''Vele ti si lipa, uzorita'' tepao je svom zavičaju hrvatski preporodni pisac Matija Antun Relković u spjevu ''Satir iliti divji čovik'' u 18. stoljeću. Ali zapuštena, poharana ratovima i pogubnim nasljeđem turske okupacije, konstatira pjesnik. zeleći to promijeniti, pjesnik pokušava svoja iskustva i znanja stečena u njemačkom zarobljeništvu, u koje je dospio kao vojnik, prenijeti Slavoncima kako bi unaprijedio kulturni i materijalni standard zivota u Slavoniji. Iz toga pokušaja nastaje jedan od najzanimljivijih epova hrvatske knjizevnosti, u kojem se ne pjeva o bitkama i junacima, nego o gradnji kuća, obradi zemlje i uzgoju stoke, a Satir nije predstavnik arkadijskog i mitskog, nego je glas racionalnog i praktičnog, glas napretka.

Neki suvremeni Relković, našavši se u suvremenoj Slavoniji, zavapio bi kao i njegov prethodnik: Jabukam se lome grane,/ jere voćke daju izabrane./ Tako i teb', Slavonijo moja,/ ukide se sva lipota tvoja. Razlozi su drugi jer su i vremena druga, ali Slavonija se opet nalazi kulturnom i gospodarskom stanju koje nipošto po svojim potencijalima ne zasluzuje. Naprotiv, po tim potencijalima zasluzuje puno više od onoga što u suvremenoj Hrvatskoj ima. Nisam Slavonac i ne motiviraju me nikakvi lokalpatriotski razlozi, ali mi je kao Hercegovcu u Zagrebu i integralnom Hrvatu neprihvatljiv takav odnos moje drzave prema jednoj od njenih najvaznijih regija. Rat za oslobađanje i stvaranje Hrvatske drzave u najvećoj se mjeri prelomio preko leđa tih istih Slavonaca. Sjećam se da je pravi rat počeo borbama u Vukovaru, a da su i posljednje ratne vijesti bile ''zračna opasnost u Gunji'' i sl. Nakon mirne reintegracije Vukovarci su bili prisiljeni na suzivot u kojem bivši silovatelji mirno prolaze pokraj svojih bivših zrtava. Kao da se ništa nije dogodilo.

Unutarhadezeovski sukob između Sanadera i Glavaša sigurno nije koristio Slavoniji, no pravi udar na tu regiju dolazi s nastupom Kukuriku koalicije na vlast. Već po arogantnom drzanju vlasti prema štrajku mljekara bilo je jasno da će slavonski seljaci zazaliti za Čobankovićem, premda su ga često imali razloga proklinjati dok je bio ministar. Ministar Jakovina nije htio ni saslušati štrajkaše, a na koncu je poslana policija da ih rastjera. Posljedica takvog odnosa bila je propast i zatvaranje brojnih farmi u Slavoniji. Nakon godišnjeg odmora preplanuli i vidno punašniji premijer ukazao se na njivi kraj Babine Grede i konstatirao da je suša, da novca za pomoć nema i da je Hrvatska slučajna zemlja. Kao da seljaci i bez njega nisu znali da je suša, da novca za takve slučajeve ima, ali da su namijenjeni Miloradu Pupovcu i feralovcima iz ''Novosti'', te da je Milanović slučajni premijer.

S druge strane premijer i njegova ekipa nisu stvar prepuštali slučaju kada je trebalo napakostiti Slavoniji oko europskih fondova. Slavonci su bili u posljednje vrijeme dosta vješti u tzv. ''povlačenju'' novca iz tih fondova. To nije promaknulo nesluzbenom ''kralju'' sjeverozapadne Hrvatske, Radimiru Čačiću, te je Slavonija strpana u istu regiju sa zagrebom i sjeverozapadnom Hrvatskom. Računica je jednostavna: takvom podjelom Zagreb i sjeverozapadna Hrvatska tako će dobivati više, a Slavonija manje. Sva ostala objašnjenja nevješte su verbalne akrobacije ''kukurikavaca''.

Kad je zbog globalne suše postalo jasno da će cijene hrane rasti, hitri Jakovina se dosjetio da carinama regulira taj problem. Tako da slavonski poljoprivrednici ne bi, ne daj Boze, zaradili koju kunu na višim cijenama zitarica. Narodu će se to predstaviti kao zaštita stanovništva koje hranu kupuje, a što će domaći proizvođači dodatno osiromašiti koga briga! Međutim, građanstvo se moglo zaštititi smanjenjem PDV-a na hranu. Ovako Jakovininu najavu treba tumačiti kao još jedan udar na slavonskog seljaka.

Kad se sve rečeno uzme u obzir, jasno je da su potezi aktualne vlasti sračunate na to da se kazni jedna regija kazni zato što stranke Kukuriku koalicije u njoj na izborima ne prolaze baš najbolje. Zapravo prolaze lošije nego i u jednom drugom dijelu Hrvatske. a kako i ne bi kada im se pomladak šepiri po Beogradu s tri podignuta prsta. Baš kao i vukovarski koljači.

Damir Pešorda