Nije slučajno što se Đikić prijavio u HOS, kao što nije slučajno da se nakon rata svrstao u one koji nevjerojatnom mrznjom agitiraju protiv mrznje. Za Đikića je sasvim svejedno na kojem će kraju biti, krajnje desnom ili krajnje lijevom, samo je stjecaj okolnosti odlučio da se nađe među nekritičkim globalistima. U drugim bi okolnostima bio ustaša, riječi su kojima je Petar Miloš u Slobodnoj Dalmaciji oslikao Ivicu Đikića, pisca Mesićevog zivotopisa i jednog od najblizih suradnika Milorada Pupovca.

Nitko čovjeka ne moze osramotiti kao on sam sebe. Pokazuje to i primjer Ivice Đikića koji se strašno razbjesnio zbog toga što sam u tekstu "Podvala ludosti" citirao nekoliko njegovih "misli", zabiljezenih u jednom sarajevskom listu. Drzao sam da Đikićeve riječi govore same za sebe, pa ih nisam komentirao.

I kad sam u Slobodnoj Dalmaciji ugledao njegov odgovor, pomislio sam da će Ivica kazati kako su ga pogrešno prenijeli te da takve gluposti ne bi ni u snu kazao. Kad tamo, on se diči onim čega se pametni stide. A svoj pamflet temelji na jednoj mojoj usputnoj kvalifikaciji da je Đikić bio HOS-ov dragovoljac. Pa lupeta kako ga zbog toga prezirem, kao i sve hrvatske dragovoljce.

Prvo, laz je da prezirem hrvatske dragovoljce, jer sam to i sam bio tijekom Domovinskog rata. Spominjući da je bio HOS-ov dragovoljac, zelio sam izraziti čuđenje nad činjenicom da se Đikić sada blatom nabacuje na ono za što se borio. Mudri je Andrić jednom kazao kako ne valja previše loše govoriti o sebi, jer ima onih koji će to bolje kazati.

Drugo, doznao sam da je mali Ivica bio jadan dragovoljac, jer se samo uslikao u HOS-ovoj uniformi. A rat je proveo u redakciji TRN-a u Tomislav Gradu ili pak Duvnu, čime je zasluzio poštovanje u svome mjestu.

U Ivici Đikiću naprosto čuči ekstremist. Nije slučajno što se on prijavio u HOS, koji je u ratu bio nacionalno radikalniji od HV-a i HVO-a, kao što nije slučajno da se nakon rata svrstao u malobrojnu skupinu intelektualaca koji nevjerojatnom mrznjom agitiraju protiv mrznje.

Za Đikića je sasvim svejedno na kojem će kraju biti, krajnje desnom ili krajnje lijevom, samo je stjecaj okolnosti odlučio da se nađe među nekritičkim globalistima. U drugim bi okolnostima bio ustaša. Zbog manjka stvaralačke snage i viška ambicija, on se, kao iskompleksirani provincijalac, na javnu scenu ugurao neodmjerenim i senzacionalističkim izjavama na račun vlastitog naroda. Generalnim sudovima tipa "Svi su fašisti" ili "Nitko ne vrijedi" s početka je izazivao sablazan, a sada sazaljenje.

Proziva mene Ivica Đikić zato što sam u vrijeme komunizma radio na sarajevskoj Radio-televiziji i surađivao s listom "Oslobođenje". Sličan bi prigovor mogao uputiti i svome kućnom čeljadetu. Naravno da sam tu radio, ali se nemam čega sramiti.

Radio sam ja u to vrijeme i za WDR, Radio Berlin, a kasnije, za vrijeme rata, i za Glas Amerike. Trebao bi znati da sam i otkaz dobio na TV Sarajevo u vrijeme komunizma. Baš zbog toga što nisam šutio, što mi spočitava Ivica Đikić, nego sam se javno borio za prava hrvatskog naroda na vlastiti jezik i ravnopravnost.

I još mi na nos nabija da sam u vrijeme komunizma dobio stan. Uzgred rečeno, i danas stanujem u tom stanu od 42 kvadrata, a osobno drzim da sam ga otplatio. Zanimljivo, isti sam prigovor dobio od HDZ-ovih vlastodrzaca još tijekom rata. I kazao sam da sam, kao legalist, spreman taj jebeni stan napustiti, ali samo s nalogom suda.

Nevjerojatno je da mi Đikić imputira stare i nove poslodavce i novinarsko sluganstvo. A ja sam naprosto novinar koji se godinama usuđuje svakomu javno priopćiti istinu. Zbog toga imam puno neprijatelja među vlastodršcima, ali još više prijatelja među ljudima izvan politike koji shvaćaju da o njima govorim s ljubavlju, čak i onda kada ih kritiziram i ismijavam.

Ivica Đikić pretjeruje, da ne kazem laze, kada tvrdi da se iz Hercegovine iselilo 300.000 Hrvata. To je lako dokazati jer u Hercegovini nikada nije zivjelo toliko Hrvata. Po njemu ispada da u Hercegovini uopće nema Hrvata, a da bi se dostigla njegova brojka, valjalo bi ih uvesti pa raseliti.

Smiješno mi zvuči Ivičin uzvik: Za dom spremni! A on pobjegao iz doma u "fašističkom" Duvnu, prvo u "fašistički" Split, pa u "fašistički" Zagreb. Čudno mi kako se ne vrati u "multietničko" Sarajevo, gdje ga tako lijepo primaju i časte.
Na kraju ću se vratiti na početak. Ivica je Đikić u dvojbi hoće li mi uopće odgovoriti ili će me "prepustiti dobroj staroj Gospođi Ignoranciji". Sad bih ja kao trebao biti zahvalan malom Ivici što uopće komunicira sa mnom. O, blazena prostodušnosti, što bi kazao Jan Hus motreći babu, svoju misarku, koja je skupljala suharke za potpalu njegove lomače.

Ivica bi se Đikić uistinu volio vidjeti u ulozi zrtve, on bi se bio spreman zrtvovati do te mjere da ga razapnu na kriz, što bi bio dokaz ispravnosti njegova "učenja". No, prilike su takve, zrtva postoji, ali nema Jude, nema Heroda i Pilata, nema razularene mase koja bi ga na kriz pribila, pa da on, nakon uskrsnuća, iz prve ruke svjedoči za "Feral" kako se sve to dogodilo.

Na kraju je ispao smiješni harlekin čiji stavovi sluze još samo protivnicima vlastitog naroda za jednokratnu uporabu.
Imputira mi Đikić kako mu zelim osporiti pravo da kaze i napiše ono što misli. To mi ne pada na pamet. Radi se o tome da se ne slazem s glupostima koje on godinama kazuje i ispisuje s pozicije visokog arbitra.

Za daljnju raspravu s Đikićem nespreman.

Petar Miloš