Duel između Ive Goldsteina i Gordana Jandrokovića, i dvije komemoracije u Jasenovcu, jedna antifašistička službena i jedna neslužbena, pokazuje pukotinu i raskol među titoističkim antifašistima, ali i bacanje pijeska u oči hrvatskoj javnosti.

Svađa se okreće oko toga je li preko 500.000 zarobljenih Hrvata s pravom smaknuto u Bleiburgu i na križnom putu kao odmazda i osveta za "Jasenovac", ili im se kao "poraženoj vojsci" prvo trebalo suditi i ustanoviti krivnju - kako tumači predstavnik vladajuće stranke HDZ, (krivnju hrvatske vojske za što, zbog toga što je branila Hrvatsku četiri ratne godine protiv četnika i partizana???), tako da je fokus javnosti usmjeren na tumačenje dvaju nemoralnih objašnjenja i svađe oko toga, kao da se svađaju dvije kurve koje o časnoj sestri tvrde da je kurva, i sada je samo pitanje kako je kazniti, drakonski ili manje žestoko, dok je izvan reflektora javnosti povijesna činjenica da je britanska vlada Saveznika protuzakonito, to jest protivno međunarodnog prava izručila hrvatske ratne zarobljenike i masu hrvatskih izbjeglica u pratnji drugoj neprijateljskoj zaraćenoj strani u ratu, partizanskoj Jugoslavenskoj armiji Titove komunističke vlade, što je de facto ratni zločin koji su Winston Churchill i vrh britanske vojske počinili nad Hrvatima.

Tvrdnje o tome da je ustaško-domobranska hrvatska vojska, Hrvatske oružane snage N.D.H., s pravom ubijena bez suda u ratnom zarobljeništvu, i da se hrvatskim vojnicima trebalo prvo suditi, pa ih onda pogubiti, je samo nemoralna rasprava povijesnih gubitnika koji su izgubili svaki moralni karakter, pokazujući mržnju prema hrvatskim žrtvama titoizma/komunizma i partizanskog terrora, i to mržnju različitog stupnja. Partizani na području bivše Jugoslavije i N.D.H. nisu bili regularna vojska nego para-vojska Komunističke partije Hrvatske i KPJ, i terroristička i pobunjenička banda, jedna protunarodna "vojska", dok je ustaško-domobranska vojska zvana još i Pavelićeva vojska bila regularna vojska zakonite i međunarodno priznate hrvatske države koja je 1943. ratificirala međunarodne konvencije o ratovanju i postupanju s ratnim zarobljenicima, (haaška i ženevska konvencija), o čemu je neutralna Švicarska Konfederacija obavijestila sve zaraćene strane i potpisnice međunarodnih konvencija. Staljinov SSSR i Titova vlada iz Jajca i poslije u Beogradu nisu bili potpisnici konvencije, što njihov udio i odgovornost u ratnom zločinu, zločinu protiv čovječnosti i genocidu samo još povećava. Saveznici, kako Sovjeti, tako i Amerikanci i Britanci, nisu se pridržavali međunarodnih konvencija o ratovanju i postupanju s ratnim zarobljenicima, tako da su ih nekoliko puta tokom rata i u poraću prekršili, i time počinili kriminalno djelo koje je kažnjivo pred sudom, a konačno osuđeno pred poviješću. Saveznici su ratovali neviteški, i počinili su brojne ratne zločine. To je povijesna činjenica koja ne ovisi o službenom priznanju činjeničnog stanja od neke vlade i društva na svijetu, kao što ni priznanje neke države ili nepriznavanje proglašene nezavisnosti ništa ne mijenja na činjenici da je neka država proglasila nezavisnost, i da je nezavisna od nekog drugog na svijetu.

