Osvrt na knjigu Zvonimira Šeparovića (uredio), zrtva znak vremena, 5, Hrvatsko zrtvoslovno društvo, Zagreb, 2011.

Hrvatsko zrtvoslovno društvo, na čijem je čelu Zvonimir Šeparović, već dugi niz godina posvećuje pozornost zrtvi. Pred nama je zbornik radova s njegova 5. kongresa. Dojmljivo, potrebno, razumljivo.

Najviše prostora posvećeno je događajima iz Drugog svjetskog rata. Ništa čudno. Komunizam je itekako stvarao zrtve. Na svjetskoj razini to je bilo preko 100 milijuna, dok je nacizam napravio »tek« 50-ak. I kod nas se pokazao u sličnom svjetlu.

Do Domovinskoga rata komunistički zločini nastojali su se drzati duboko pod tepihom. Isticane su samo komunističke zrtve, drugima su preoravali čak i groblja, kako je to u poraću Drugog svjetskog rata učinio Vicko Krstulović. Na taj način pravljeni su i popisi zrtava. Zbog toga je na današnjim naraštajima to preokrenuti, iako su otpori vrlo veliki. Stari ustroj još je itekako zilav jer ga podupiru inozemna skrivena središta moći. No, zrtve se ne mogu i ne smiju prešutjeti.

Zbornik donosi i priloge o zrtvama u športu, prometu i druge zrtve. Potrebno je sve učiniti da se i one spriječe. Posebno se to odnosi na djecu, jer su najnezaštićenija.

Uvodni referati i Slobodne teme također se većinom bave zrtvama iz Drugog svjetskog rata. To dokazuje koliko je njegovo razdoblje još neistrazeno i koliko mu se treba posvetiti. Čovjek jednostavno ostane zapanjen dubinom bola koju su pojedinci i čitave skupine zadojene zlom ideologijom bile u stanju učiniti. Dovoljno je samo spomenuti Hudu jamu. Nasilu su je ponovno zatvorili samo da ne kvari sliku o komunizmu koji ju je stvorio. Ipak, svjesni pojedinci nastavljaju pomno istrazivati. Napis o nekim knjigama koje su napravili u tom razdoblju donesen je na kraju.

Znamo što je zlo učinilo, ali znamo li što nam još i dalje čini? Budemo li se znali pokloniti pred zrtvom, puno ćemo lakše to shvatiti.

Miljenko Stojić