima toliko osuđenih hrvatskih branitelja, a četnika s petokrakom i kokardom nigdje? Pa tko je napokon bio agresor na hrvatski narod? Tko stoji iza toga brisanja agresorske petokrake i kokarde i koja ideologija tezi tome – to  moraju Hrvati znati?

Što sutkinje i suci znaju o ratu?

Pitanje se nameće i tko su oni koji sude hrvatskim braniteljima? Jesu li oni specijalizirani za rat i tko su im savjetnici, konzultanti? Koliko ih konzultiraju oni koji su završili vojne akademije s petokrakom na čelu?  Htjeli ili ne, svi oni koji su dragovoljno odabrali svoju petokraku na čelu nisu zeljeli Hrvatsku, jer tko je ijedan dan bio kao ročnik u onoj vojsci iskusio je kako su oni to grčevito branili. A tek milicija? Dovoljno se podsjetiti na utakmicu Dinamo – Zvezda, namještaljki, ubojstava, političkih progona, zatvora. Tko je bio šef osiguranja na povijesnoj utakmici Zvonimira Bobana koji je još kao dječak zelio pokazati  -  hoću slobodu, ovo je moja Hrvatska?

Što se tiče domoljublja onih kojima je petokraka bila ideal, ukoliko su dali i maksimum kad su dobro odvagnuli stranu, ono maksimalno moze dosegnuti nulu-ništicu! Često za se kazu ili oni koji ih postave na određene funkcije da su profesionalci! U svim su rezimima postojali profesionalci, ali kome su sluzili? Pa i Hitler je imao profesionalce kao i Tito, kao i Staljin i drugi diktatori. Kad se pogleda i zadnje kadroviranje ministra policije Ostojića, jasno se vidi iz zivotopisa, tko su čelni ljudi - Većina ih je završila milicijske akademije ili su svojim zalaganjem pridonijeli u progonu branitelja. A onda se branitelji pitaju – zašto se sudi sudionicima i braniteljima Domovinskog rata, a ne agresorima s petokrakom i kokardom? Samo pitanje daje odgovor - pa kako će kolega kolegu osuditi? Kako će petokraka petokraku pobijati? Zar netko tko je u raljama nečije sluzbe moze biti domoljub, pravičan i istinit? Stara je uzrečica: „Vuk dlaku mijenja, ali ćud ne!“

A suce i sutkinje koji se poigravaju sa sudbinom Domovinskog rata, i olako četnike s kokardom i pilote JNA oslobađaju, nuzno je poslati barem na šestomjesečni tečaj u Siriju pa neka shvate što je rat, a ne da sluze svakom rezimu koji se pojavi na ovim prostorima. Moraju znati da svojim odlukama pojedinci osuđuju Hrvatsku, sude onima koji su im omogućili da mogu normalno raditi svoj posao. Očito je, prema presudama hrvatskim braniteljima, da mnogima od njih nije nitko silovan, nije nitko masakriran, nje nitko ubijen. Nisu morali slušati granate i bjezati između snajpera. Skloništa i podrumi bili su im nepoznanice. Djeca su im ziva, roditelji su omogućili po podobnosti da mogu ponovno doći na svoje. Ili su čekali ponovno svoju – petokraku?

Činjenica je i dalje da Hrvat, branitelj mora strahovati hoće li ga netko sutra pozvati na obavijesni razgovor, jer ugrozava sigurnost u „regionu“.

Vlado Čutura