Raskol među antifašistima u Republici Hrvatskoj koji se ponašaju komunistički prema Hrvatima i hrvatskoj povijesti, je Božja kazna zbog laganja i klevetanja ustaša, domobrana, Pavelićeve vlade i samog poglavnika i Nezavisne Države Hrvatske, pa tako već neko vrijeme, nekoliko godina, se oholi ne mogu dogovoriti niti o jednoj zajedničkoj komemoraciji u Jasenovcu na kojoj bez ikakvog srama šire jasenovački mit, ne bi li ocrnili Hrvate i nabili im kolektivnu krivnju i osjećaj krivnje; pod zadnje je to pokušao učiniti Zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić sa svojim usamljenim govorom ispred zagrebačke katedrale sv. Stjepana prvomučenika, o "holokaustu" kroz širenje jasenovačkog mita i laži o "stratištima" u Jasenovcu, pozvavši Hrvate na kajanje, što je bezobrazluk par excellence! Sveti Josip je inače zaštitnik Hrvatske, ali ovaj nadbiskup nije svet niti je zaštitnik svog katoličkog stada. Neki ateisti se čude vjernicima, a neki ih i ismijavaju što vjeruju u Boga kojeg da nisu vidjeli u svom životu, ali gotovo zapovjednički traže od hrvatskog stanovništva da vjeruje u jasenovački mit iako hrvatska javnost nikada nije vidjela ekshumirane posmrtne ostatke navodno ubijenih Srba, Roma i Židova, nikada nije vidjela stratišta u Jasenovcu. Jedino što je hrvatska javnost do sada vidjela je kolona s imenima navodnih "žrtava fašizma", što hoće reći da su ustaše bili "fašisti", iako su bili anti-velikosrpski i protujugoslavenski oslobodilački narodni pokret, i oko 300 ekshumiranih posmrtnih ostataka ustaša koje su partizani ubili na području jasenovačkog logora nakon završetka rata, jer jedino su ubijeni Hrvati pronađeni u Jasenovcu, gdje su pobunjeni Srbi 1991. zaklali 12 hrvatskih branitelja iz Hrvatskih obrambenih snaga HOS, i unakazili im tijela kao u kakvom ritualu. Partizan inače znači pobunjenik ili koljač iz zasjede. Primjećuje se da se sve rasprave oko Bleiburga svode u Hrvatskoj na to da su žrtve ili krive, ili da su nedužne, dakle, da su žrtve, a nitko ne spominje odgovornost Tita i partizana kao i Churchillove britanske vlade i vojske za ratne zločine nad Hrvatima. Što se tiče nekakve "krivnje" hrvatskih vojnika Nezavisne Države Hrvatske, britanski povjesničar Nikolaj Tolstoj je ustvrdio nakon 30 godina istraživanja, da u Bleiburgu 15. svibnja 1945. nije bio niti jedan jedini hrvatski ratni zločinac.

