Osvrt na knjigu Tomislava Đurasovića, Svjedok olovnih vremena, Vlastita naklada, Zagreb, 2011.

Komunizam je svugdje imao ruzno lice. Jedino su mu u Jugoslaviji tepali da mu je ono ljudsko. Zločinac Josip Broz Tito sa svojim bijelim rukavicama, kazu velikim masonskim simbolom, pušio je cigaretu, naganjao zene, zivio u luksuzu te im je bio baš pravi pojam za tu ljudskost. Oni, pak, koji su imali zdrave oči i zdravu pamet, mislili su drukčije i hrvali se s tom nevoljom.

Tomislav Đurasović rodio se i zivio u onim hercegovačkim krajevima koji su s ove strane granice naginjali prema Dubrovniku. Otac mu se zbog progonstva i prve i druge Jugoslavije seljakao u tom području pa su se on i ostala braća i sestre rađali na njegovim različitim krajevima. Kao mali prisluškivao je razgovore starijih, jer o nekim se stvarima javno nije smjelo govoriti, i saznavao što mu je bilo sa stricem, što s ocem, što s mnogima drugima. Kao mladić i sam dospijeva u jugoslavensku tamnicu. Ništa nije učinio, samo je bio malo previše Hrvat. A taman se nekako bio iskobeljao iz nametnute neimaštine i zaputio školskim vodama. Na kraju svega odlučio je bjezati. Shvatio je da je postao meta za odstrjel. Ovo je njegovih prvih dvadesetak godina zivota.

Dvadesetak drugih godina zivota provodi na Zapadu. Najprije je trebalo pronaći stan i posao. Put je vodio preko logora za izbjeglice, odnosno otklanjanja opasnosti da te vrate nazad. Uspio se dočepati Njemačke i nakon dugog razdoblja i borbe konačno pronaći mjesto pod suncem. Kroz sve to vrijeme nastavlja se boriti za svoju Hrvatsku. Piše i govori o onome što je sam prošao i što se događa u toj drzavi Jugoslaviji koju Zapad tako voli. Time je na sebe navukao bijes jugoslavenske tajne policije. Prijete mu i pokušavaju ga ubiti. Ne uspijevaju. Zbog toga preko telefona prijete i njegovom malodobnom djetetu. zena mu sanja da je ubijen. Jednostavno mora ići naprijed, ne odustaje. Tako dočekuje vrijeme hrvatske borbe za neovisnost. Počeo je Domovinski rat.

Iskazao se Đurasović i u tom vremenu. Nešto je od toga donio u knjizi, očito ne sve, jer o nekim se stvarima ipak javno ne govori. Dočekao je da Hrvatska bude priznata u UN-u i time njegovo zapisivanje završava. Započelo je razdoblje tih dvadesetak godina do danas i nastavlja trajati.

Ovo je očito memoarska literatura. Posebno je značajno i zanimljivo opisivanje godina provedenih na Zapadu. Puno je podataka i navoda. To je Đurasović mogao postići jer je čak 4 desetljeća vodio dnevnik. U svemu se opaza da je nastojao djelovati objedinjujući i za opću hrvatsku stvar. Naročito je to dolazilo do izrazaja u trzavicama među raznim iseljeničkim skupinama. Tomu su zacijelo doprinijele i ubačene uhode. Na kraju pisac prilaze i popis 154 osobe kojima je zbog djelovanja za hrvatsku slobodu bio zabranjen ulaz u Austriju. Također donosi zabranu tadašnje Zapadne Njemačke da on sam politički djeluje u toj zemlji. Voljeli su komunizam s ljudskim licem i štitili ga, a nije ih bilo briga za ljudska prava Hrvata u svojoj sredini.

Pisca nisu jugoslavenske uhode ubile kao 60-ak drugih. I o njima treba progovoriti. Đurasović je učinio svoj dio posla, i to dobro. Red je na ostalima.

Miljenko Stojić