Usput rečeno, ne samo da je Titov režim dao smaknuti posljednji sastav hrvatske vlade nego i članove obitelji ministara i drugih vladinih i državnih dužnosnika, i to u Sloveniji na otvorenom u šumi su ih ubili, a supruge i kćeri ministara su prije ubojstva silovali. Pletenice djevojačke kose, pronađena u Hudoj jami, pa i kosti ubijenih svjedoče, da su partizani ubijali i hrvatsku djecu, a ne samo tu i tamo hrvatske žene, i hrvatske ratne zarobljenike. Ivo Goldstein laže o "Bleiburgu", a opovrgava ga arhiv komunističkih dokumenata KPH u kojima jasno stoji da su partizani s noževima klali svoje žrtve, a u nekim slučajevima su ih žrtve opsovale iz jama zato što ih nisu odmah ubili nego su ranjene patile dok ih ne bi zaklali i strijeljali kako treba, do kraja, do smrti. Također svjedoci vremena koji su bezbroj puta govorili u Republici Hrvatskoj, barem 90tih godina ali i nakon 3. siječanjske diktature Račan-Budiša, spominju da su partizani najmanje 15 minuta zasuli loibaško polje u Bleiburgu s neprestanom vatrom iz vatrenog pješačkog oružja po razoružanoj hrvatskoj masi izbjeglica i ratnih zarobljenika, tako da je bilo ubijenih i na samome polju, najmanje nekoliko stotina, ali titoisti skreću s time pažnju i vrijeđaju naravno s predumišljajem kada tvrde, da na samom polju u Bleiburgu nije bilo ubijanja nego eto tek poslije kada su kolone napustile Bleiburg u smjeru Maribora, kao da to mijenja išta na stvari, da su masovno ubijeni u Titovom ratnom zarobljeništvu. (Također Goldsteinova teza s kojom opravdava masovna ubojstva Hrvata na Križnom putu, o tome da su ustaše i domobrani navodno na putu iz Zagreba do Bleiburga ubijali slovenske civile je izmišljotina, pa čak i da jesu ubili neke slovenske civile iz Bog zna kojeg razloga, kao da nisu imali pametnijeg posla, što onda, treba pobit preko 500.000 Hrvata zbog toga? Povijesna istina jest, da su Titovi partizani u Sloveniji , pripadnici staljinističke tzv. Osvobodilne fronte, ubili u Drugom svjetskom ratu preko 20.000 slovenskih civila.) "Bleiburg" je pojam za jugoslavenski komunistički genocide nad hrvatskim narodom 1945. godine.

Američki predsjednik Franklin Delano Rossevelt i britanski premijer Winston Churchill, obojica visokopozicionirani masoni, su se u ožujku 1945. dogovorili da se Saveznici neće pridržavati međunarodnih konvencija, i to tako što će postrojbe Sila osovine koje im se predaju dobiti divlji status "razoružanih neprijatelja", a ne međunarodni status "ratnih zarobljenika", i dogovorili su još jednu kriminalnu radnju, da će, naime, sve antikomunističke snage koje se njima predaju, izručiti Staljinu i Titu, da ih ovi pobiju. Ova kriminalna tajna operacija zvala se 'Keelhaul', i o njoj je riječ u mojoj knjizi o povijesti Drugog svjetskog rata, WWII: POVIJESNA ISTINA BEZ CENZURE.

Možda je Jelena Februar najbolje opisala stanje ludila titoista kada je rekla, da je iz Zagreba preselila u Beograd zbog "hrvatskog nacionalizma" u Republici Hrvatskoj. Zamislite, u zemlji u kojoj je na vlasti anti-nacionalistički premijer, i globalistička predsjednica, s anacionalnom oporbom i polovicom denacionaliziranih "građana", divlja hrvatski nacionalizam, pa vrabci na granama pucaju od smijeha dok se zastave Sovjetskog Saveza vijore na Trgu Republike Hrvatske.

Dvije pak komemoracije u Jasenovcu radi održavanja jasenovačkog mita, jer tamo se nema što komemorirati kada nije bilo masovnih smaknuća u ustaškom sabirnom i radnom logoru u Jasenovcu, a nema povijesnih dokaza u prilog licemjernih tužitelja i monstruozne optužbe, govore nam da su potpuno izgubili pamet jer gube tlo pod nogama, njihov antifašistički sustav se topi, i dolazi povijesna smjena, kako reče hrvatski pjesnik Ivan Gundulić, danas si gori, sutra doli, kolo sreće uokolo se okreće, tko bi dolje, sutra je opet gore, jer prošlo je 70 godina i stari sustav je na izdahu, dolazi novi, nadajmo se hrvatskom i Božjem, utemeljen na istini koje je svjetlo, mir i pravda. PS: Hrvatske žrtve komunizma/titoizma, koje dokazano postoje na osnovi ekshumiranih posmrtnih ostataka iz brojnih jama, imaju pravo na zaštitu, jer je Hrvatski sabor, Europski parlament i Vijeće Europe osudilo totalitarni komunizam, i odalo počast žrtvama komunizma, a partizanski antifašisti su definitivno bili komunisti, i to staljinističkog tipa - titoisti.

 

Goran Jurišić